Grad koji ne možete prehodati je klopka?

Horvatova Tržnica
Grad je poput skandinavke jedan naprama jedan. Stanovnici traže opise pojmova u ulicama, na uglovima, na pješačkim prijelazima… Ispunjavaju jumbo križaljku svojim postojanjem, koracima, pogledima; kretanjem po kolonama spajanja upisuju slova i riječi svog života, sa ili bez samopotvrđivanja, samopoštovanja, samopouzdanja, ili ispisuju predviđanja koja se obistinjuju.

Filozof povijesti Arnold Toynbee rekao je da je grad koji ne možete prehodati klopka. Kako se može prehodati grad, a da se ne nadgledaju fluktuacije, da se ne fokusira na uspoređivanja, da se ne detektiraju znakovi opasnosti… U tom smislu svaki grad je klopka, niz položaja uvezanih nitima osjećaja pripadnosti zajednici, koje ne kontroliramo i koji determiniraju našu brzinu i smjer. Grad je grozd. Istovremeno, grad može pretvoriti našu potencijalnu mehaničku energiju, skrivenu i onemogućenu usamljenošću, opsesijama, socijalnim fobijama, traumama, emocionalnom sputanošću, u električnu energiju neočekivanih rješenja, snažnih ekspresija, relaksacije, društvene interakcije, dobrog raspoloženja… Ali, i obratno, jer grad je i katalizator naših unaprijed pripremljenih reakcija na hijerarhiju, kritiku, odnos prema psima, suprotnom polu i hendikepiranima. Gradom se gibamo slobodno ili u strahu od tuđih reakcija, bez stida ili s nelagodom od pounutrenog straha od posljedica nepripadanja ničemu i nikome, od socijalne izolacije. Usamljenost je najveća u mnoštvu. Tada usamljeni ljudi vrište do neba, ali njihove bezglasne vriskove nitko ne čuje.

Slavonski Brod je tipični grad-križaljka s više zona u kojim se do rezultata na postavljena pitanja dolazi na najlakši način, u kojima se okupljaju rješavači u potrazi za erotskom energijom ispunjavanja kolona, povoljnim obratima, sretnim ishodima potrage za blagotvornim djelovanjem mase. Masa se talasa. Njeno mijenjanje držanja umiruje ili razdražuje.
Jedna od takvih zona je Horvatova ulica, u onom svom dijelu koji se bez posebnih demarkacija gotovo stapa s platoom gradske tržnice. Na prvi pogled, u dopodnevnoj vrevi nema razlika. No, iskusno kliničko oko primjetit će raspon u svjetlu i sjeni lica koja promiču ili sjede na terasama kafića, u hladovini suncobrana i sjenama preživjelog drveća okruženih betonom. Izloženi smo pogledima socijalno integriranih do socijalno dezintegriranih, pod lupom smo zanimanja od pitiespiovaca do faca koje se grleno smiju. I oni su pod našom, također. U Brodu glasan smijeh je velika rijetkost, no da li i vrijednost? Svi su nasmješeni. Pitiespiovci se smiju samo ustima, ali ne i očima. Oni znaju da je pristojno smiješiti se, da se očekuje smijeh, a ne plač. Rezultat je grč. Ratne neuroze u Hrvatskoj, i u Brodu, traju preko nevjerojatnih dvadeset godina. Psihogeno neurotsko reagiranje u Drugom svjetskom ratu kod partizana započelo je 1943. godine za vrijeme Treće neprijateljske ofanzive na Kozari, na način kolektivnih, masovnih psihogenih napada (kozarska bolest, bolest jurišnika, kozarska psihoza, partizanska bolest) koji su se putem autosugstije i heterosugestije širili epidemijski. Bolest je trajala do ljeta 1946. “Samo” tri godine. Danas bi se ta zastranjenja u ponašanju smjestila u disocijativno-konverzivne poremećaje.
Glasno i iskreno smiju se i žene i muškarci. Njihovo iskustvo, egzistencijalne prilike i genetske predispozicije, brana su ranjivosti, njihov ego ne priznaje bespomoćnost, njihov organizam nije načet bolestima, oni umiju reducirati i kontrolirati stres, spontano i usredotočeno. Iskreno se smiju osobe koje nisu obolile od depresije, koje nadziru bijes, koje nemaju osjećaj krivice. To su osobe koje grad i žamor stimuliraju na emanaciju najboljih osobina koje posjeduju.

Volim sresti u erogenim zonama grada uvijek nasmijane žene i muškarce i gledati reakcije na njihovim licima kad im sasvim ozbiljno tvrdim da je broj orgazama u životu  ograničen, da je suma seksualnih klimaksa sudbinski zapisana. Većina se istog trena sneveseli. One i oni bi se žestoko smijali i svršavali do posljednjeg svog daha. To zovem energijom vitalnosti, a ona je velika vrijednost, zato što je velika rijetkost dok se rješava križaljka od grada.

