Autentičan prikaz netrpeljivosti dviju bliskih osoba: Mater

Filmovi vrlo često teže k stvarnosti. Netko bi, točnije, rekao – prema zbilji. Takoreći, filmovi streme k nekom prikazu realiteta. Jasno, umjetničkom prikazu stvarnosti, zbilje, realiteta – čak i kad naoko imaju sasvim apstraktan okvir u kojem teško prepoznajemo ono što nas okružuje u svijetu oko nas. Ipak, neka su od kino-djela već u svom postavu usmjerena na to da budu stvarnija od stvarnog, zbiljskija od zbiljskog. Jedan je od takovih filmova svakako hrvatski art-piece nastao prošle godine, Mater Jure Pavlovića.

Nagrađivani film u Tallinu i Beogradu, imao je nesreću da se zbio prije Covid-pandemije, tako da nije dalje putovao po filmskim festivalima. A ovo je film, zamišljen i realiziran, baš za festivale. Na čemu temeljim ovu tvrdnju? Osim, naravno, želje svakog autora da mu film obiđe što više svijeta i gledatelja, tzv. art-filmovi svoju svrhu ispunjavaju baš ovim, fest-(BG!) modusom svoje egzistencije. U čemu je artistička osobitost Pavlovićeva dugometražna kino-debija? U jasnom i dosljednom konceptu. Ovo je, možda i prvi HR-film jasne Gestalt-psihologizacije. Naime, što? Od prvoga kadra, autor prati lik Jasne (Daria Lorenci Flatz) i njezina je tjelesna pojavnost jedina fokusirana u fotografiji filma. Dakle, Jasna se ističe kao figura/lik naspram nediferencirane pozadine. I to u svakome trenutku filma, jasno, dosljedno, pomalo … i zamorno (što je, jasno, subjektivni doživljaj pisca ovih redaka).

Prvi kadar prikazuje Jasnu u autobusu kojim dolazi iz Njemačke. Motiv je njezina dolaska – u mjesto koje je cijelog života izbjegavala!? – ultimativna bolest njezine majke Anke (Neva Rošić). (Po motivici, to je unekoliko blisko sa sinovljevim posjetom bolesnu, čangrizavu ocu u Čučićevu Pismu ćaći iz 2012.

Smješten u neretvansko, mandarinsko podneblje, film odiše lokalnim koloritom i naturalitetom. Ovaj je, naturalitet, postignut, naravski, putem naturščika. (Jedina profesionalka, osim spomenutih, jest Vera Zima, u vrlo kratkom pasažu filma.) Što sve ovo znači za vizualni identitet filma? Ponajprije, često snimanje iz ruke i isključiva orijentiranost na bliske planove protagonistice. Prevladavaju kadrovi snimljeni straga, ali to sugerira da je na neki način gledatelj stavljen u poziciju iz polu-subjektivnog kadra sagledavati zbilju filmskih zbivanja. Dakle, iz pozicije Jasne. Ali istodobno, i sama je Jasna stalno u fokusu vizure filma. Mora se priznati da u svemu tome Pavlović čvrsto drži konce samozadanog si koncepta. To, međutim, cijeloj strukturi daje stanovitu predvidivost i spomenuti zamor.

Zašto? Najviše zbog očekivanosti postava kamere svakog sljedeća kadra. No, u konceptualnosti postava (Ge-stell!) ponajviše uznemiruje svojevrsni shematizam koji se određenim ritmom ponavljanja i razlike (Deleuze!) vrti u krugu. Znam, znam, sve je ovo u svrhu određene koncepcije – možda i sasvim nesvjesnog geštaltizma – te je izvedeno kako bi se zaokružila autorska intencija o svrhovitosti cjeline.

