Kratko o razlozima za pisanje

Pisanje internetSve što više pišete, sve ste osamljeniji. Ovo aforistično priznanje Ernesta Hemingwaya u potpunosti je točno. A to boli na neki način, jer pisac je u biti, kako je to rekao Françoise Mauriac, čovjek koji se ne može pomiriti sa samoćom. Svatko je od nas jedna velika pustinja.
Da je osamljenost posljedica prekomjernog pisanja, mogu osobno potvrditi nakon što sam samo na ovom portalu, u razdoblju od tri i pol godine, objavio oko 1 200 priloga. Previše se vremena mora provoditi u avanturističkoj potrazi za temom, u upornom i dovitljivom traganju za načinom davanja oblika tekstu, u raznovrsnom praćenju učinka obrade objavljenih članaka. Ipak, do osame se ne dolazi zbog ovog pretjerano namjenskog korištenja vremena i zanemarivanja nekih socijalnih relacija, već zato što istinsku posvećenost zanatu pisanja drugi ne mogu i ne žele pratiti u njegovoj biti – da je riječ o procesu otkrivanja svijeta u sebi i sebe u svijetu. Koga to zanima? Ne zanima ni prijatelje, ni nagovorene pisce isprekidanog daha koji su se (i ovdje) pokušali kratkotrajno iskazati i kazati što misle o ovom ili onom društevnom problemu. Dapače, svi nešto još i zamjeraju.
Engleski pisac Alain de Botton definira (svoju) psihologiju pisanja s kojom bi se moglo identificirati: Mnogi pisci su depresivni, a ja sam skloniji tjeskobi i melanholiji. Oduvijek sam imao mnogo živaca i stalo mi je da iskoristim svaki dan. Neobično je kod pisanja to što nikada ne znaš kad radiš. To me frustrira do srži jer se volim držati strukture. Biti pisac znači da nikada ne radiš dovoljno i to je jedna vrsta mučenja. Stvarno, zašto se mučiti, u ime čega, za koga? Motivi su često u sferi iracionalnog. Ono što je racionalno i poticajno, glasi: Pišem, dakle, postojim kao slobodan čovjek; pišem, dakle, uspoređujem; pišem, dakle, želim živjeti u boljem svijetu.

Raste broj pisaca, jer za pisanje nije potrebna diploma, certifikat, pisanje je zanat koji ne treba ga se učiti. Uostalom, prilika čini lopava. Prilika je na svakom smartphoneu i laptopu. Pisanje je dostupno kao zrak za disanje. Hiperprodukciji instantnih pisaca svjedoče potrošači medijskih proizvoda. Ponuda pisaca i rezultata njihovg rada pretvorila se u pravi medijski pijac. Poznajem najmanje stotinjak Brođanki i Brođana koji pišu i objavljuju po mjesnim medijima: županijskoj televiziji, tri lokalna radija, jednom papirnatom županijskom glasilu, više news i drugih portala, nekoliko novinskih i tv dopisništava. Među pisce možemo unijeti i blogere, fejsbučare i ostale na društvenim mrežama, pa čak i komentatore ispod tekstova na portalima. Tisuće brodskih pisaca, kako to blogeri vole reči, svakodnevno ostavljaju svoj trag, javni trag o sebi posredstvom sredstava komunikacija. Tisuće spisateljskih glava cijede svoj mozak, izlaze misli i lijepe se za papir i monitor, o svemu živom što im je u (mentalnom) vidokrugu. Izražavaju ljudi svoju osobnost. Nažalost ili nasreću, polovica od toga, minus dva-tri autora, je štetna, a polovica, manje dva-tri originalna spisatelja, beskorisna. To najbolje zna plemenita sorta rijetkih čitatelja koji razlikuju fino spisateljsko brašno od šrota kojeg svojim čekićima stvaraju amateri, priučeni mlinari medijskog štiva.