12 comments

Skip to comment form

    • Lara on 19.07.2016 at 08:16

    Kakva bi reakcija na tvrdnju o orgazmima bila kod žena i ljudi koji se ne smiju?

  1. PTSP-ovci su u Lijepoj našoj vječni, jer imati PTSP, znači imati status.

  2. Bolest je trajala do ljeta 1946. – zašto sam onda slušao o tome cijele 60-te, 70-te i dobar dio 80-tih? Svjedoci tvrde da nije bolje bilo ni tijekom 40-tih i 50-tih. Spominju se i dan danas u pojedinim prigodama.

    Zgodna metafora sa erogenim zonama ili ona s mekim tkivom ili tbuhom dolaze u veliku opasnost da postanu otrcane s prečestim eksploatiranjem.

    Bila bi veća fora da ih preuzme neki drugi autopr.

      • on 19.07.2016 at 11:28

      Kliknuh i ja na pojam “ratne neuroze”. Tako piše. Do sredine 1946, kao epidemija. Oni koji su ostali neizlječeni, bili su zbrinuti u ustanovama. Naši PTSP-ovci hodaju slobodno 25 godina i primaju naknadu. More bit da su zbog toga bolesni. Ako nisu zbog toga, neka institucije rade svoj posao. Mislim, masovno je to.

      Što se tiče sintagme “erogene zone” stvarno je ofucano kao crveni karanfil, slobodna, suverena, nezavisna Hrvatska, pravedni Domovinski rat, nasukani Brod, plavo Jadransko more, HDZ-stranka opasnih namjera, Račanovo odlučno možda… itd, itd. A tko će to ovdje u Brodu o predstavanika osme sile možda preuzeti? Nepismen, plitak čovjek do nepismenog, plitkog čovjeka. Pamtiš li ijedan njihov rad? Sintagmu? Riječ? Bilo što što bi valjalo ukoričiti?

      1. Možda se ipak nešto promijenilo u tih 70 godina psihijatrijskog liječenja. Ne kažem nužno na bolje. Uglavnom su izbacili elektrošokove i lobotomiju iz masovne upotrebe, a možda nisu trebali. Veliš, prije su ih utamničavali – kad ih jednom zatvore, više nije bilo vanka. Danas izgleda ipak nešto humanije rade. Pazi, donedavno nisi mogao u medijima pisati što god ti se prohtije, a danas je ipak nešto labavije.

  3. Treba manje šetati a više raditi. Dekadentni flaneri su u biti blazirani ljenčine, svoje besposleno klatarenje gradom podižu na nivo filozofije, samostimulirajući se lakoćom vlastitog postojanja. Rad ih oneraspoložuje i destimulira, u konačnici i sex je posao koji treba odraditi, zato im je verbalno onaniranje privlačnije.
    Odličan text.

  4. Ovdje se naravno reflektirate na tzv “lažne” ptspovce? Nadam se da nitko ne pomišlja kako je pravima u životu lijepo? Kako je to status.

    1. Ne ovdje se govori o pravima PTSP-ovcima koji se liječe preko 20 godina. I to se samo konstatira.

      U najvažnijem dijelu teksta pred raskalašene čitatelje baca se savjet da se ne preprcaju, jer broj orgazama je ograničen. Pucanj, rafal i… dosta.

  5. šta se mi čudimo. naš grad vodi PTSP-ivac. Do prije neku godinu imao je 40% invalidnost koju mu je kako kažu naštimala Gogićka, intimna prijateljica Zovaka. kada je skužio da bi mu to moglo obiti otegotno, smanjio je na 20% jer ne gubi ništa na odbijanju poreza, oslobađanju komunalne naknade, a dijagnoza mu je pogođena 100%. ovakav nemoral može imati samo lud čovjek

  6. http://www.sbperiskop.net/kultura-i-zabava/lifestyle/zasto-djevojke-nikada-ne-trebaju-imati-analni-seks

    Čujem na ulici, da, u Brodu, jednu mrcinu kako svom prijatelju govori: “Imao sam s njom tri puta normalne odnose i jednom u pičku. Strašno.

    Ali, u Brodu prevladava oralni sex. Ako se pod tim pojmom podrazumijeva lizanje guzice nadređenima.

  7. Subverzivan tekst. Angažira čitatelja da na stvari gleda iz neočekivanog i pomjerenog ugla. Lukić se ruga svima i svemu: sebi, drugima, gradu… Ne ruga se jedino pretjerivanjima. Ona omogućuju dimenzioniranje zbiljnosti.

  8. Kaže Duspara na radiju da je u zadnje tri-četiri godine posadio 4500 sadnica drveća po gradu, za pohvalu, drveća su pluća grada.

Odgovori