Promocija odbaranih pjesama ili piknik pored puta

Čitanje dvadesetak odabranih pjesama na promociji moje knjige odabranih pjesama umrijet ćeš kao ray manzarek, bilo je poput intenzivnog i izazovnog putovanja u „Zonu“, a ja sam bio kao lokalna varijanta paranormalnog senzitivca Stalkera iz filmske adaptacije Andreja Tarkovskog znanstvenofantastičnog romana Piknik pored puta braće Strugacki. Stalker radi kao vodič ljudi kroz “Zonu”, neobičnog područja gdje zakoni fizike više ne vrijede. Pomaže ljudima kako bi stigli do “Sobe”, koja navodno ispunjava želje onima koji uđu unutra. Njegova žena, s kojom ima kćer, moli ga da ne ide tamo, ali svejedno odlazi. Četrdesetak prisutnih putnika stiglo je prokrijumčareno pred „sobu“, ali ipak nije ušlo u nju, jer, knjige nikome ne mogu ispuniti želje, a pogotovo ne one nadublje. Jedino je putovanje izvjesno, putovanje-čitanje kao nada, potraga, uzbuđenje, očekivanje, odjeci, otkrivanje želja i usamljenosti…

Kao što je, prema nekim kritičarima, bijeg u Zonu u filmu Stalker, moguća alegorija na idealizirani bijeg prema Zapadu, bijeg iz SSSR-a, a sam Stalker traži egzil. U jednoj sceni, on izgovori kako je “svugdje zatvor oko njega”, što je također moguća metafora na državu u kojoj živi. I moja knjiga jednim je svojim dijelom metafora o društvu u kojem živim, a većim dijelom njen sadržaj je metaforični mozaik iscrpljujućih nedostataka ponuđenih načina samoostvarenja, od kojih se osamljivanje čini najmanje lošim.

Dok smo putovali izloženi utjecaju Zone, prema Sobi, ja sam „piscima“ i „profesorima“ piknika pored puta, između čitanja pjesama, rekao i ovo:

– Između nas je psihološki prazan prostor. Na distanci smo koja će se, nadam se smanjivati; pokušat ću pokazati, uz pomoć Luke i Mateja (glumci), da zaista imam novo ruho, a ne da sam gol, da nisam naivno povjerovao kako sam glup, i kako su prikazivači knjige nisu varalica iz Andersenove bajke, kako njihove ocjene nisu lažna tkanina sjaja kroz koju se prozire moja taština i nepostojanje vrijednosti.

– Ja sam pjesnik koji piše poeziju kao priču o osamljenom čovjeku koji pokušava razumjeti svijet. Ne volim patriotsku poeziju na bilo kojem jeziku. Svi ti takozvani nacionalni pjesnici koji uzdižu kolektiv nauštrb pojedinca uopće me ne zanimaju. Njih vole generali. Vole ih i svećenici, učitelji i svi oni koji mrze pravu poeziju. (Charles Simic)

– Patnja postoji, ona je uvjet pod kojim živimo. Prepoznajemo je kao istinu. Nitko, nijedan politčki sistem, nijedno društvo ne može promijeniti prirodu postojanja. Patnja se ne može spriječiti, poneka bol da, ali ne i Bol. Društvo treba olakšati nepotrebnu patnju. Na kraju ćemo umrijeti. Svi smo gubitnici, pa mi se svaka radost i grčevito hvatanje za sreću, učini trivijalnom. Strah od boli… treba izdržati, treba ga prevladati? Čime? Ljubavlju i solidarnosti. Ja sam na stanovištu da se ne može učiniti ni za koga. Ne možemo spasiti jedni druge. Ni same sebe. Vjerujem u bratstvo među ljudima. Ono počinje kad se podijeli bol. Toga je tako malo, bratstva. Na spoznaji tog deficita počiva moja poezija. Sve što nemaš posudi od samog sebe. (Le Guin)