Sigmund Graff, njemački dramski pisac i novelist, napisao je veliku istinu: Jedna je od najčudnijih pojava što se zavaravamo da od ovisnih ljudi možemo očekivati neovisna mišljenja. Slavonski Brod je sjajan primjer samozavaravanja, na štetu kulture, dobrog ukusa i lišvanja osobne slobode. Htio bi neovisna mišljenja od plaćenika. Loša publika želi loše medije, a loši mediji su loši, jer im sadržaje pune loši pisci. Mnogi Brođani brkaju novinarsku drskost i smjelost, baš kao i političku. Ne razlikuju šarlatanstvo i kompetenciju. Pisci koji nemaju što kazati, to su oni koje možeš kupiti, drugi su preskupi, napisao je Lipmann. Međutim, neki su u Brodu toliko preskupi da ništa i ne pišu. Najbolji pisci su oni pisci koji pišu kao znalci svog posla. Takvih pisaca nema. Iako su im na raspolaganju portali kao poligoni za intelektualne vježbe s pokrićem u znanju i uspjesima, oni ih ne koriste.                                                                                                                                                                                                                                    Mladi Brođani su posebno razočarenje. Ispada da pišu uglavnom starci (nema zemlje za starce, ali ima medija za starce!). Vrijeme je za preokret. Mladi ljudi, ne plašite se! Ako ste čitali velike knjige, velike umjetnike, velike kolumniste, vi ste skoro spremni- biti pisci kritičari postojećeg. Čitanje je najbolji učitelj pisanja. Sve ostalo će vam pokazati urednici, posebno kako se talent i smjelost može vješto pretvoriti u izvrstan tekst.

Nije vrijeme za šutnju, jer šutnja je, napisao je Mirko Božić, presahli zdenac, žedni ljudi ga brzo napuštaju i hrle onom s vodom.

 

 

6 comments

Skip to comment form

  1. Apel na kraju teksta neće naići na plodno tlo. Ne pišu ni oni koji bi po službenoj dužnosti trebali pisati vrsne tekstove. Mislim na djelatnike u kulturi i prosvjeti.

    Namnožili su se nepismeni glasnogovrnici. Priopćenja su najmasovnija forma.

    1. Stvari treba obrnuti da bi sve bilo jasnije Um jesto onoga piše, dakle, na snazi je ovo:

      Ne pišem, dakle, ne postojim kao slobodan čovjek; ne pišem, dakle, gledam samo svoje i slažem se; pišem, dakle, ne želim živjeti u boljem svijetu.

      Djelatnici u kulturi i prosvjeti zato znaju pričati, pričati, daviti usmenim izražavanjem.

  2. Dobra dijagnoza. Masa pisaca ostavlja za sobom tragove poput pasa koji ostavljaju izmet po našim ulicama. Nema revnih vlasnika koji bi taj izmet pokupili. On stoji i trune nam na očigled.

    Najbolji pisci su oni pisci koji pišu kao znalci svog posla. Takvih pisaca nema. – slažem se i s ovime, takvih pisaca u nas nema. Kada bi ih i bilo, imaju li oni kome pisati?

    Puno je plaćenika, ali za njih mi je lako, kada presahne novac presahnu i njihove izlučevine. Meni su puno gori oni “entuzijasti” koji javni prostor gade i bez novca svojim uvrnutim izopačenim stavovima od kojih nikako ne odustaju. Truju i stare i mlade. Truju ih usprkos tisućama argumenata koji pokazuju kako nisu u pravu, a šanse koje im život pruža da pokažu kako su bolji i od plaćenioka i od onih koji ih plaćaju, nikada ne iskoriste kako bi nam pokazali i dokazali svoju veličinu, ljudskost, humanost, dobronamjernost, vjeru u život.

    Kada sve sumiramo, puno bi bolje bilo da ne pišu.

    Mladima je elektronička pošta postala preopširna i preraskošna forma. Izbjegavaju je. Koriste tekstualne poruke (SMS) i kratke statuse na tviteru i fejsu. Zavladalo je vrijeme nekakvog nehajnog, nepromišljenog, nesofisticiranog haikua. Umjesto zen-budizma vlada zen-ludizam.

    Priopćenja su samo za bolesne politikante

    Dosta preseravanja. Gdje nam je više Brajković da se malo oraspoložimo. Nije valjda potpisao za nekog drugog u prelaznom roku. Mario, nemoj iznevjeriti brojne obožavatelje!

  3. I najjeftiniji trač danas je traženiji od najsuptilnijeg refleksivnog teksta. Doba trasha i jeftinoće, ogromna ponuda plitkog smeća podsjeća na ona šarena ogledalca kojima su konkvistadori darivali i hipnotizirali indijanska plemena prije porobljavanja i egzekucija. Povijest se ponavlja. Iskreno, zaboli me k ko se s kim u GU i tko će pobijediti na namještenoj tekmi. Dajte mi još ovakvih tekstova.

  4. Od kada se Brajković uhvatio Maje Šuput izgleda da mu se više ne da pisati. Navodno da je nosio barjak i u Glavaševim svatovima.

    1. gaby, Brajkoviću je najveća mana što je isuviše vjeran tip.
      Da si rekla da je nosio barjak u svatovima nekog istaknutog hajdukovca, povjerovao bi ti. On i Glavaš su na suprotnim stranama barikade.

Odgovori