Vanja Krnić: Što sam napisao “Provjerenom” Nova TV

Poštovana,

dugo mi je trebalo vremena da se odlučim napisati Vam svoju priču o tome što mi se događalo od ljeta 2009. god. do danas. Imao sam veliku sreću il „nesreću“, da preživim, ali živ sam, pa mogu bar napisati, pošto teško govorim što mi se sve dogodilo. Za početak teksta važno je napomenuti da sam 1989 god operirao stenozu aorte. Imao sam 9 godina i sve što ću napisati mogu pokrijepti nalazima. S devet godina dr. Sokolić (prvo presađivanje srca u RH), oprirao me i omogućio mi da normalno živim.
Tad o ničem nisam razmišljao osim da ponovo ustanem i idem kući. Bio sam u bolnici preko mjesec dana; na moju sreću sve je dobro zaraslo i srce je bilo ok. Igrao sam košarku, školovao se, nisam ni mislio o bolesti. Živio sam kao i svi mladi punim plućima . Godine 2001 ženio sam se i dobli smo prekrasnu kćer Hanu. Zdravlje me dobro služilo osim, mislim 2000 god. kad sam odlučio otići prvi puta u Bosanski Brod preko mosta s prijateljem. Na povratku sam vidio one famozne rešetke, taman sam bio na ničijoj zemlji (mostu). Pa ja se bojim visine. Dalje se ne sjećam, osim buđenja u bolnici, s velikim upitnikom iznad glave: “U kojoj sam ja državi, gradu???“ Pao sam u nesvijest na pol mosta. Sa mnom je tad bio danas nažalost pokojni prijatelj, sav polukrvav od držanja mene. „Dobro je u brodskoj bolnici sam u SIGURNIM sam rukama!!“
Ironije li devet godina poslije u toj istoj bolnici sam skoro zaglibio. U ljeto 2009. god, počeo sam naglo gubiti na kilaži i bio sam febrilan. Visok sam 183 cm i imao sam uvijek oko 75 kg. U listopadu 2009., postao sam drugi puta tata kćerkeTee. Mlađu kćer uspio sam nosati mjesec i po dana i poslije tog je do dan danas nisam nosio. 14 prosinca 2009 kćer je došla iz škole i zamolila me: “Tata, vozi me kod prijatelja!“.Sjećam se koda je to bilo danas, taman je poćinjao padati snijeg. Na izlasku iz zgrade osjetio sam da totalno nerazumljivo pričam, jedva smo se nekako vratili do stana. Hitna je stvarno došla rekordnom vremenu. Hitna pomoć je stvarno hitno došla i odvezli su me u Hitni neurološki prijam. Tamo me dočekao simpatični mladi doktor, mislim na stažu. On me hitno poslao na CT. Pogledao sam se u ogledalo: “Pa meni visi lijeva strana lica!!“. Pomisao mi je bila ovo su moji zadnji trenuci. Do tad nikad nisam vidio CT, prvo su mi dali neko kontrasno sredstvo, Onda sam legao na neki krevet; pa te uvuče u neki kao polu tunel i snima. Trajalo je to svojih 10-ak minuta. Nakon toga:“Nije moždani udar“. „Dobro je“, pomislio sam, još ne idem gore ili dva metra ispod zemlje. Od straha sam totalno dehidrirao. Supruga mi je otišla na kiosk kupiti ledeni čaj.Pohlepno sam ga nagnuo. Nakon par sekundi i pokušaja znao sam “Ja ne mogu gutati“, Wtf???, pomislio sam. Grlo mi je bilo kao blokirano. Uslijedila je štucavica i povratak ma neurologiju. Tamo su onda našli rješenje za gutanje zvano sonda.To ti ture neko kinesko sranje u nos i viću:“Gutaj, gutaj“. Nije mi baš jasno kako sam to progutao. Na kraju dolazi injekcija sa zrakom koju stisnu u sondu. Ako želudac prdne znači da je sonda na dobro mjestu. Mladi doktor s početka priče je bio sav nesretan, pa je odlučio zvati u konzijilarni nekog sa Zaraze .Tako je završio 14.12 2009. Proveo sam prvu noć na infuzijama, da ne dehidriram.
U to vrijeme sam već imao 60-ak kg. E taj 15.12, da sam ga bar preskočio.U konzijilarni mi dolazi doktor s titulama s lijeve i desne strane, ni više ni manje šef zaraze Nenad Pandak. Na prvu mi je sjeo kao krajnje stručan i ljubazan liječnik. Nakon kraćeg vremena rekao mi je da će me premjestiti na Zarazu i da sumnja na pravu dijagnozu.Pomislio sam tko sam ja da sumnjam , ipak je on zna. Čim sam došao na Zarazu izboli su me i punktirali, te mi je je on obavijestio da bolujem od tuberkoloznog menigitisa. Rekao mi je da je liječenje dugotrajno i da će se gutanje vratiti, kad mi