Dragan Uzelac: ,,Okupacija u 26 slika” – Lordan Zafranović

Uvodni, idilični kadrovi prikazuju nam stari, tradicijom, bogatim kulturnim nasleđem i suncem okupani Dubrovnik i predivno plavetnilo Jadranskog mora… Zatim poetičnim okom kamere pratimo radost druženja i življenja trojice mladića, prijatelja – Nike( čija je sestra, prelepa Ana zaljubljena u njegovog prijatelja Tonija), Tonija( poreklom Italijana) i Miha( Jevrejina). Poreklom iz bogatih dubrovačkih porodica, oni žive život punim plućima, treniraju zajedno mačevanje, provode se i jure za ,, prijateljicama noći“… Oseća se atmosfera puna životne radosti i lepote, a onda… Kamera prati veselje porodičnog skupa, lagano klizi slikajući prelepi primorski pejzaž sa terase domaćina i … praćena zloslutnim muzičkim prelazom, punim potmule jeze, najavljuje sve naglašeniji zvuk dolazećih aviona bombardera – najavu Drugog svetskog rata koji 1941. stiže i u Dubrovnik… Muzička podloga filma, delo maestralnog Alfa Kabilja, jedan je od ključnih segmenata koji moćno naglašava atmosferu rata, sve njegove užase, bedu, nasilje, trijumf zla na svim frontovima, pre svega u samom čoveku…

Ja mogu govoriti kao razočarani umjetnik, birali smo teške teme za koje uopće nismo bili sigurni da će proći, a kada su prošle imali smo ogromne posljedice. Govorim, recimo, o temi Jasenovac, pa o temi koja je bila razlog moje emigracije – Artukoviću, pa ranije “Okupaciji u 26 slika”; to su filmovi koji su izazvali reakciju, što je normalno, ali razočaravajuće je što smo mi mislili, Mirko Kovač, Filip David i ja, ta klapa, mislili smo da radimo krik protiv tog zla, da se ne ponovi. Osjećali smo da se može ponoviti. Govorim sada o raspadu Jugoslavije, agresivnom nacionalizmu koji je i danas prisutan u svim sredinama. Kada se to ponovilo po istom scenariju po kojem smo radili i preko filma upozoravali što se može desiti, bili smo potpuno razočarani; naši filmovi nisu ostavili efekat, nisu proizveli boljitak. Oni su za mene kao autora postali problem, ni za koga više, ja sam morao otići iz vlastite zemlje, a onda i moja familija, svi su otišli k vragu, izopćen sam. O tome se može pričati, možemo pričati o političkoj svijesti, o autorskoj svijesti, ali oni su analizirani politički, niko nije gledao formu, šta autor nudi, sve je bilo “za” ili “protiv” i svrstavano u političke pretince. Onda je došlo do tog meni i danas nejasnog obilježavanja kao kontroverznog autora. Šta to znači kontroverzno? To mi niko ne može objasniti, a nema članka u kojem me ne označavaju tako. Zašto? Zato što je tema kontroverzna?

Gledajte, 71. godine je također bio nacionalizam koji je mirisao na zlo u Hrvatskoj i onda su ljudi kao Mirko Kovač, kao Filip David, kao ja, tražili temu koja može poslužiti kao upozorenje. I, naravno, kako ja cijelog života imam istu formu, polazim od ljepote i u ljepotu, svijetlo, uvlačim tamu – možete napraviti geometrijski prikaz filma iznutra – “Okupacija” počinje široko; lijepi grad, lijepi ljudi, fenomenalna široka muzika, sve ide lako, a onda je pomalo uvlači tamno, tamno, tamno i na kraju kad se više ne može razvijati pukne u sceni autobusa i nastane masakr. Ta scena je proizvela toliko šoka da se više nije moglo raspravljati o formi filma. Da li smo u tom smislu pretjerali i da li je taj kontrast tog strahovitog zločina koji se tamo zaista desio prejak, da li je trebalo od tog zla, od tog jakog vina napraviti malo bevande, to je sad veliko pitanje?

