Usputni zapisi, zapisane usputnosti: Zaborav je konstanta

Većina ljudi sjećat će se svog života i događaja iz doba korone (parafraza naslova Ljubav u doba kolere Gabriela Márqueza) isto kao što se sjećaju granatiranja za vrijeme prošlog rata. Pamte podrume, eksplozije, gelere, uništene fasade zgrada, ranjene i mrtve, strah, izvještaje na televiziji… u obliku emocionalnih i mentalnih flasheva koji čine njihovu osobnu ukupnost prošlih činjenica. Kada je sve prestalo, u svojoj dnevnoj rutini promijenili nisu ništa. Kao da je teško iskustvo bilo beskorisno. Trgnu se ponekad na neočekivano jaki zvuk, na primjer, treskanja kapije, bučnih kočenja, i to je sve. Rijetki su oni čija su traumatska iskustva iz tog doba promijenila njihove životne navike ili ih zauvijek orijentirala na ljubav, zahvalnost, poniznost (kao skromne igrače hrvatske nogometne reprezentacije) i solidarnost kao onda u skloništima. Zaborav je konstanta. Sebičnost pokreće.

I karantene zbog opasnosti od zaraze koronavirusom će proći, ta aktualna, kolektivna pojačala usamljenosti i šumova na komunikaciji s bližnjima, proći će stožersko-policijska zadiranja u slobodu kretanja, proći će informativne emisije na televizijama i postovi na portalima koji stimuliraju paniku, a ne pribranost i racionalno rezoniranje. I iz cijelog sadašnjeg zdravstveg užasa ništa se uglavnom neće u životima ljudi promijeniti i naučiti, osim, možda, da ruke treba prati duže i da ne treba trljati oči, nos i usta. Malo usredotočeniji shvatit će rezignirano, i opet si potvrditi, da povijesti bolesti uzrokuju bolesti povijesti, koju glorifikatori postojećeg vide kao jedino moguću, kao emanaciju svetog kapitalizma u savršenom svijetu.

Prema definiciji Svjetske zdravstve organizacije iz 1948. godine, zdravlje je stanje potpunog fizičkog, mentalnog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i nesposobnosti. U tom smislu, zdravlje je osnovni preduvjet potpunog upravljanja vlastitom egzistencijom. I nije čudno što ljudi poduzimaju gotovo sve kako bi se izliječili, povratili ranije besprijekorno funkcioniranje svog tijela, dopuštajući čak da ono bude pravi poligon za eksperimentiranje liječnika i nadriliječnika. I to je konstanta – prihvatiti zapovijedi stožera, dopustiti mu da skrbi za naše zdravlje, pa makar se svi od te skrbi razbolili.

****

Još ranije bio sam donio odluku, koje sam se držao, a sada, u doba korone, ubojice zajedništva, ona je definitivna kano klisurina, kako neću svojim prisustvom potvrđivati ritualne godišnjice mature. Bez mene i ubuduće! Bio sam i glupo i ludo zaljubljen u svoj gimnazijski 4b, u eri formatiranja moje senzibilnosti i duhovnosti. Ljubav se vremenom topila i istopila. Osvrnem li se, ali ne gnjevno, na proteklo vrijeme, na sve te mnoge protekle godine, vidim da niti su moje razredne kolege pokazivali istinski interes i znatiželju za mene, a niti sam ja za njih. Između tih susreta svakih pet godina, od bučne godišnjice do bučne godišnjice, vladale su tišina i ravnodušnost. Tu vladavinu ne pada mi na pamet rušiti, ne želim oživljavati nešto što beznadežno umire, nešto što postoji kao odjek odjeka, neprepoznatljivi kolektivni trag u pijesku vremena. Nisu se trudili, nisam se trudio. Volja pokreće sve. Moja je slaba kad su u pitanju formalnosti i licemjerje. A sjećanja na dane mladosti nitko mi ne može oduzeti, ona samo su moja, i ne želim ih dijeliti na godišnjicama.

