Svoju priču pričaj uspravno hodajući

 Rubens                                                                                                                                                                                                    Pitali sufija Unvaisa:
– Kako se osjećaš?
On odgovori:
– Kao onaj tko se probudio ujutro i ne zna da li će biti mrtav do uvečer.
Drugi čovjek reče:
– Ali to vrijedi za svakog čovjeka!
Unvais na to reče:
– Da, ali koliko ih to osjeća.

 

Zaista, koliko ljudi osjeća da je «crveni oblak čija je munja duša» i da ga svakog momenta vihori života mogu raznijeti i zaustaviti munju? Koliko ljudi ima moć da u spiritualnom procesu osobne realizacije osjeti da je susret s ništavilom moguć svakog trena? Koliko ljudi umije mirno čekati neizbježni prestanak svog postojanja? Koliko ih zna mudro, bez izmišljaja Nade, prije posljednjeg uzdaha, raspolagati dodijeljenim vremenom? Koliko ljudi zna svoju nelagodu od smrti pretvoriti u vidljivi trijumf duhovnog sjedinjenja s radošću postojanja? Kako živjeti?

Cijelo vrijeme sam se pripremao kako treba živjeti, a sada znam da sam se pripremao kako treba umrijeti, rekao je Leonardo. Na sve to intenzivno  podsjeća poruka mrtvih kojima se, pozivani posebno na „njihov dan,  masovno hodočasti: ono što ste vi sada, to smo mi nekada bili, a ono što smo mi sada, to ćete vi postati.

Život je za mene bio konj čijim se pokretima prilagođavamo tek pošto smo ga što je moguće bolje ukrotili, piše car u «Hadrijanovim memoarima» Marguerite Yourcenar. Ali kako ukrotiti i zajahati život pa da te nosi, da ga stopljen s njegovim «leđima» slaviš kao jedinu istinu? Samo koliki padnu, nevješti, uplašeni ili puni srdžbe? I sve vrijeme dok se bez zahvalnosti krećemo na njegovim širokim leđima, dok gledamo, a ne vidimo, dok nam propovjednici uvrću smisao, dok nam se kao suputnici pridružuju kruti, neštavljeni ljudi, dok susrećemo lažno zainteresirane za našu sigurnost,  dok kao stvari slušamo nagovarajuće reklamne poruke o stvarima koje izgovaraju predorgazmički, zadihani glasovi, dok pratimo nepredvidivi ritam društvenih gibanja, dok nemoćno uočavamo kontaminiranje duhovnog okoliša od strane samoproglašenih predvodnika, dok ne izbjegavamo javnu nježnost prema ženi i dok se svađamo s njom pred drugima i tako onim prvim dokazujemo, kako kaže Kleobul, svoje bezumlje, s drugim svoje ludilo,   dok ni intuitivno ne znamo da je kaos red koji ne razumijemo, dok se na čelu kolone smjenjuju ultimativni nasilnici i nesposobni šmokljani, dok s užasom očekujemo da selektori Novog svjetskog poretka od nas  naprave ljude-mete, dok na svojoj koži svakodnevno spoznajemo da je političko istoznačnica za uzništvo, dok umiremo od čežnje da nekom bliskom napišemo pismo, a njega nema – mi pričamo priče.

I što je manje vremena ispred nas, a više grešaka koje smo učinili u pokušaju da opravdamo kozmičko povjerenje koje nam je dato, priče su sve brojnije i sve su duže. U stvari, pažljiviji slušatelji čuju jednu jedinu priču, priču o našoj potrebi da ne budemo sami i o cijeni koju plaćamo za društvo. Tako i sami slušatelji postaju dijelom naše priče, suučesnici, takoreći.

 

Priče slikara gledamo. Evo ih nekoliko koje su nas učinile suučesnicima slikarski samo naizgled uokvirenih snova, obojanih, gustih, živih, bršljanasto obavijenih oko osi ravnoteže i razvoja čovjeka – kao kaducej. Don Diego Rodrigues  de Silva y Velasquez na svojoj slici «Doručak» sažima stvarnost anadaluzijskih seljaka tako da nam na njoj izgleda istinitija od same stvarnosti. Tri vesele barabe za stolom i ne znaju da slave život!  Na slici Petera Paula Rubensa «Pejsaž s vozačima kamena» ljudi su u zastrašujuće lijepoj priredi nemoćni za sve osim da svoja kola guraju cestama sudbine, ne znajući da se mogu slomiti i strmoglaviti u provaliju.  Rembrandt van Rijn slikom «Povratak bludnog sina» istražuje biblijsku legendu, traga za vrhunskim smislom čovjekovog života. Povratak bludnog sina i dobrohotan doček oca sublimira ovozemaljsko postojanje. John Constanble, sin mlinara baš kao i 17o godina stariji Rembrand, na slici «Imanje Cormheld» iskazuje dramu jedinstva neba i zemlje. Ilja Jefimovič Rjepin na slici «Burlaci na Volgi» slika čemer teškog, tragičnog, besmislenog sizifovskog posla, slika ljude koji izgledaju kao osuđenici na smrt. Iz slike zrači svijest tih ljudi o tome da za njih nema nade.

Rekli sufiju Bahaudinu Nakšbandu:

                                                                                                                                                                                                      

 
  
                                                                                                                                                                                                              – Ti kazuješ priče, ali nam ih ne objašnjavaš.
   On reče:
   – Kako bi vam se svidjelo kad bi čovjek od koga kupujete voće jeo naranču pred vašim očima    ostavljajući vam samo koru.  

                                                                                                                                                                                                 Stvarno, tko izravno, detaljno, pred sucima, svjedočeći iz klupe za svjedoke, priča o svom životu, on nudi koru, on nesvjesno skriva. Tko sjedeći priča svoju priču samo za odabranu publiku, on laže. No, za slušatelja nije ni važno da li je priča istinita, važno je ono čemu ga može poučiti. Katkada nije važno što kažemo nego kako kažemo. Naklonost, ljutnja, dosada, radost, nestrpljivost, veselje, tuga, zadovoljstvo emocije su koje djeluju na to kako kažemo ono što kažemo. Zadovoljan i ljut o istom događaju pričaju dvije rašomonske priče. Ako želiš da ti vjeruju i ako želiš vjerovati sam svojoj priči, pričaj ju svima, uspravno hodajući, svima, u ritmu svog hoda i kretanja prema samom sebi kao uroboros- zmija koja jede vlastiti rep, sve dok Moira Atropa ne presječe nit.

 

2 comments

  1. Probudio sam se, i dok se java topi, i još uvijek snenih i umornih očiju, u pokušaju shvaćanja smisla igre, odjednom, padne mi napamet odgovor. Znaš, ali ne možeš izreći. Sve se savršeno uklapa. Uvidiš ljepotu, i svoj dio u njoj, ali riječima ne možeš opisati. Zato sanjari, slikaju, sviraju, stvaraju ljepotu toka rečeničnih konstrukcija. Tajna nije u detaljima. Vidjeti život, znači promatrati ga okom nepristranog, kada vrijeme stane. Kako je velik, lijep i divan, taj moj privatni zatvor, taj moj otok ljubavi.

  2. Chi, komentar ti je čista lirika. Da si stavio u strofe, eto pjesme!

Odgovori