Mislio sam da se događa samo meni

tjeskoba

Vrijeme je, kako kaže pjesma, presporo za one koji čekaju, prebrzo za one koji se boje, predugo za one koji tuguju, prekratko za one koji se raduju. Vrijeme u kojem živimo za većinu je,  prihvatimo li tvrdnje iz stihova, presporo, prebrzo i predugo. Malo je danas onih kojima je vrijeme prekratko.

Pomislio bih ponekad da egzistencijalni angst razdire samo mene, ali, nakon što sam danas čuo identičnu priču svoje rođake o nezaposlenom mužu, shvatio sam da je istinska povezanost i uzajamnost između ljudi sve slabija karika u njihovim odnosima, karika koju istanjuje postojeće gadno vrijeme političkog podjarmljivanja, eruptirajuće samoljublje i sve veća iskušenja u zgrtanju materijalnog. U Hrvatskoj traje epidemija tjeskobe.

Još do prije dvije godine njen muž je radio, bio ugledan građanin, bez problema je plaćao režije, školovao dvoje studenata u Zagrebu, bio pozivan u mnoga društva, kupovao, ljetovao, štedio… Otkako ne radi on je nitko i ništa. Otkako ne radi, vrijeme provodi stideći se svog neuspjeha, kao da je on kriv što postoje četveročlane obitelji koje rade šest poslova, kao da je on odgovoran  što kreteni od prijesnih kapitalističkih sitnoposjednika uzimaju u radni odnos blesane, ali svoje rođene blesane, a ne pametne ljude, pileći tako granu na kojoj sjede, kao da je on napravio lažne invalide, lijene saborske zastupnike, namrgođene činovnike, kao da je on uništio industriju, ponizio Slavoniju… Otkako ne radi vrijeme provodi moljakajući prijatelje, bliže i dalje i utjecajne rođake, poznanike i nepoznate za komadić posla, za slamku spasa, a svi oni šute kao kurve ili mu pričaju gluposti o svojim kreditima, o svojim zavičajima, o svojim prostatama, o svojim roditeljima koji i ove godine idu u kupke, o djeci koja putuju po svijetu… Ni riječ razumijevanja da dopre do njega, savjet, a kamoli prava pomoć. Otkako ne radi, priča mi rođaka, dobiva odbijenice od bahatih poslodavaca s obrazloženjem da je prestar (ima 50 godina!). Otkako ne radi, on vidi samo okrenuta leđa. Bojimo se što će biti s nama, kaže mi.

Rekao sam joj da joj je muž postao robijaš, a robijaši se, opstanka radi, moraju držati tri zapovijesti: ne vjeruj, ne plaši se, ne moli… Ono što nema neka posudi od samog sebe. Ako bude imao volju spoznat će onu Senekinu misao da vrijeme otkriva istinu… o sebi, o prijateljima, o rodbini, o društvu. To će mu podariti strpljenje i mudrost, povratiti povjerenje u samog sebe. Rekao sam joj da je lažnjacima oko njih lako govoriti gluposti, ali da je još lakše prestati ih slušati.

Drvo se oslanja na drvo, a čovjek na čovjeka. A ljudi je ovdje i sada sve manje.

Tjeskoba

1 comment

  1. Sadržaj teksta – još jedna nesretna priča, slična tisućama drugih – ni upola ne ostavlja dojam kao način na koji je napisan. Zastrašujuće osobno i iskreno.

Odgovori