Udari nostalgije su nastavci autoportretiranja

Drača Bagrem

Otponci pokretanja psiholoških skretnica nalaze se u svakom trenutku svuda oko nas. Za trzaje udarnih igala nema najava. U šetnji, za rutinskih potraga za praktičnim rješenjima svakodnevnog preživljavanja, našem pogledu najedanput se u drugom svjetlu otkriju običnosti pored kojih inače prolazimo potpuno nezainteresirani, pred očima nam se pojave svakodnevne nezanimljivosti kao melodramatski materijal krcat aluzijama na spasenje od besmisla banalnog trajanja. Spontano je pokrenuta skretnica naše psihe, uređaj prevođenja na drugi mentalni kolosijek, opremljen memorijom i maštom, i mi postajemo nomadi, naglo se selimo iz postojećeg. Mijenjamo smjer, odlazimo iz svojih psiholoških utvrda u svjetove za koje smo mislili da su mrtvi, napušteni i od nas samih. Koliko traje takvo transcendentalno bjekstvo? Tri… pet sekundi?

I tako, vraćaš se iz posjeta staroj, bolesnoj mami u svoje naselje, prolaziš ulicom pored pruge dok sunce nezaustavljivo pokazuje svoju nadmoć, i pred sobom ugledaš napušteno, oronulo skladište propale trgovačke organizacije, neoznačeni pružni pješački prijelaz, šine, električne vodove, plavi nebeski svod, spaljenu travu i bagrem. Navala prisjećanja na jučerašnji svijet koji je postojao na istom mjestu je trenutna, kao šut miješanih emocija tuge, sreće, čežnje, zadovoljstva, bola… koji se širi cijelim tijelom kao omaljujuća kemija koja u stanicama smanjuje količinu kisika. Infiltracija nostalgije ne nailazi na otpor. Malaksavaš i ne želiš da ti se snaga povrati. Hodaš po tankoj granici koja dijeli postojeće i nekadašnje. Uočavaš razlike. Čuješ tutnjavu parnjače po tračnicama na koje si stavio ekser da ga točkovi spljošte u nož. Treba ti nož, jer tvoja ulica ratuje sa susjednom, a ti si borac. Brklju je spustio željezničar M.R. Ispred rampe čekaju fiće i tristaći. Klinac si koji misli da je život glina i da imaš modelativnu snagu. Sve podsjeća na kontrafakturu. Melodija življenja je poznata, ali tekst se promijenio. U to doba nevinosti originalni tekst bio je svježiji, ne tako bezobziran i hladan kao današnji. Moglo ti se to dogoditi bilo kada, bilo gdje.

A onda dolaziš k sebi, nazad u nagomilano iskustvo s ogromnom zalihom sudbina koje si susretao i upoznao, ali u kojem glavnu ulogu više nemaju ikonički likovi koji su te formatirali, vraćaš se potrošen svijet u kojem prevladavaju moralni neobarbari, nadzornici jezika i korumpirani divljaci.
Ovaj prolazni izazov preispitivanja s nabojem provokacije podsjeća te da živiš u nepriličnom detantu, da su napetosti između tebe i arogantnih neprijatelja jedankopravnosti i slobode za sve, danas smanjene. Ipak, drago ti je da si se pomirio s prolaznošću, da godine nisu načele tvoj osjećaj za parodiju, pa tako i ovaj udar nostalgije, nalet žala za onim što je zauvijek izgubljeno, vidiš kao nastavak autoportretiranja, portretiranja sebe kao vuka kojemu je čudno što oko vrata ima polegnutu, prorijeđenu dlaku.

 

6 comments

Skip to comment form

  1. I ja sam doživjela trenutke “prosvjetljenja”. Podsjeća na satori u zen budizmu- ako znam čitati Suzukijeve opise.

  2. Skretnice nam rade sto na sat, ako se krivo usmjeri, nema popravka.

  3. Nema zemlje za vukove.

  4. Dobra slika:

    “Čuješ tutnjavu parnjače po tračnicama na koje si stavio ekser da ga točkovi spljošte u nož. Treba ti nož, jer tvoja ulica ratuje sa susjednom, a ti si borac. Brklju je spustio željezničar M.R. Ispred rampe čekaju fiće i tristaći. Klinac si koji misli da je život glina i da imaš modelativnu snagu.”

    i odlična podloga za samoanalizu:

    Gdje je nestala ta snaga. Radi li se isključivo o posljedici starenja, manjka kreativnosti, odsutnosti želje za borbom?

    Ne predaje li se čovjek u sebi, a ne pred drugima ili pred okolnostima?

    Koliko smo manje imali, a bili jači?

    Tristaći i fiće su bili u realnom lako dohvatljivom dosegu, a danas je toliko toga izvan dosega, no ti nisi konzument pa te to ne jebe 🙂

  5. Od kad to vukovi nose ogrlice oko vrata? Samo peseki nose ogrlice. 🙂

  6. Originalna teza o nostalgiji, ispoetizirani stil. Takvi prilozi nisu konfliktni i, stoga, ne izazivaju otpor u komentarima. Može ih se samo čitati i čekati da nam se PONOVI nešto slično (okidači su praktički sve što vidimo, ali i čujemo) što će nas vratiti u nikad prežaljenu prošlost.

Odgovori