Vanja Krnić: Tko smo mi?

Često se i sam pitam jesam li invalidna osoba, invalid, bogalj, hendikepirani ili osoba s invaliditetom. Dio i samih novinara će reći/napisati invalidi. Na kraju ispada da mi ni sami ne znamo tko smo od poplave novih brantelja s iznenadnim invaliditetom.

Naziv „Parkirališno mjesto za invalide“ prihvaćeno je umjesto ispravnog „Parkirališno mjesto za osobe s invaliditetom“. Izgubljeni  smo u terminologiji kao i papirnato plišana rodica u vremenu i prostoru.

Nažalost, invalidnost uzrokuje nedostatak ili ograničenje aktivnosti uzrokovano  našim lokalno/seljačko/ gradskim pristupom, koji uzima malo ili nimalo računa o osobama s tjelesnim oštećenjima i time ih isključuje iz skoro svih društvenih aktivnosti, ponajviše zbog otežane mobilnosti.

Slavonski Brod  se stalno hvali novoizgrađenim stanovima za mlade. Koliko je njih projektirano ili predviđeno u izgradnji za  dobar dio mlade OSI populacije našeg grada? Nula. Tu prvenstveno mislim na osobe s invaliditetom u invalidskim kolicima. Zašto je tako i tko smo mi?

Bogalji

Bogalj je termin koji se koristi za opisivanje osoba s tjelesnim invaliditetom ili problema s mobilnošću. Oxford English Dictionary (OED) definira ga: “Osoba koja nije u stanju hodati ili se kretati ispravno zbog invaliditeta ili zbog ozljede leđa ili nogu.”

Prvi put je korišten još 950. godine AD i upućuje se na osobu koja nije mogla hodati zbog bolesti ili invaliditeta. Do 20. stoljeća bogalj se smatrao uvredljivom riječju.

Danas se ne može smatrati prihvatljivim, ako se osoba s invaliditetom identificira kao bogalj ili ga koristi za komičnu vrijednost.

Osobno bih se uvrijedio kad bi me osoba ili osoba koja nije osoba s invaliditetom nazvala bogaljem.

Usporiti/ retard

Retard je riječ iz 15. stoljeća koja se koristi za nekoga tko ima mentalnu odgodu i sporo uči. Danas se to doživljava kao uvredljiv izraz za opisivanje osoba s poteškoćama u učenju i izazovnih ponašanja.

Nastao je od latinskog glagola ‘retardo’, što znači ‘odgoditi’, što je zauzvrat preuzeto iz korijena ‘tardus’, što znači ‘sporo ili kasno’.

To je jedna od onih riječi za koje ja čvrsto mislim da je neprihvatljiva. Svaka osoba ima jedinstven način razmišljanja i učenja, i nitko se ne bi trebao osjećati manje za to. Da me netko nazove retard tužio bih ga ili bi mimalno obojica završili na traumi.

Hendikepiran

Hendikepiran je opisan u OED-u: “Imati stanje koje izrazito ograničava njihovu sposobnost da funkcioniraju fizički, mentalno ili društveno.”

Riječ je prvi put zabilježena u dvadesetom stoljeću nakon što je pisac upotrijebio frazu: “hendikepirano dijete”. U Americi se i danas koristi kada se govori o pristupu osobama s invaliditetom i parkiranju s invaliditetom. Osobno imam isto mišljenje i o sudbini osobe kao i o prethodnom  nazivu.

Evo jednog banalnog primjera iz svakidašnjeg života. Idu majka i dijete ulicom i dijete kaže mami: „Gledaj kako onaj čiko šepa“(opp., ja), na što ga mama smjesta ušutka s „Pst, to se ne govori“ ili „To se tako ne kaže“. I dijete je već tog časa naučilo da je šepanje (ili bilo koji drugi oblik vidljivog invaliditeta) nešto o čemu se ne smije ni govoriti! Majka je djetetu jednostavno trebala potvrditi da je to što dijete vidi točno, pa reći: Da, čiko šepa!.  Ispada da smo mi tabu.

Djeca ne osuđuju, ona uče. Naravno da kad vide osobu kao ja ili nekog drugog tko je osoba s invaliditetom. Ljudi su općenito skloni podcjenjivati osobe s invaliditetom i smatrati ih, ne samo fizički, već i psihički inferiornima i neprilagođenima što vodi u kasnije sterotipe.

S obzirom na to da je posljednjih desetljeća gotovo nestao odgoj za uljudno ponašanje, ne možemo se nadati da će vidljivo “invalidne osobe“ (kako nas je dožupan  Stjepan Bošnjaković nazvao) uskoro dočekati nestajanje negativnih predrasuda o njima. Da li djeca o odnosu i postojanju osoba s invaliditetom uče na vjeronauku? Ne. Upravo  nedostatak edukacije, kao i odnos političara/ novinara/ nas samih prema nama ne suzbija predrasude o osobama s invaliditetom, već upravo suprotno on ih potiče. Ne nije ni u našem gradu drugačije. Također, uz glavni ulaz u dvoranu, te uz pomoćni ulaz za učenike predviđena je i rampa za invalide.” Izvor: https://www.slavonski-brod.hr/index.php/ostale-vijesti/9611-zapocela-izgradnja-nove-sportske-dvorane-os-bogoslav-sulek.

Sve u svemu, svatko ima svoje preferencije o tome kako imenuju ili opisuju svoju ili tuđu invalidnost. Ali rekao bih da je u komunikaciji s osobama s invaliditetom važno da se najprije zainteresiraju za njihove vještine, iskustva, hobije i osobnost, a zatim, ako to osoba zahtijeva i dopusti, spomenuti njihovu invalidnost ili stanje. Osobe s invaliditetom su tu i mnoge od njih vrijedne divljenja, a ne da budemo sakriveni od pogleda i predrasuda javnosti.

I da  ja nisam invalid. Ja sam samo jedna od 10% osoba s invaliditetom u našem gradu.

7 comments

Skip to comment form

  1. Je li baš toliko važno ime? Samo nemoj razbiti osobu?

    1. Nadivanje ružnog imena je isto kao imenovanog ili iemnovanu razbijaš.

  2. Izvanredan članak u svakom smislu.

  3. Pisano insiderski, sa srcem, mjestimično rezignirano, ali većinom strastveno. Osobe s invaliditetom u Rh imamju svog branitelja.

  4. Modni mačak iz ilustacije se može svrstati u sve nazive za OSI iz kolumne.

  5. Upravo ovakvi tekstovi, kampanje i aktivizmi mijenjaju svijest stanovnika RH. Ova zadnja kampanja sa fotografijama stvarnih osoba u invalidskim kolicima ili na štakama nalijepljenih po gradu pokraj znakova – vertikalne signalizacije – su odlični. Nitko ne može biti ravnodušan jer su to slike naših sugrađana i dopire poruka točno do mozga onih koji bi se „na kratko“ parkirali. Ti Vanja radiš odličan posao na boljem razumijevanju i senzibilizaciji javnosti u SB i šire.

  6. Ja i još neki posjetitelji komentiramo ispod raznih tema i objavljenih tekstova, a mnogi samo ispod “svojih” kolumnista. Jesu li oni, na neki način, invalidni?

Odgovori