– Poezija je opisivanje slika slika, izražavanje utisaka. Dojmova dojmova. Tajanstvenost u koju smo uronjeni i halucintno viđenje stvarnosti neutralizira školska dresura, knjiške tematike, razvrstavanje nazora. Stvarnost koju živimo po zapovijedima funkcionalnih autoriteta je izlizana, oljuštena, okrnjena. Poezija regenerira čistu, neoštećenu i neizobličenu stvarnost. Bijeg od drilova, skidanje koprena društva, crkve, vojske, škole, pomodnih laži, profita, društvene menažerije, kako bi čovjek progledao neposredno, slobodno. Tiranija odgoja ogrnula je ljudska srca i nadahnuće. Poezija je otkrivanje znosa u vremenu i prostoru kojem pripadamo.

Postoje bravurozni majstori riječi koji iskustvu otvaraju put i ta iskustva provaljuju kao ljepota, istina, dobrota. Provaljuje i natapa našu usahlost koja je sve veća što smo udaljeniji od djetinjstva. Stoga je poezija i igra- borba protiv ispraznosti društvenog života i nametnutih socijalnih odnosa. (Krleža)

– Ma koliko se trudili, svi smo gubitnici. Ma koliko težili Suncu, iskupljenju, iscjeljenju, završit ćemo na ledu u mrtvačnici kao ray manzarek koji je svirao o vatri. I to može uzrokovati anksioznost, depresiju, egzistencijalni angst, ogorčenje, melankoliju…

– Lična istina je jedinstven doživljaj vlastite ličnosti, svijeta, drugih ljudi, odnosno neiskrivljen lični doživljaj stvarnosti. Proces otkrivanje lične istine otklanjanjem lažnih informacija proširuje slobodu čovjeku i daje mu veću mogućnost izbora. Jer, kada djelujemo na osnovu naših nesvjesnih, iracionalnih uvjerenja, mi smo na “automatskom pilotu”, tako da neko drugi “vozi” naš život. Osim toga, ličnom istinom se branimo od raznih neprijatnih emocija, doživljaja, misli, ideja… (Nebojša Jovanović)

– Moja poezija je tkanje čija su osnova autobiografske niti, definicije mene u svijetu i svijeta u meni, a potka intertekstualnost koja sekundira mojoj trajnoj uznemirenosti. Nama upravljaju nevidljive ruke. (Nietzsche)

10 comments

Skip to comment form

  1. Meridijani i paralele. Putovanje poetskim svijetom do srca svijetla u koje se ne može ući. Zanimljivo.

  2. Dobra preporuka da ponovo pogledam film sa zapanjujućom posljednjom scenom.

  3. Promociju nisu popratili lokalni mediji. Ignoranti bez duha i pristojnosti. Na jednoj fotografiji objavljenoj na ovom portalu vidi se Stilinović što govori da nacionalna televizija ima sluha, a mjesna boranija nema. Nebitno.

    1. Njihov krajnji domet je glupetanje o županu Marušiću koji ne ide u Bruxelles. A Silvio je bio zbog sina, glumca koji ima budućnost.

  4. Film je snimljen u nekoj baltičkoj zemlji, u nekoj kemijskoj firmi koja se raspadala. Kasnije su mnogi sa seta umrli od raka. I Tarkovski. Utjecaj Zone.

    Hvala na višem stupnju tumačenja.

  5. Divno.

    “No bad man can be a good poet.”
    Boris Pasternak

  6. Postoji li vidljiva demarkacija između Zone i niša sigurnosti u kojima prebivaju brodski profesionalni novinari?

  7. Da je na promociju došlo još 40 ljudi (ukupno 80) bio bi to ukupni broj zainteresiranih za poeziju u varošici Brod. tako je i ovaj tekst napisan za 50 ljudi maksimalno. O čemu mi pričamo u gradu koji babu za radonačelnika ima?

  8. V. L. je jako kritičan prema lokalnim novinarima i glasilima u kojima pišu pa nije ni čudo što nisu došli. Želim vjerovati da su pozvani.

    1. Pa to je samo dokaz da ih s pravom prezire. Trebali su doći i “poderati” ga. Ali, riječ je o ignorantima i plašljivcima i neznalicama.

Odgovori