Aktualiziramo: Životne odluke zbog drugih

Od svih tamnih anegdota u kojima se govori o fatalnim odlukama koje ljudi donose zbog prijateljskih veza i kao svojevrsno vraćanje duga prijateljima i poznanicima za njihovu (nekadašnju) dobrotu i ljubaznosti, posebno mi se usjekla u pamćenje stvarna priča o ostarjelom pravniku (ili ekomomistu?) kojemu je oboljelo srce, i kojemu je najbolji prijatelj bio kardiokirurg. Oboljeli nije dvojio. Donio je odluku da mu srce što prije „popravi“ prijatelj. Svi ostali prijatelji i članovi obitelji su mu rekli da bi to bio pogrešan korak, jer da su najbolji profesionalni dani njegovog prijatelja prošlost, da se dugo nije educirao, da je primjećeno da mu drhte ruke, da već dugo nije radio složenije operacije na srcu itd, itd. Bolesni čovjek je ostao uporan. Govorio je – pa što bi mi rekao moj najbolji prijatelj da na operaciju odem kod drugog liječnika, on bi mi to sigurno zauvijek zamjerio. Bio je nepokolobljiv, otišao je na kirurški stol svom prijatelju – i umro na operacijskom stolu. I ništa više nije vrijedilo što su mu govorili svi drugi koji su ga voljeli, svi drugi koji su mu iznosili samo objektivne procjene? Donoseći odluku, stiješnjen između stereotipa o prijateljstvu, psihološke skučenosti, nezamjeranja, nekakve malograđansko-socijalne pristojnosti i između racionalnog prosuđivanja koje je garantiralo veće šanse za vlastiti život – opredjelio se za gubitak vlastitog života. Donio je odluku o sebi i za sebe više zbog drugog, da udovolji drugome. I kakvo je to bilo prijateljstvo kad nije mogao otvoreno razgovarati sa svojim prijateljem kardiokirurgom? Kakav je to prijatelj koji nije skrenuo pažnju oboljelom da više nije u formi kao nekad? Pitanja ima bezbroj, a tiču se onih presudnih trenutaka u životu kada je egoizam jedina zdrava reakcija.

Anegdota je brutalna, podriva ideale, potvrđuje da život nije melodrama nego krvava groteska, bajka koju idiot priča, puna buke i bijesa, a ne znači ništa, i podsjeća nas na slične situacije koje doživljavamo, asocira na zabludjelu upornost kojom se rukovodimo donoseći manje ili veće odluke kojima štitimo svoje interese i svoje pravo da opstanemo sa što manje oštećenja. Umreženi smo s ljudima u trgovačke odnose horizontalno i vertikalno, ovisimo o drugima, ne želimo druge povrijediti, pa ni kao odgovor na atake drugih na logiku zajedničkih odnosa, na njihovu dugoročnost i smisao. Ponekad odmah prepoznajemo namjere drugih/bližnjih da nas „presvuku“, da implikacije svojih čina prikriju brbljanjem o žrtvovanju i posezanjem za frazetinama o onome što se mora da nije teško. A najčešće tek nakon nekog vremena saznajemo da smo nasjeli, da smo izvukli kraći kraj u emocionalno-trgovačkom nadmetanju, da smo izbjegli dramatske komplikacije, ali da smo dobili čir na želucu. A nekada sve znamo već prije nego će prijatelji i poznati progovoriti, jer, kako kaže La Rochefoucauld, nekad pristajemo biti prevareni kako ne bi ispali glupi.

Tko nije doživio, kao i pisac ovih redova, da ga zakinu baš „njegovi” trgovci? Na cijeni ili količini. Mogu oni to, jer ti im vjeruješ, ti si se opustio, a oni nesmetano važu i broje, kupus, meso… sebi u korist i lupaju cijenu na licu mjesta, ono, prika kao za tebe. Tko nije bio razočaran svojim agentom osiguranja, jer mu nije dao maksimalni bonus? Ali, isplati li se zbog toga odlaziti drugima zbog nekog novčanog iznosa, a izgubiti svog „doktora za osiguranje“? Koliko je roditelja dalo djecu na instrukcije kod svojih poznatih profesora, a da je za uzvrat dobilo angažman u pola snage? Treba li spominjati automobile, kućanske uređaje… i majstore koji će nam ih popraviti vrlo, vrlo povoljno? Tko nije donio odluke koje se tiču njega, a zbog popuštanja drugima.

Ljudi žele što bolje proći, ali moraju biti svjesni da i cijena ima svoju cijenu. Nemoguće je u sve ljudske odnose uvesti matematiku, pored već sveprisutne “kemije” koja nam je osnova druženja. Nemoguće je hodati s vagom u džepu i vagati dobra i loša djela drugih, korisna i štetna po nas. I nije ni potrebno to raditi pored konkurentskih ponuda na svakom koraku. Zato pazi kome ideš zatražiti uslugu, a onda plati pošteno i provjeri urađeno. I nemoj se čuditi kad se drugi budu držali istih pravila kad dođu k tebi po uslugu! Životne odluke donosiš uvijek zbog sebe, a ponekad zbog drugih. Najbolje su one koje su dobre i za tebe i druge. A dobre su i one odluke koje se uopće ne donesu. Dobro je ponekad biti neodlučan. Da je tako postupio onaj pravnik (ili ekonomist) iz anegdote još bi možda bio živ, jer ne bi otišao na operaciju.

sbperiskop

12 comments

Skip to comment form

  1. Tko drugome ukloni jamu, sam u nju upada,

  2. Ima li većeg grada u kojem se nije dogodilo nešto slično kao u priči na početku?

  3. “A nekada sve znamo već prije nego će prijatelji i poznati progovoriti, jer, kako kaže La Rochefoucauld, nekad pristajemo biti prevareni kako ne bi ispali glupi.”

