Kolekcionarstvo – stimuliranje infantilnih žudnji

Kolekcija

Živimo u svijetu brzih promjena koje mnogi mogu slijediti tek po otpacima što ostaju od njega. (Veselko Tenžera)

Nema preovladavajuće teorije uz pomoć koje bi se do kraja povadilo bio-psihološko korijenje čovjekovih hobističkih interesa, kao što inače nema dominirajućih znanstvenih snaga koje bi u potpunosti razmrsile ogrmno klupko čovjekovih iracionalnih poriva. Predmetom hobija može biti zapravo sve čime se ljudi bave da bi (pre)živjeli u nesistematiziranom svijetu, s razvikanom diferencijom, da se hobi upražnjava kao najmilija zabava, strastveno, predano i u tzv. slobodno vrijeme. Ako se raditi mora da bi se (p)ostalo čovjekom, važi li to i za igru, jer nesumnjivo je da su hobiji elementi čovjekovog igranja s predmetnim svijetom i sa samim sobom? Polje hobističke igre polje je čovjekovog samoostvarenja na iskonski način. Hobisti zaobilazno dokazuju vlastite vrijednosti, deriviraju svoju neiskorištenu erotičnu energiju, jer strast je ključ za otvaranje vrata u skriveni svijet istinskog. Istovremeno, u strastvenom predavanju hobijima ima i prerverzno određujućeg, fiksirajućeg i nekrofilskog obožavanja nečeg što se povlači iz života, stavlja van upotrebe, fetišizira i mumificira. Tako se krug zatvara. Ljubav (strast) i Smrt dvije su strane iste, vrteće kovanice Života.

Kolekcionarstvo ili sabiralaštvo organskih i neorganskih tvorevina, podvrsta je hobija, i, na najbolji način dokazuje rečenu tezu iz teorije o pasioniranom saklupljalaštvu kao dokazu za čovjekove ambivalentne motive dok se nalazi pred izborom puteva samoostvarenja. Kolekcionari neumorno skupljaju: rijetke poštanske marke i čitave serije, stari novac, značke, salvete, zatvarače za boce, najlon-vrećice, knjige, gramofonske ploče, odjeću i predmete koji su pripadali slavnim osobama, medalje i ordenje, zastavice, fotografije, razglednice, upaljače, lule, kemijske olovke, kutije cigareta, kamenje, sličice životinja i sportaša, čahure ispaljenih granata, dijelove berlinskog zida, narodne nošnje, pehare, oldtimere, prešano lišće, mobitele, kartice, mrtve kukce, leptire, ključeve, privjeske, kaktuse, školjke, slike, nakit, kacige, oružje, partiture, stidne dlake svojih partnera… sve što se proizvodi serijski. Predmete uredno slažu u albume, krcaju njima police i vitrine, brižno vješaju po zidovima, pedantno klasificiraju, ljubomorno čuvaju, egzibicionistički izlažu, zaljubljeno gledaju, obožavaju i dodiruju. Posjedovanje zbirki istovrsnih predmeta za kolekcionare je demonstriranje moći oblikovanja nekakve nove cjelovitosti koja u punoći spontanog življenja ne postoji, koja je prirodno rasuta, isparcelizirana, izgubljena i koja zahtijeva avanturu svakodnevnog traganja kako bi se koristila.

Razni podtipovi kolekcionara na svojevrstan način oživljavaju neživi svijet predmeta koji su otpali kao nepotrebni za čovjekovo kretanje neodređenim stazama napretka. Kolekcionari su škrti i štedljivi, na tome zasnivaju svoju sigurnost, a najbliži su karakteru kojeg je Erich Fromm u Čovjeku za sebe nazvao zgrtalačkim. Zgrtač, piše Fromm, postupa uredno sa stvarima, jer za njega urednost je idealna forma ovladavanja vanjskim svijetom. Stvarajući zbirke oni kao da ostalima govore: “ovo je moje”. Stimuliraju tako svoje infantilne žudnje za životom kao dobro utvrđenim zdanjem u koje mogu prodrijeti samo stari predmeti, ali ne i nove ljubavi i ljudi, tvrdoglavo i sterilno strahuju da će doći do raspada, ako sve ne postave na svoje mjesto.