Naravno, svaki je pogled na film subjektivan. No, dopustite autoru ovih redaka da bude još malo subjektivniji. Mater je film o odnosu majke i kćeri. Ali, tog odnosa zapravo i… nema!? Jer, sve što saznajemo u filmu jest Jasnino viđenje svoje majke Anke u ultimativnim trenucima posljednjih dana njezina života. Što saznajemo o liku koji je cijeli film u prvome planu – o Jasni? Pa i ne baš puno. Kakav je njezin karakter? Je li ona sretna ili nesretna osoba? Putem Skypea vidimo brižnost za djecu i supruga, no je li to tek shema odgovornosti spram razdvojene obitelji?

Naravno, naslovni lik je Mater. (Za razliku od spomenuta zapaženog Čučićeva Pisma ćaći koji je izrazito muški film, ovaj je naglašeno ženskog fokusa.) Ali, promišljeno, zapravo, cijeli postav filma građen je za glumačku ekspresiju Darije Lorenci. Darija Lorenci odlično je iskoristila dobivenu priliku. Doista, to je glumački i više negoli korektno izvedena uloga. Neva Rošić, pak, kao naslovni lik, dodaje svoj poznati teatralni obol. (Ponajviše je pamtim po ulozi Sarah Bernard u suigri s Nadom Subotić kao Pitouom, kultnoj predstavi Teatra ITD, Sara ili krik languste u režiji Vlade Habuneka.) No i Anka ostaje, kao i svi drugi elementi filma, tek mutni lik u pozadini. U ovome prepoznajem neku promišljenost i cerebralnost, te se isto (možda?) čini i najprjepornijim elementom u okviru medija u kojemu se predstavlja. Teatarska ekspresija nadvladava kino-dijegezu. Ozračje i gesta dominiraju nad dramskom akcijom.

Naravno, u okvirima HR-filma Mater predstavlja uspjeli umjetnički doseg. Pavlović – koji je do sada figurirao kao uspješan producent, npr. Lada Kamenski, Dom… te nagrađivani autor kratkih filmova od kojih je najpoznatiji Piknik (2015) – suvereno režijski vodi svoju priču. Scenaristički suvislo ulaže djeliće stvarnosti života u neretvanskom kraju. Svaki lik koji iz pozadine ulazi u kadar s Jasnom, ostavlja dojam životnosti i autentičnosti. Sve odiše stvarnošću. (Iako, ta je zbilja sva u stanovitoj shemi: liječnik, poštar, advokat, svećenik.) Prikaz prolaznosti života, pak, svoj anti-klimaks doživljava u sceni pogreba, gdje se nariče i jauče, u grotesknu prenaglašavanju očaja nad smrti starice. Sredina je to sociološko jasno definiranih tipova, opet za Gestalt-psihologizaciju cjeline!

Mater redateljski i scenaristički nema previše iznenađenja. Ambijentalizacija je u svakom trenutku savršena, a teatralnost je spretno uklopljena u cjelovitost filma. Neki momenti, poput Jasnina odlaska u ružičnjak ili verbalnog obračuna sa susjedima, ostaju mi zabilježeni kao posebično uvjerljivi. Ipak, Pavlović je svoju – zapravo vrlo sumornu priču o umiranju – narativnu cjelinu zaokružio stanovitim optimističnim preokretom. Nakon što smo kroz cijeli film bili stiješnjeni bliskim kadrovima i tjeskobom netrpeljivosti dviju bliskih osoba (film kao da nagovještava opću depresiju i tjeskobu koronarnih vremena danas!), desio se trenutak pomirenja. Ili… Fokus slike u zadnjem se kadru konačno mijenja. Malo ranije, prvi put u filmu čujemo i riječ „mama“ iz Jasninih usta.

Znači li to da će se desiti još nešto važno prije Ankina odlaska na nebo? Je li to sretan kraj? Stanoviti kompromis s kino-gledateljem? Možda… Pavlovićev kino-debi nesumnjivo spada u bolja ostvarenja HR-kina. Iako većim dijelom nije lak za gledanje, Mater uspjelo zaokružuje koncept po mjeri zbiljska života.

filmovi

Odgovori