    To je ključ: pravimo se gluplji nego što jesmo i tako ugodimo glupljima od nas (na svoju štetu)

  4. U politici je pogubno biti altruističan na način teze u kolumni. U politici egoizam je svet.

  5. Pakao – to su drugi (Sartre)

  6. teško je živjeti s vagom u mozgu : zapravo, rijetki tako i žive kad je u pitanju vjerovati ili ne.
    pa što ako smo i prevareni ponekad od onih, kojima bezuvjetno vjerujemo?
    oporaviš srce, nastaviš dalje s većom dozom opreza , jednostavno- preživiš neugodnost spoznaje..
    jer, ako bismo ostali nakon svega nepovjerljivi prema svemu i svima, vagali namjere svoje i tudje-život bi se pretvorio u vječni oprez, a tko normalan može preživjeti dane i dane hodajući na žici života visoko podignutom iznad tla ?
    osobno, ne bih

    • Nana on 28.12.2020 at 11:24

    Autor je u ovom tekstu opisao vrlo čestu pojavu u svakodnevnom životu . Značajno je što su ovakva razmišljanja i dileme svakodnevne ali im je rezultat redovito zbunjujući kada se logika uključi kod ocijene učinkovitosti. Baš sam se zamislila nad ovom pričom.

  7. “Životne odluke donosiš uvijek zbog sebe, a ponekad zbog drugih. Najbolje su one koje su dobre i za tebe i druge. A dobre su i one odluke koje se uopće ne donesu. Dobro je ponekad biti neodlučan”

    – slažem se, manja je osobna šteta,. To nije sebičnost nego zdrav razum.

    • trol on 29.12.2020 at 00:02

    Odnosi između dva ili više ega jesu trgovina, egzistencijalna ili emotivna. Odnosi između dva čovjeka nemaju taj okus, da je netko nešto dobio ili izgubio, dao ili primio, jer ljudi shvaćaju da nema davanja bez primanja, i obratno, i za ljude je karakterističan urođeni osjećaj, da ako su nešto dobili, trebali bi to i da podijele, ili vrate na neki način. A postoje i oni koji nemaju potrebu da razmjenjuju išta, ili ovise o bilo komu ili čemu, njima je sve jasno, ali takvi se vrlo rijetko pronalaze, jer nemaju potrebe niti želje da se pronalaze i kolektiviziraju, kako kažu stručnjaci za mozak – > “socijaliziraju”. ( da sudjeluju u bolesnim igrama egzistencije ).

    “Životne odluke donosiš uvijek zbog sebe, a ponekad zbog drugih. Najbolje su one koje su dobre i za tebe i druge.”

    Zanimljiv je taj stav win-win, igra u kojoj svi dobijaju, koja u praksi ne postoji, jer naša draga majčica Zemlja, nije još dizajnirala manje bolne forme postojanja. Pokušavao sam djelovati tako jedno vrijeme, i dokučio da u životu vrijedi ona da – dok jednom ne smrkne, drugom ne svane, odnoseći se na sve živo što postoji na ovom svijetu. Izuzetno mi je zanimljiv tekst, zbog opisa kako se svi odnosi svode na trgovinu, bilo egzistencijalnu ili emocionalnu, što je u većini društvenih odnosa, činjenica. I kad čovjeku svane, i shvati da je sam, kao mali princ, i da ne postoje nikakvi prijatelji, niti čvrste štake integriteta za mogući oslonac, onda te kojekaki “stručnjaci” i mufljuzi, na to sve skupa još proglase i a-socijalnim. Ne kažem da ne treba biti dobar prema drugima, ali dobrota sa sobom često nosi i ludost u vidu naivnosti ( ja mislim da je pacijent samo htio biti dobar, ali ispao naivan, pa se dogodio slučaj gubitak-gubitak ). Onaj tko želi egzistirati, dobro je da je dobar, ali nek pazi da nije naivan. Kako osobno nemam neke pretjerane želje za egzistencijom, tj. ne pridajem joj nekakav poseban značaj, ne pazim na nikog i na ništa, s namjerom naivan skoro do krajnjih granica, mazohist koji uživa u moći ne reagiranja i prihvaćanja, dozvoljavajući da “jašu” po nečem što smatraju da sam “ja i moje”, jer iskustvo jeste bolno, ali proporcionalno luđački humoristično. Očito previše volim humor, i karikaturalne pokušaje da mi nešto daju ili oduzmu, a vječni miks osmijeha i bola mi se protežu do saturna i jupitera. Hvala na zanimljivom tekstu, i odličnim komentarima ispod.

  8. Trol, lucidno. Iz iskustva. Dao si doprinos temi.

  9. Isto je kad građni Broda glasaju za svog Babu. Što bi on reka da ne glasam za njega, pitaju se sitnozubi građani. I ako to opet učine, otići će sve u pičku materinu kao i onaj srčani bolesnik iz priče.

  10. Živa istina! Bravo Lukiću!

Odgovori