Izgubljeni kraj staze u nebo (O godinama koje dolaze poslije mladosti)

Staza u nebo

Tko od nas poznaje svog brata? Tko je od nas zagledao u srce svog oca? Tko od nas nije zauvijek zatočen u tamnicu? Tko od nas nije zauvijek stranac i sam? O pustoši gubitka, u vrućim labirintima, izgubljen, među sjajnim zvijezdama, na ovoj- najzamornijem tamnom ugarku, izgubljen! Sjećajući se nijemo, tražimo silni zaboravljeni jezik, izgubljeni kraj staze u nebo, neki kamen, neki list, neka nepronađena vrata. Gdje? Kada? O izgubljeni, i vjetrom oplakivani duše, vrati se!

(Thomas Wolfe- Pogledaj dom svoj anđele)

 

Čitava priča o ljudima koji stigoše do polovice svog životnog puta ima jedno naravučenije, a to je tužna istina da će se u smjesi napravljenoj od prošlosti i budućnosti, a s kojom se nadjeva sudbina svih živih, ova potonja komponenta nalaziti u sve manjim količinama. I dok im život postaje nešto između, krausovska granica preko koje iz prošlosti, bez stida, krijumčare sve rijeđu snagu i ljepotu, roj debelih muha svakodnevice zuji oko raspadnutih leševa njihovih mladenačkih ideala. Što i tko ih može spriječiti da se silazeći sa svojih najviših osvojenih vrhova, bez velikog nadanja da će se na njih ponovno uspeti, ne osvrnu gnjevno? Kako da u neumoljivom ritmu izmjene sezona, u predvidljivoj scenografiji prirode, u smjeni zelenog i žutog, odlasku i povratku ptica, mijenjanju odjeće, dožive nekadašnju tajanstvenost postojanja i uoče iskrice neozbiljnog Duha iznenađenja? Mogu li očekivati bar još jedan “trenutak grešne sreće”?

Većina ih je poput ptica koje nikada nisu napustile svoja gnijezda. Uznemirujući šapat nagovaranja nikada nije prešao u odlučni glas zapovijedi da otiđu i upoznaju neistraženi, divljiji svijet, da iskušaju krajnju snagu svojih krila. I pored neprestane melankolične čežnje za mjestima na kojima nisu bili, za ljudima koje nisu upoznli, ostajali su i završit će vjerni (“prisiljavati se da ostanemo vjerni onome koga volimo isto je što i počiniti nevjeru”) bojama koje su prve ugledali, bojama koje smiruju mahnito titranje krila šišmiša u tami vlastitih dušâ- pećinâ punih kostiju davnih ljudi. Ostaju, naviknuti na mirisne struje cvjetnog polena, pokrenute od vjetrova očekujućeg smjera, spremni na mirise isparavanja rijeke, rijeke kao prepreke, kao granice, kao tajne, kao neiscrpnog medija. Ostat će vjerni zvukovima domaćih riječi koje su poput vode prijetile osobnim potopom, vjerni isprekidanim zvukovima ljudskih grla- cjepanica od kojih su krvavi shvaćali. Tu su, dirljivo nepomični kao zakovice koje spajaju stjenke brodskog kotla što šišti, ovisan o njihovoj čvrstoći.

Sredovječni ljudi kao nezaštićeno željezo s bolom počinju osjećati djelovanje korozije uzaludnosti svog rada i borbe. Mladost, koja je rast imala kao uzbuđujuću konstantu, kao i snježna kugla koja je svakim okretom biva sve veća do lavine, iza svakog ugla vreba čangrizava starost, prijeteći toplinskim zrakama bolesti i fizioloških zastoja, nestankom do lelujavog isparenja. I treba takav nastaviti živjeti u uzavrelom gradu. Grad… konstruiran kao labirint, kao ulične transverzale, ulice kao trpljenje koraka, koraci kao ritam životnog bila, život kao gradilište našeg ja, ja kao monolit. U srednjim se godinama shvaća da nismo istesani od jednog komada, spoznaje se da je tijelo grozd.

Nije dostojno filozofa tvrditi kako su “dobro i lijepo jedno te isto”; a ako bi dodao “i istinito”, trebalo bi ga išibati. Istina je ružna. Tako je govorio Nietzsche. A istina je da je visokooktanski pokretač ljudskih čina korist, a njezini zagađujući otpaci bezobzirnost su i nasilje. Istina je da ima ljudi koji vrhunskim zadovoljstvom smatraju upravljanje tuđim životima i sudbinama. Ljudi srednje dobi bez opiranja prihvaćaju tu istinu. Oni jesu katkada buntovnici, ali s predumišljajem. Oni se, upravo suprotno od sebe mladih, boje nenamještenih rezultata predstojećih utakmica. Oni nepristojno glasno okolini izgovaraju ime ubojice u napetom trileru, jer oni su pogledali većinu filmova.

Kao istrošene komete, zarobljene gravitacijom jednog jedinog sunca nužnosti, ušle u istu, dosadnu putanju, sredovječni ljudi s nostalgijom se sjećaju blještavih, rasipničkih trenutaka. Poneki, možda naivniji od drugih, još uvijek vjeruju da će pronaći wolfeovski izgubljeni kraj staze koja vodi prema otvorenim prostranstvima neba – odakle su došli. Ne znaju da planete umiru. A možda je to tajna mirnog nastavljanja po istoj putanji: ništa ne željeti znati, ne nadati se.

 

Odgovori