se oporave neki moždani ovojnice. Meni i kao i mojoj obitelji je prešutio da su svi nalazi na TBC bili negativni, još od 15.12.2009, a to je sakrivao od mene i obitelji. Ne znam zašto nije rekao istinu? Uvijek će mi nad glavom visiti to zašto?? Svako jutro u viziti je bio oduševljen mojim čudesnim oporavkom. Sve sam bio mršaviji i mršaviji. Tad sam po zidu bljuvao ogavne tuberkolostatike, uvjeren da je to dobro. Upoznao sam tad Nutren, Prosure i nešta bijelo u venu da mi da energiju. Kao budala cijeli dan dam čekao da mi to iskapa i gledao cimera kako jede čevape. Neurolog je preporučio da me pregleda internist i MR mozga na Medikolu.Cijelo vrijeme je nosio stetoskop oko vrata, očigledno njemu nebitan alat. U to vrijeme postajao sam opet febrilan i počele su mi se pojavljivati crvene piknje po tijelu. Na upozorenje rekao je da su to akne. U to vrijeme je otišao na skijanje i mene ostavio febrilnog, da mi nije izvadio hemokulturu. Tad sam već imao ispod 50-ak kg, Na dan moga odlaska na MR u Medikol u pratnji mame koja radi u bolnici. Toga jutra se sjećm samo „Vanja, Vanja šta ti je?“. Bila je to moja mama baš je šef došao sa skijanja. Probao sam se dići, ali mi je pred očima bio samo mrak. Šef tad dolazi „Dajte mu apaurin , on je samo razmažen!“ I takvog me polu mrtvog posla u Zagreb. U kolima hitne sam pred mamom ostao oduzet na lijevu stranu (teška lijevostrana hemipareza). Doslovno sam se iz Zagreba zbog aljkavosti šefa Zaraze vratio u pelenama. Tad me preuzima moj spasitelj šefica reanimacije, koja mi vadi hemohulturu i šalje u Zagreb na Fra Mihaljević. Tamo odmah uspostavljaju ispravnu dijagnozu: bakterijski endokarditis.
Tužio sa brodsku bolnicu da skratim, u toku je proces na Građanskom sudu u Zagrebu. Za sad vještačenja idu u moju korist. Nemarom mi je totalno uništen život. Iako nisam mogao progutati ni kap vode HZZO mi već par godina odbija uredno toplice. Gutam zahvaljujući logopedici u Zagrebu, u Brodu su rekli da mi nema pomoći. Slavonski Brod je moj grad koji volim. Hvala svim krasnim liječnicima s Interne i Reanimacije. Također, beskrajno hvala i svim medicinskim sestrama. Sad mi je cilj jednog dana nositi mlađu kćer. Nažalost, u međuvremenu su me napustili neki ljudi koje puno volim. Ovo sam napisao da se ne ponovi više nikad, dva puta sam se digao, treći put ne znam da li bi imao snage.
Da skratim, preživio sam dva moždana udara, bakterijski endokartis, puknuče plučne maramice (nalazi u prilogu).
Tužio sam Brodsku bolnicu i vodim spor u Zagrebu od 2011, čak znam napamet broj svog predmeta Pn 934 2011.  Korisnik sam Osobne invalidnine u maksimalnom iznosu, koju Vi svi plaćate, pasionirani sam sakupljač odbijenica za toplice pod šifrom G81, kao i svi osim pojedinaca nakon moždanog udara.
Samo želim dostojanstvo i presudu bilo kakvu nakon toliko godina sudovanja. Vjerujte gledati druge tate kako trče i nose vlastitu djecu je strašno,
Ponekad bi plakao, ali ne mogu, lijevo oko mi ne proizvodi suze. Lokalni  CZZ  je zaključio bolujem od progresivne bolesti, bio bi sam po sebi čudo da  toliko dugo živim s progresivnom bolesti, te je kćeri dodijelio majci, a ostavio nam je zajedničko skrbništvo.
Srećom u dogovoru s bivšom ne držimo se presuda te kćeri borave kod majke sedam dana i kod mene isto toliko već  šest godina. Samo kćerima želim pružiti normalan život i da im mogu platit školovanje i fakultet danas sutra. Želim znati zašto nas ti pravilnici i pravosuđe toliko ponižavaju? Do sad su sva vještačenja koja su provedena potvrdila liječničku pogrešku. Ako ste laik u medicini možete vidjeti u nalazima od Zaraze da nisam imao tbc koji mi je liječen. Upravo zbog svega navedenog želim znati istinu. Zašto mi je uništen život, bez izvini?
Ne želim bit dijagnoza G 81 ili  predmet Pn 934 2011.
Želim bit čovjek, želim bit Vanja Krnić
Nadam se da čete pročitati, šaljem linkove i nalaze u prilogu
Lp., Vanja

