Razliku između stvarnog i funkcionalnog autoriteta ponajprije i ponajviše primjećuju oni koji su neposredno obvezani, ali i svi drugi pod posrednim utjecajem moći koja se zasniva na konkretnom ugledu odnosno položaju. Idealno je kad su u jednoj osobi u blok zavarena oba autoriteta- kao jedinstvo djelovanja (na nekoga), koje se zasniva na dobrom glasu, časti, poštovanju, priznanju, uvažavanju, ali i zbog mjesta u hijerarhiji donošenja odluka.

Kada tročlanoj ekipi s Hrvatske televizije i nakon molbi i intervencije iz Zagreba, iz Prisavlja 3, samog središta javne televizije, nije dopušten ulazak u krug slavonskobrodskog „Đure Đakovića“ (Ulica Dr. Mile Budaka 1) kako bi na autentičnoj lokaciji (ispod prozora sindikata, deset koraka desno od ulaza) snimila kratki razgovor sa mnom, bivšim radnikom i nekadašnjim stručnim savjetnikom sindikata, o „Đuri“ nekada i sada, bio je to još jedan dokaz da su u razdvojeni stvarni i funkcionalni autoriteti menadžera u nekadašnjoj velikoj, uglednoj firmi. Odluka da se ekipu ne pripusti kroz kapiju u krug, spada u vječne sastojke funkcionalnih autoriteta- da svoj utjecaj koriste uz primjenu sile, bez argumentacije i pozivanjem na proceduru, suprotno nego što bi postupili stvarni autoriteti.

Spomenuta tročlana ekipa na čelu s autoricom Natašom Kraljević Kolbas, našla se i u Slavonskom Brodu, jer su snimali materijal za dokumentarni film o Slavoniji, nekada zemlji obećanoj, a danas apsurdistanu kojeg masovno napuštaju mladi ljudi, oni na kojima bi Slavonija trebala o(p)stati. Odlaze Slavonci nemoćni pred posljedicama nebrige političara nepoznate vrste, koji im, opijeni vlastitim značajem, svojim nečinjenjem (kao da su stranci ili vanzemaljci) uništavaju šanse za život zasnovan na radu. Odgovore na pitanja kako i zašto je došlo do toga da Slavonija postane gotovo gangrenozno tkivo kojim ne kolaju sokovi nade i perspektive, pokušali su dobiti od mnogobrojnih sugovornika u raznim slavonskim mjestima, pa tako i od mene, odgovore koje će naknadno montirati i složiti u dokumentarno svjedočanstvo s terena.

Naravno da im se i „Đuro Đaković“ nametnuo kao vidljivi primjer/dokaz o djelovanju udruženog pothvata koji je cijelu Hrvatsku pretvorio u svoj pobjednički plijen i koji je uz pomoć pretvorbe i privatizacije prouzročio slom privrede, osiromašenje ljudi i nastanak pojave uhljebništva i razvoj parazita velikih skoro kao engleska kraljevska obitelj. A to kako sam se u priči našao ja, kao svjedok i tumač događaja nešto iznad razine dojma, a ne kao pisac znanstvene studije o razlozima sloma, treba pitati Višnju Ružojčić, dopisnicu HRT-a iz Slavonskog Broda.

Moje izlaganje ipak su snimili, ali ispred „Đure“, a  koliko će od svega ući u priču, ne znam. Znam samo da sam, između ostalog,, rekao da je „Đuro“ 1991. bio poput krvavog Sunca na zalasku – najveći, s 15 000 radnika, prije nego što je potonuo iza horizonta vidljivosti. Već tada osjetilo da kola jure nizbrdo. Kola su trebala stati i mirno nastaviti vožnju sa 7 000 radnika. A danas je „Đuro“ bijeli patuljak s oko 3 000 radnika. Istaknuo sam da je brutalni slom „Đure“ na način na koji su to, uz asistenciju političara, radili Kutle i Gucić, spriječio stvarni autoritet Antun Milović, vanserijski privrednik koji se vratio u Brod, nakon što je HDZ-u predao vlast kao posljednji socijalistički šef hrvatske vlade, tada Izvršnog vijeća. Poslije Milovića „Đuro“ je postao leno stranačkih garnitura, što je i danas. Politika u "Đuri"namješta menadžere. Kad menadžeri razočaraju političare, kao Mazal i njegov tim u vezi dokapitalizacije, onda im oni, poput ministra Marića, saspu istinu kao sodu u oči.

„Đurine“ upravljačke garniture koje je postavila hrvatska država oduvijek su svoj utjecaj zasnivale na funkcijama i sili. O jednom takvom nasilnom činu pisao je nekadašnji suradnik ovog portala koji je pisao pod nickom Occupay SB. U kolumni „Đuro Đaković“ – poigravanje s brandom“ on piše: Brand ili po hrvatski brend koji je star gotovo kao i Ford, naš Đuro Đaković prošao je svojevrsni facelifting ili kako to kaže Lukić – „virtualno renoviranje“. Točnije, redizajnirane su web stranice. No, zajedno sa, po meni amaterskim, ne pretjerano  uspjelim redizajnom netko se drznuo redizajnirati i logo Đure Đakovića koji se osim spojenih zrcaljenih slova „Đ“ sastoji i od teksta Đuro Đaković ispisanim specifičnim tipom slova. Dizajner weba je promijenio upravo taj karakteristični, prepoznatljivi font, ne nudeći ništa kvalitetno zauzvrat, tek nekakav blijedi i bezlični font. Ukloniti nešto povijesno prepoznatljivo, a ne ponuditi kvalitetnu alternativu, postupak je svojstven mnogim čuvenim povijesnim barbarima.

Da skratim: „Đurini“ funkcionalni autoriteti skloni su posegnuti za odgovarajuće neugodnim nasiljem iz razloga vlastite nesigurnosti stručnih voditelja i organizatora koji bi svojom kreativnošću i idejama trebali uspješno upravljati tvrtkom/grupom, zbog neuvažavanja poslovne etike i socijalne pristojnosti.

Gospodo menadžeri „Đure Đakovića“ je li ekipa s HRT-a trebala napraviti nekakvu feasibility studiju i popis nostalgičarskih artikala koji su zabranjeni, prije nego što joj dopustite ulazak i oskrnavljenje kruga? Kakve ste to restriktivne upute dali svojim podređenima zaduženim za odnose s javnošću? Znate li da se poslovni ugled ne gradi na uskogrudnim zabranama? Kad ćete shvatiti da se "Đuro" ne štiti zatvaranjem od pogleda javnosti?