Anonimni onaničari

Bilo bi naivno povjerovati da će molbe strukovnih udruga učiniti od anonimnih onaničara bolje osobe, kao i pretpostaviti da će svemirska policija biti u stanju pohapsiti sve te mikromozgove, ali – zakon kojim će se propisati da urednici, administratori, tajnice… ili tko god to bio s portala počnu odgovarati za sadržaj na stranici, jednako kao što uzimaju lovu za reklamu koja se na njoj pojavljuje, jedino je efikasno rješenje kojemu se ostaje nadati

KomentatorIzjava o ljubavi prema hrvatskom narodu, elem, ljubavi prema bilo kojem narodu kao grupi, masi, čoporu, stadu, uvijek je pomalo smiješna jednako kao i izjava o mržnji prema nekom drugom narodu. No, u nas se uvijek pušilo pizdarije, pa je “volim svoj narod” i dalje dobrodošla sladunjava i lakonotna doskočica kad se ne pronađe pametnija i kad je čovjek u žurbi.

E pa… za one koji tako lako, ghandijevski rasipaju svoje emocije prema osobama koje su samo pukom igrom slučaja rođene na istom mjestu pod kapom nebeskom, najbolji put ka izlječenju od rečenice “volim svoj narod” jest čitanje komentara pod tekstovima o nečijoj smrti, sudaru, nesreći, bolesti, razvodu i muci. Jer tko jednom to učini – teško će preko jezika ikad više prevaliti takvu besmislicu.

Godinama traje polemika treba li zabraniti komentare ispod novinskih tekstova i vijesti. Demokracija je čudo, na nju se lako pozvati kad god je riječ o glupostima, a teško kad god je riječ o pametnim stvarima. Sloboda mišljenja i govora – još veće. Rezultat svega je masovna onanija nad tuđom boli. I to ne kao rijetkost i ne kao incident.

Dvadeset sladostrasnih komentara na vijest da je netko izgubio dijete nije pojava na koju treba slegnuti ramenima i reći: ma, budale. Dvadeset komentara na sladostrasnu vijest da je netko izgubio dijete isto je što i dvadeset auto-bombi, terorističkih napada i trovanja nedužnih ljudi antraksom. Količina upotrijebljenog zla sasvim je usporediva, u provedbi stvar, doduše, malo šteka, vjerujem – ponajprije zbog lijenosti, ali to je beznačajan dio priče.

Neizostavno i logično, redovito šteka i pravopis, pa su oni, a nije ih malo i tko god misli da jest – opasno griješi, koji bjesomučno, svakodnevno i ničim ometani u ovom zemlji svršavaju nad tuđom nesrećom najbolje čuvana skupina društva, vječno anonimni mrzitelji bez ikakve odgovornosti, štićenici sustava u kojem je posve normalno biti zao – ako te ne uhvate. Ili, još bolje, ako te i ne hvataju.

Mogla bih i rado bih napisala kako mislim da izgledaju ti ljudi, ti naši ljudi, susjedi, prijatelji, rodbina, ali se bojim da bi me to odvelo na istu stranu na kojoj su oni.

Rado bih, neka mi bog pomogne, rekla da ih vidim obasjane plavičastom svjetlošću kompjutorskog ekrana, s masnom kosom kako neurednim prstima s crnim ispod noktiju nabadaju po tastauri. Ili da ih vidim kako se lupajući po tipkovnici umjetnim i ružičasto nalakiranim noktima u high tech kuhinji između dvaju gutljaja najboljeg espressa lišavaju vlasita stresa.

Ali, ne vidim ih nikako. Ne mogu ih raspoznati među masom, ne znam kojega su soja, jesu li zdravi ili bolesni, jesu li lijepi ili ružni, muškarci ili žene, bogati ili siromašni. Jedino što ih čini koherentnom skupinom je nezadrživa količina mržnje, ozbiljnog teškog crnog osjećaja kojemu podliježu nesretnici i koji nije bezazlena infekcija što prolazi sama od sebe.

Neki su, rijetki, ukinuli mogućnost internetskoga komentiranja članaka. Većina nije. Istodobno, većina novinara i urednika, pa i većina čitatelja, smatra da je riječ o svakoga dana sve nakaznijem obliku izražavanja. To nije tema za referendum, čak ni za peticiju, akciju, demonstraciju. To je tema koja u fejsbuk-raspravi završava tvrdnjom: to su budale. I to je upravo ono što me najviše plaši.

Naravno da je povod ovom razmišljanju užas koji sam mazohistično pročitala pod člancima o smrti dvoje djece jedne poznatije građanke RH. I naravno da je ljudska zloća razmjerna nesreći o kojoj se u tekstu govori. No, ona je jednako neumjerena kao i kad se napiše da bi netko rado “igrao biljar s nečijim jajnicima”, ili da je netko “još jedna u nizu onih koje su karijeru napravile preko kreveta”.

Europski sud za ljudska prava je 2015. donio prvu presudu zbog komentara ispod novinskog teksta na portalu, zakonodavna praksa europskih zemalja odgovornim uglavnom drži urednike, a u Hrvatskoj – odgovornost ne postoji ni na jednoj razini.

Posve bi naivno bilo očekivati da će apeliranje na svijest i savjest pomoći uspostavljanju viših etičkih normi kod onih koji u stradavanju tuđe djece, krvi na cesti, silovanju, metku u čelo, rastezanju maternice, ukratko – u bilo čijim suzama – vide priliku za iskaljivanje.

Posve bi naivno bilo povjerovati i da će molbe strukovnih udruga ili građanskih akcija učiniti od anonimnih onaničara bolje osobe. Jednako bi bilo naivno pretpostaviti i da će neka svemirska policija biti u stanju pohapsiti sve te mikropenise i mikro mozgove, ali – zakon kojim će se konačno propisati da urednici, administratori, tajnice… ili tko god to bio s hrvatskih portala počnu odgovarati za sadržaj na stranici koju emitiraju, jednako kao što uzimaju lovu za reklamu koja se na njoj pojavljuje, jedino je efikasno rješenje kojemu se ostaje nadati.

Sve dok se to ne dogodi čitat ćemo uratke anonimnih onaničara i slušati kako je lijepo voljeti svoj narod. Iako taj narod mrzi ljude.

forum.tm

 

2 comments

  1. Komentari na ovom portalu često mogu poslužiti kao primjeri konstruktivne rasprave, a poneki su u izvjesnom smislu bili čak nadogradnja članaka. Međutim, i ovdje je bi komentara proizašlih iz zlobe, potrebe da se povrijede neki ljui, a nastali kao produkt isfrustriranih umova. Stoga predlažem administratoru oštriji stav, neumoljivo odbacivanje difamacija i izazivanja sukoba.

  2. Prije otprilike 6 mjeseci administrator na ovom portalu je morao zabraniti komentiranje ispod jednog teksta, zato što je onaničar vrijeđao i portal i sukomentatore. Mislim da ni to nije rješenje.

Odgovori