Interesantno je da smo zbog toga izgubili Oskara, imali smo strahovite šanse jer su Karl Malden, tada predsjednik Akademije, i Den Tana bili oduševljeni filmom, ali su zbog ženskog dijela Akademije tražili da se izbaci sedam minuta tog masakra, napravi maksimalno tri minuta i garantirali da će film dobiti Oskara. Ni Kovač niti ja nismo na to pristali i uvijek mislim šta bi bilo s mojim kasnijim djelom da je bilo tako? Međutim, nikada tu odluku nisam doveo u pitanje, bio bih nesretan da napravim kompromis, ne bih mogao sebe pogledati. Ja sam u filmu počeo kao dijete, film je za mene svetinja i nema rasprave o tome.

Neočekivano, preko noći, sve se naglo menja – kako spolja, u nekad idiličnoj atmosferi monumentalnog Dubrovnika, njegovog mediteranskog šmeka i opuštenosti u lepotama arhitekture, jedinstvenog načina života, tako i iznutra, u srcima njegovih žitelja. U grad trijumfalno ulaze samozvani ,, oslobodioci“, prvo hladno – proračunate nemačke, a potom i raskalašne, italijanske fašističke trupe, prosipajući simbolično po ulicama starog grada, sa dubokim korenima i bogatom tradicijom, ,, svetu italijansku zemlju“. I mada sve to deluje apsurdno i komično, stvarnost postaje nimalo tako naivna, smešna i divna. Na scenu stupa jedan od najstrašnijih poredaka u groznoj istoriji čovečanstva, ideološki zasnovan na svireposti, mržnji, bestijalnosti, neviđenom zlu i krvi svih onih koje ne pripadaju tzv. višoj rasi gospodara sveta. Uz njih, ne gubeći ni trenutka, nastupaju istovremeno, jedva dočekavši i domaći, lokalni ,, oslobodioci“ i stratezi novog poretka – sluge fašizma, kompleksaši sa kamom – hrvatske ustaše i ,, oslobodioci“ svetskih razmera – komunisti, željni da jedne okove zamene ,, manje neugodnima“… Istorija podrazumeva ironiju, zar ne? Sve ono čisto u čoveku, što podrazumeva humanost, samilost, lepotu i jedinstvo različitosti izloženo je odstrelu, sili i neviđenim zverstvima i poniženjima… Fašisti, ma odakle dolazili, počinju da ostvaruju svoje ,, oslobodilačke“ krvave pirove i sve vrste umobolnih perverzija, koje u filmu kulminiraju u scenama pokolja unutar autobusa koji idiličnim krajolikom prevozi ustaške zarobljenike – bili oni Hrvati, Srbi, Jevreji ili bilo ko drugi… Zlo naprosto trijumfuje, začinjeno orgijanjem i izvrtanjem sve ljudskosti i temeljnih vrednosti naglavačke – u ime nekoga ili nečega, nebitno…

 

    Ja sam se još od amaterskih dana bavio eksperimentalnim filmom i istraživao filmsku formu, ali i promjene unutar prostora i vremena. Po tim scenarijima spadali smo u neku, kako bih rekao, mediteransku misao i kulturu. Bili smo naročito pod uticajem Kamija, koji je rođen u Oranu u Alžiru, a Split je, u to vrijeme, bio jako sličan ovom gradu samo na drugoj strani Mediterana. On je negdje sublimirao u sebi tog apsurdnog čovjeka i taj bunt koji iz toga proizilazi. Naročito u romanu Stranac, u kojem se dešavaju upravo one stvari kojima sam se ja dugo bavio, a to je to ubistvo bez razloga. Onda sam kasnije pokušao da vidim da li se može analizirati i druga strana te medalje – ubistvo s razlogom. U početku sam radio filmove u geometrijskoj, savršenoj formi, da uvijek drama počinje sa idiličnom situacijom lijepih mjesta, lijepih ljudi, dobrih odnosa, a onda se uvuče crv zla i sve razruši. Jedan od najznačajnijih filmova iz tog perioda je Poslije podne (puška). Dešava se u jednom zatvorenom mediteranskom dvorištu, ljeti. Jedan tip – igra ga Tom Gotovac – pokušava da ubije vrapca. Gusto ljetnje vrijeme stiska do te mjere da on eksplodira i umjesto vrapca pobije cijelo dvorište, puno ljudi. To je moćan film i nalazi se u Muzeju moderne umjetnosti u Njujorku, i sa još tri-četiri kratka igrana filma ide po retrospektivama kao jedno od djela koja bi nove generacije trebalo da vide. Nakon tih eksperimenata, u sasvim slučajnom susretu s Jasenovcem, bivam potpuno razbijen. Nisam mogao shvatiti da ljudsko biće može to da radi, taj način ubijanja i to masovno, samo zbog druge vjere, naroda, ideologije… To me je potaklo da počnem da stavljam film u određenu funkciju. Tako su nastali Okupacija u 26 slika, Pad Italije, Večernja zvona, film o Jasenovcu, i ovaj posljednji na tu temu, Testament, koji je tek nedavno prikazan u Srbiji, dok ga Hrvatska, iako je bila koproducent, još nije prikazala. S obzirom kakva je situacija danas u Hrvatskoj, jasno je zašto je to tako. 

