U vremenu očitog iščezavanja patrijarhalnih vrijednosti, čemu kao roditelji svakodnevno svjedočimo, gubeći vlastiti autoritet u sudaru s razornim obećanjima dominirajućeg permisivnog društva, naša djeca, zavedena opsjenama lažne slobode, čiji put vodi i preko leševa roditeljskog dostojanstva, postaju zapravo nezaštićena lovina, planktoni za tajkunske kitove, zabludjele ovce koje vode novi, opasni pastiri ljudskih duša koji ih prerano grabe iz sigurnosti doma, ostavljajući ih bez one zaštite koju možemo pružiti samo mi, mi koji smo ih stvorili. Nikada kao ovdje i sada očevi i majke nisu bili tako poniženi, i nikada njihov značaj tu i danas nije bio manji pred perfidnom najezdom opresivnog sustava koji im nemilosrdno oduzima pravo na rad, odnosno lomi glavni stup oko kojeg se obavija i širi cjelokupna šatra života. Drži se tako roditelje u zavisnosti i uskraćuje im se šansa da stiču svojim radom, da, na taj način, budu istinski zaštitari svojoj djeci u svijetu u kojem sve otvorenije posjeduje ono što se uspije oteti.

I dok roditelje, kao plastična vrećica nabijena na glavu mučenoga, guši takvo razaranje prirodnih obiteljskih instikata, kako bi se lakše otklonio otpor totalnoj vladavini nad čovjekom, za svaki udisaj ljudskog smisla i opstanka borimo se, možda pogrešno, sebičnom ljubavi prema svojim potomcima i popuštanjem. Michel de Montaigne u svojim Essais kaže da ljubav koju roditelj njeguje prema svom porodu, nakon samoodržanja, zauzima drugo mjesto u prirodnom redoslijedu stvari. Konstatirajući da djeca ne bi mogla postojati ni živjeti osim na račun roditeljskog postojanja i života, zaključio je da ukoliko bismo od toga zazirali ne bi se trebali petljati u roditeljstvo. U tu su svrhu, kaže čuveni esejist, i rođeni- da budu dioničari u raspodjeli roditeljske imovine, kako bi im se osigurala udobnost. A u obiteljsku posjede spadaju, možemo to i sami zaključiti, i roditeljska znanja, iskustvo, savjeti, vještine i tajne. Međutim, jedna smjela teorija tvrdi upravo suprotno, da bi se postojeće čovječanstvo zasnovano na principima vlasništva, krvi i natjecanja, moglo promijeniti na bolje jedino pod uvjetom da roditelji ne odgajaju svoju djecu- roditelji propalih iluzija, prepuni frustracija, životnih poraza, gnjeva, neostvarenih snova, nerealnih ambicija, zatomljenih strasti, ustrašeni, škrti, ljubomorni, nesmireni, nerazumni, bez mudrosti... kakva je većina. Ali, kakav bi to vrli novi svijet bio u kome bi djeci očeve zamijenili instruktori, a majke guvernante? Premda, ako bi se igrali naslovom Turgenjevljevog romana, mnogi odnosi između očeva i djece bi se mogli nazvati Okovi i djeca ili Očevi i jecaj. Za neku djecu obitelj i kruti očev autoritet (o majkama da i ne govorimo) su pohađanje osnovne škole neslobode i ugnjetavanja iz čega se rađa patnja koja se transformira u štafetnu agresivnost.

Drugi velikan eseja Francis Bacon piše: “Radosti roditelja su potajne, a takve su njihove tuge i strahovanja: prve se ne mogu iskazati rječima, a o drugima ne žele govoriti. Djeca zaslažuju trud, ali nevolju čine još gorčom. Ona povećavaju brige u životu, ali ublažuju misao o smrti.” I mnogi likovi iz literature potvržuju dramatičnost posebno odnosa očeva i djece. Iz Biblije: Bog Otac i Isus; Otac i sin razmetni; Abraham i Izak; Rableisov Gargantua i Pantagruel, Collodijevi Japetto i Pinocchio, Balzacov Čiča Goriot i kčeri, Shakespeareov Kralj Lear i kčeri, Krležin Glembay i Leone, Sofoklov Laj i Edip, Homerovi Odisej i Telemah, Dostojevskijev Karamazov i sinovi...

Gledajući lica i stas svoje djece, uočavajući njihovu individualnost, brinući za njihovo zdravlje, omogućavajući im obrazovanje, želeći im sreću, pružajući im ljubav, strepeći nad njihovim životima, pokatkad podsjećamo na one televizijske Potpune strance. Djeca i očevi su kao ta dva rođaka različitih svjetonazora, ukusa, porijekla i prošlosti, spojeni zajedničkim interesima i univerzalnim zakonima ljudskosti, pravde i ljubavi; sukobljeni, ali i popustljivi, samosvojni, ali i tolerantni. Roditelji i djeca su “potpuni stranci” ujedinjeni zovom krvi, sukobljeni oko strasti da dominiraju, bliski zbog mežusobnog davanja i primanja, daleki zbog želje za slobodom koja je nedjeljiva- u igri koja se zove sudbina.

Sve dok nam nakupci ljudi ne oduzmu djecu, dok ih ti egotistični, koristoljubivi menažeri njihove egzistencije ne odvedu izvan našeg okrilja, dajmo djeci sredstva i snage da se umiju (o)braniti: smijmo se, ne budimo nadmeni, cjenimo ih, budimo im nakloni, skinimo sve maske, budimo nježni, topli, ne lažimo...naučimo ih da nam opraštaju, kako smo i mi njima opraštali.