12 comments

Skip to comment form

  1. Valjda će doći iz NOVE i pomoći ti Vanja da se sud ubrza. Ovo je sramota.

  2. Vanja, Vanja… ovo je pogrešna forma. Prvo, napisao si sentimentalnu kobasicu koja dira u srce čitatelja, ali urednici na NOVA TV rukovode se razumom i interesom, jasnim konciznim opisom problema. Ono što je trebalo biti na početku dopisa da sud traje skoro cijelo desetljeće, ti si stavio na kraj.

    1. Slažem se. I čemu nabrajanja bolesti iz djetinjstva? Trebalo je samo snažno istaknuti da je pogrešno liječen, da je tretman od njega napravio invalida i da sudovi razvlače postupak. To je poziv Provjerenom, a ne kako se palo nasred mosta. Nije to Dnevnik bolesnika.

      Puno sreće.

  3. Zašto toliko duo treba sudu da donese presudu? Stvari su očite. Postoji mdicinska dokumentacija. O čemu se radi? Da li se pogoduje brodskoj bolnici čiji jeliječnik učinio katastrofalnu pogrešku?

    PROVJERENO pomozite Vanji!

  4. Puno sreče!!!!
    Ovaj grad postao je mjesto koje PO ZOVOT TREBA ZAOBILAZITI.
    Nadajmo se da će Provjereno promijeniti nešto.

    1. “Mama, ja sam na sigurnom u Slavonskom Brodu – pozdrav od Dragane, Steve, Hajre, Ankice, Ante, ….”! – tako su se javljala djeca u eter tadašnjeg Radio – Broda nakon što je tadašnji gradonačelnik Jozo Meter naredio da se zatvori most a radnici koji se dulje od deset dana ne pojave na svom radnom mjestu u brodskim poduzećima i tvornicama će automatizmom dobiti otkaz. ..Tu 1991-u ne možemo nitko – nikada zaboraviti.
      Dragi Vanja, od tada ovaj grad nije siguran a mi – njegovi građani – smo Građani Drugog Reda! Tvoju priču znamo ali ju trebaju čuti svi u državi!

  5. Tekst je literaran i izaziva ganuće. Slažem se s onima koji su napisali da je trebalo izravno, nedvosmisleno pozvati Provjereno da provjeri o čemu se radi. Nisam siguran da će se odazvati. Nekad je forma jednako važna kao i sadržaj priče.

  6. Banana država=banana pravosuđe

  7. Vanjina tužna priča… Ja se još uvjek nadam, sa ‘happyendom’.

  8. Sve se može sa strane progutati, ali to da sudovi ne rade kako treba na štetu već oštećenih je prestrašno. Nažalost, od Vanjinog sučaja mogao bi se napraviti odličan prilog.

  9. Bili su i protjerani djelatnici gradske uprave u Provjerenom javno obznanivši kriminal (pranje novca preko gradskih blagajni i zavlačenje Lidla) gradske uprave, i nikom ništa.
    Sretno Vanja i bori se!

    1. Nikom ništa? Babo je načet! Popucala mu je glazura uzduž i porijeko. I sad se vidi koliko i gdje trul. A slučajeve radnika rješavat će sudovi, a ne televizija.

Odgovori