Po scenariju znamenitog hrvatskog književnika Mirka Kovača i kultnog filmskog stvaraoca iz Hrvatske,tadašnje Jugoslavije, Lordana Zafranovića, koji se pojavljuje i kao reditelj ovog opominjućeg, ogoljenog remek – dela, ostvarenja koje se bavi svim našim nezalečenim ranama, smećem duše guranim od strane vlasti decenijama ,, pod tepih“ istorije, da bi 1991. godine ,, isplivalo“ u novom, svaki put brutalnijem izdanju, proživljavamo iznova slike zla koje čuči u nama, koje licemerjem i lažima uzgajamo i ,, oslobađamo“ prvom zgodnom prilikom… Upečatljive filmske role debitanta Frane Lasića( Niko), Milana Štrljića( Toni), Steve Žigona( Kubička, oličenje zlikovca i sadističkog poltrona, tzv. arijevca po profesiji i mizantropa po suštini), Borisa Kralja, starog Antuna Nalisa, Zvonka Lepetića, Tanje Bošković i svih onih koji su brutalno dočarali fašistički šljam  i njihove obožavaoce dok šire zlo i orgijaju nad nesrećom drugih, uz pomenutu impresivnu muziku Kabilja i veštu ruku mladog ,, praškog“ đaka Zafranovića koji čudesnom smenom kadrova idile i strave gradi atmosferu od koje na trenutak zastaje dah, dočaravajući sav užas rata i svega onoga što se u pogodnom trenutku oslobađa iz čoveka – naizgled tako ,, pitomog i nevinog“, do trenutka konačnog pada svih maski na sceni života…

    Jedino što možemo je da vjerujemo da bi ljubav i dobrota mogle jednostavno da naplave sve. Zato se i bavimo zlom, da ga otklonimo, ali nisam siguran da uspijevamo. Sve više je ratova, zla, izbjeglica, užasa. Teško je pretpostaviti da je čak i na ovim našim prostorima sve završeno. Mislim da tu još nije došlo do katarze, da je do te mjere napumpano negativnom energijom i da se jednostavno čeka neka eksplozija. Jer kad se pumpa mržnja, ono što je zlo, što je primitivno, što je dovelo do tragedija, kao da nije izvučena nikakva pouka, dobru se ne možemo nadati… Nažalost, situacija je takva da mi ne dopušta optimizam. Puni smo želje za prijateljstvom, za suradnjom, ali je tolika agresija na ljubav i dobrotu, na prijateljstvo, saradnju, komunikaciju, da ja gubim nadu. Ostaje mi film koji sam uvijek imao i preko kojeg ću pokušati da ostavim neke poruke, pa nek ostanu za generacije koje će doći.

Kada sam ga kao klinac prvi put pogledao, ovaj izvanredni film o užasima rata i užasima u čoveku, prosto sam se zaledio jezivošću pojedinih brutalnih scena… Kada ga i danas pogledam, vraćajući se u prošlost, nakon tri i po decenije životnih iskustava i svega što nas je zadesilo, ne osećam se ništa manje neprijatno zbog proste činjenice da je ,, okupacija u 26 slika“ još uvek tu negde, duboko u nama … duboko u nama samo do prve zgodne prilike!

 

By MCZB

 

 

2 comments

  1. Bravo Uzelac. Sto puta sam pročitao prkaze ovog filma od strane renomiranih kritičara. Ovdje je dodana poetska dimenzija. Jako uspjelo.

  2. Izuzetan prikaz izuzetnog filma i autora. melem za čitateljske duše napaćene trivijalijama aktualnog.

Odgovori