****

Prije nekoliko dana u jednoj trgovini povrćem u mom naselju, verbalno me napala vitalna starica. Trgovina je široka dva i pol metra, a dugačka oko pet. Žena je upravo plaćala kupljenu robu na blagajni koja se nalazi na samom kraju prostorije. Ušao sam u tom trenutku, i stao na razmaku od dva metra, kako to u ovo doba korone propisuje naš brižni i neprikosnoveni Stožer za civilnu zaštitu, ušao i kašljucnuo zbog suhog zraka. Stara žena koju inače poznajem i s kojom se pozdravljam, povikala je histerično i kolerično: „zaboga prestanite kašljati!“ Ona je to izgovorila izluđena strahom i uputama epidemiologa, zabrinuta za svoj životić kao da će se istog trena ugasiti u čudnoj trgovini, zbog mog kašljanja. A ja samo joj, iznerviran tim njenim agresivnim strahom, a i zbog nelagode koja me je obuzela zbog njenog obrecavanja, samo rekao: „Nisam siguran, ali mislim da i psihijatrija ima dežurstvo. Otiđite, bit će vam lakše! Prepisat će vam odgovarajuću medicinu“. Meni je, priznajem, bilo lakše, jer ciničnost je ponekad iscijeljujuća.

****

Poslije prerane smrti jednog rock glazbenika iz Slavonskog Broda, preprodavači su pričali da su njegove vrijedne knjige završile na zagrebačkom Hreliću. Obitelj se riješila vrijednih knjiga, jednostavno raščistivši stan od predmeta koje je K. predano skupljao kao strastveni kolekcionar. I ja imam 2 500 knjiga u stanu. Pokušat ću dio prodati preko interneta, a ostatak će možda završiti na brodskom buvljaku. Kako bih spriječio totalno nestajanje kolekcije koju sam skupljao od prvog osnovne, svoje sinove, također kolekcionare knjiga, obvezao sam da moraju uzeti po 200 knjiga svaki. Knjige traže prostor, zato samo 200. Planiranje je uvjet uspjeha. A ja planiram, baš sada, u doba korone, jer želim uspjeti u operaciji spašavanja svoje prošlosti i budućnosti njih dvojice.

11 comments

Skip to comment form

  1. Smisao okupljanja na godišnjicama mature je u prizivanju duha prošlosti kad je carevala bezbrižnost.

    1. I nada.

      Na godišnjicama najmanje se priča o razredu, a više o uspjesima i unucima.

  2. Iz sranja u kojem smo do vrata, zaista ništa nećemo naučiti. Ljudi zaboravljaju Aušvice, pomor braće, agdje neće maske i respiratore.

  3. Osobna i na momente brutalna ispovijed. Stav o životu koji curi kroz prste. Čemu tada zatomiti istinu? I pred kime?

  4. Lukić konstatira da je ciničnost iscijeljujuća. Svećenici pedofili bi rekli da je to ljubav. Što je trebao? Ispričati se glasnoj, neugodnoj babi koja se pokazuje kao policajac bez stida i srama?

  5. Skidajmo se do kraja. Šaka u oko hipokriziji. Otvorenost kao pomagačica istini. I bez kurčenja.

  6. Korona nam je otvorila oči. Problem je u tome što prijeti zatvoriti ih.

  7. Na prošloj godišnjici maure školska se hvalila brojem apartmana na moru i kako joj se kčer udala za bogatog Švabu. Umalo sam povratio večeru.

  8. Vele da u Švedskoj ima malo zaraženih jer oni i inače drže tjelesnu distancu između sebe i ne vješaju se, ne unose u facu, pipkaju, cmaču i drpkaju u susretu i kontaktu, nego im je osobni razmak, tj. osobni prostor bitan i da se ne narušava. U meni je ugrađeno da ne volim da ma se pipka i ljubaka u susretu, pretpostavljam da će u postcorona eri to biti i medicinska i higijenska preporuka, ne pljuckaj, ljubakaj, ne slini, ne dirkaj, ne pipkaj bližnjega svoga. Rukovanje isto treba izbjegavati, čovjek pljuje, kiše, dira se rukom i onda se s njim rukuješ, toga više nema. Dovoljno je kimnuti glavom. I smiješak. i razmak. pozitivne posljedice korone u svakodnevnom životu.

  9. U vezi neprovjerenih tvrdnji iz posljednjeg sputnog zapisa pitam, kad nitko drugi neće, radi li se o Kreši Blaževiću?

  10. O iskustvu i predviđalaškoj pameti je riječ. Primjetio sam teksto kritici stožera u vezi tržnica i isticanje zaborava kao karakteristike površnih ljudi.Gotovo smosvo površni, a stožer će, kako se kotrljju dogaađaji, reterirati.

Odgovori