Pišući o eksploziji kolekcioniranja u našem vremenu, kolekcionarstvu , prije kao simptomu kolektivnog psihizma, nego kao individualnom izboru, Veselko Tenžera, cinično konstatira: Njegovo veličanstvo Otpadak dobio je tako diljem svijeta milijune malih svetišta, cijelu bratovštinu, frustriranih svećenikai uvijek iste obrede u slavi trica i kučina, smeća i „uspomena“, sistematiziranog drekai materijaliziranih trauma.

Zaista, svi ti mali muzealci, muzeografi i konzervatori, koji od svojih stanova prave izložbene prostore mrtvih izložaka, lovci koji svoju veličinu dokazuju skupljanjem trofeja koji su drugi “odstrijelili”, terapijom isticanja liječe nemoć vlastitosti, nesposobnost da i sami nešto stvore. Ali, “eksplozija kolekcioniranja“ u skladu je s „eksplozijom slobode“ u postojećem permisivnom društvu kojeg karakteriziraju „partikularizacija društvenog corpusa“ bez jasnog poretka vrijednosti, ali i „mehanički sustav pluralizma“ s ugrađenom nezainteresiranom tolerancijom i s obiljem ponuđenih alternativa, tako da se stečenoj slobodi oduzima vrijeme i pravo izražavanja i kreativnog osmišljavanja. Moderni čovjek, koji se uspijeva samorealizirati tek u ulozi potrošača, u takvom sustavu mediokritetstva postaje kolekcionar svojih poraza u ratu za nadilaženje samog sebe. A njegove pobjede kolekcije su drangulija iz prošlosti, što govori o čovjekovoj zbunjenosti pred nesabranim (nekolekcioniranim) izazovima budućnosti.

5 comments

Skip to comment form

  1. Skupljamo, skupljamo. Nitko nije savršen. Dobra analiza.

  2. Od euforije i opsesije do blagog gađenja, tako bih ja nazvala emocije koje prate pogled na zbirke koje smo napravili tijekom života. Požutjele salvete, vezicom za cipele vezane stare razglednice, ofucani stari časopisi, mrtve knjige i ploče, po ladicama zagubljene značke, novčići, marke…samo tužni svjedoci nekadašnjih ushita. Čak i skupocjene porculanske zbirke tužno sjaje kroz sloj neuništive prašine. Da, može se govoriti o suprotnosti emocija uloženih u kolekcioniranje stvari ili osoba. Što smo više žara uložili, to je pogled na njih, kad žar prođe, tužniji.

  3. Izvrsno, siga!
    U posljednjih 25 godina sam stvorio biblioteku od 3500 knjiga (potrošivši, računajući i da je pola nabavljeno znatno ispod cijene, barem 50tak tisuća eura!!!).
    Pročitao sam ih gotovo sve, uz iznimke koje ne prelaze stotinjak.
    A sad me u ovakvoj situaciji podsjećaju da sam vrijeme trebao upotrijebiti na “pametniji” način… Žalibože nekada imajućega vremena i novca, a osobito sadašnjega kajanja.

  4. Autor je zaboravio na kolekcionare tvornica, dragog državnog kamenja, vila i ostalog otetog od građana. A i građani su dio kolekcije“ ulovljene stoke sitnog zuba“ kojom se ponose političari.

  5. A zaboravio je i na nas običnu raju – kolekcionare računa, opomena, opomena pred ovrhu itd. I mi sve te papirine skupljamo i čuvamo i to nročito one plaćene da nam ga ne bi dva puta naplatitli. Oćeš, nećeš svako je kolekcionar.

Odgovori