Filmska kritika: U slavu ‘starog Hollywooda’

Quentin Tarantino, ‘Bilo jednom… u Hollywoodu’ (2019): Složen i kontradiktoran film koji pruža i ono najslabije i ono najbolje od Tarantina

Nakon odličnog ‘Oslobođenog Djanga’ i briljantne ‘Mrske osmorke’, Quentin Tarantino ponovno je malo potonuo s najnovijim naslovom ‘Bilo jednom… u Hollywoodu’. Riječ je o čudnom filmu koji s jedne strane izaziva znatnu kritičnost, no s druge ne može se poreći da sadrži i stanovitu količinu dojmljivosti pa i ljepote, tako da naposljetku potonuće nije preveliko, a svakako je zanimljivo. Radnja je smještena u Los Angeles 1969., svojevrsnu prijelomnu godinu za hollywoodsku i uopće američku kinematografiju, koja je upravo te godine, senzacionalnim uspjehom nezavisnog filma Dennisa Hoppera i Petera Fonde o sukobu kontrakulture s mainstreamom, ‘Goli u sedlu’, a na temeljima koje su nešto ranije postavili uradci poput Nicholsova ‘Diplomca’ i Pennova ‘Bonnie i Clyde’, krenula prema umjetnički najambicioznijem razdoblju svoje povijesti, tzv. novom Hollywoodu sedamdesetih. No te 1969. desio se i stravičan pokolj u hollywoodskom domu Sharon Tate i Romana Polanskog, koji je simbolički potvrdio dolazak nove ere skršenih iluzija.

Tarantino u svom novom filmu posve otvoreno progovara iz perspektive ‘starog Hollywooda’ utjelovljene u glumačko-kaskaderskom paru Rick Dalton – Cliff Booth (jako dobri, u nemalom broju scena jedva prepoznatljivi Leonardo DiCaprio i još bolji Brad Pitt), iz očišta koje kontrakulturu vidi kao prezira dostojnu i opasnu, onu koja brutalno nasrće na nevinost i ljepotu utjelovljenu u liku Sharon Tate (savršena Margot Robbie). Sve to radi na ‘starohollywoodski’ način udružen s modernističkim tekovinama, tj. oblikuje tzv. postmodernistički melange prepun metatekstualnosti i sjete za prošlim vremenima, naposljetku kreirajući paralelnu stvarnost kojoj nije bilo suđeno da se dogodi, onu u kojoj Tate i njezini prijatelji ne bi skončali onako kako, nažalost, jesu.

Ideologijski, Tarantino je vrlo konzervativan, slavi ‘pravu muškost’ i muško prijateljstvo, hipi pokret gotovo ultimativno poistovjećuje s tzv. obitelji Charlesa Mansona, detektirajući ga kao seksualno predatorski, nasilan i niskouman, opravdava i afirmira ekstremno nasilje kao odgovor na pokušaj istovrsne agresije (koja se, ne zaboravimo, u stvarnosti dogodila), ali mora se priznati da ta konzervativnost, suprotno prevladavajućem dojmu, nije ultimativna. Pa ako će Polanski za Tarantina – nasuprot ‘pravim muškarcima’ čiju fizičku ljepotu i neukrotiv duh simbolizira Brad Pitt kao kaskader koji onako usput prebije i prepotentnog ‘malca’ Brucea Leeja – biti u fizičkom smislu neugledni kepec (kojim je Dalton, doduše, fasciniran jer je najslavniji režiser Hollywooda u tom trenutku), onda će se Sharonin ‘više od prijatelja’, također ‘kepec’ Jay Sebring, u završnici pokazati sasvim cool. Ako su prikazani hipiji svojevrsni degenerici, postoji barem jedan izuzetak, koliko god marginalan – djevojka koju je Sharon povezla autom, a ne treba zaboraviti ni ipak relativno složen lik tinejdžerke Pussycat (Margaret Qualley kao sjajno otkriće) s kojom Cliff uspostavlja najzanimljiviji odnos u filmu, zajedno s onim paralelnim Daltonovim s osmogodišnjom glumicom Trudi (odlična Julia Butters).

Oblikovno, većina film-u-filmu scena dosadna je i nepotrebno usporava ritam, konačni obračun i njegovo radikalno crnohumorno nasilje svjedoči da se Tarantino ne može osloboditi negativno adolescentskog u sebi, ali s druge strane antologijski su prizori Sharonina uživanja u gledanju vlastita filma u kinu koji toliko govore o razlozima za stvaranje umjetnosti, a svojom nježnom i diskretnom melankolijom posebno je dirljiva završna scena nakon pokolja. Najkraće, ‘Bilo jednom… u Hollywoodu’ složen je i kontradiktoran film koji pruža i ono najslabije i ono najbolje od Quentina Tarantina.

portalnovosti

Odgovori