Aktualiziramo: Život – Trajanje između užitka za nepce i pečata probavljanja

  Ljudi koji jedu zajedno međusobno se uvažavaju, jer, piše Canetti u svojoj knjizi Masa i moć, oni nešto dijele, jer jelo koje se nalazi pred svima pripada svima. Istovremeno to znači da neće pojesti jedan drugoga. Poštuju onoga drugoga zbog njegove suzdržanosti koja je jednaka njihovoj.

  Čovjek je stvarno sam samo sa svojim izmetom. Jasno je da ga se čovjek stidi. Izmet je prastari pečat onog procesa moći, probavljanja, koji se odvija u skrovitosti i koji bi bez tog pečata ostao skriven.

Često se dogodi da članovi okupljenog društva, nakon čekanja hrane koja se u njihovoj blizini pripremala, izgladnjeli do nadraženosti, pristupaju jedenju šutke, samoživo, s prestankom međusobnog komuniciranja. Prestanu šale, završi pjesma, okončaju rasprave. Proždiranje hrane inicira napetu situaciju smještenu u okvire društvenih konvencija o pristojnosti i primalnih nagona. Istina je da jedenju prethodi nelagoda i napetost zbog praznine koju osjeća gladan čovjek. Punjenje želuca odnosno sitost donosi opuštanje i osjećaj zadovoljstva. Ljudi koji jedu zajedno međusobno se uvažavaju, jer, piše Canetti u svojoj knjizi Masa i moć, oni nešto dijele, jer jelo koje se nalazi pred svima pripada svima. Istovremeno to znači da neće pojesti jedan drugoga. Poštuju onoga drugoga zbog njegove suzdržanosti koja je jednaka njihovoj. Usput: iz istog ishodišta nesuzdržavanja proizlaze sentenca o tri gluposti: ljubljenje u mraku, spavanje na suncu i jedenje u tišini.

Kada najvjernija od svih ljubavi – ljubav prema jelu, naraste do ljubavi u augmentativu, onda se istinitom pokazuje tvrdnja da čovjek sam sebi vlastitim zubima kopa grob. Isto tako: tko jede prije nego ogladni, daje liječniku kaparu; tko jede dok ne oboli, mora postiti dok ne ozdravi; sretniji je onaj tko bi jeo, a nema, nego koji ima, a ne može. Sve su to narodna mudra iskustvena zapažanja o fatalnoj povezanosti jela i zdravlja, o uzročnoposljedičnim vezama između količine i kvalitete jestvina i tjelesne zdravstvene izdržljivosti. Danas su znanost o prehrani i fitokemija na takvom rezultatskom stupnju da se uz pomoć njihovih dosega s velikom preciznošću mogu izračunati učinci na zdravlje umalo svakog obroka kojeg pojedemo. O načinu prehrane i načinu spravljanja jela ovise biokemijske reakcije u našem organizmu odnosno iskoristivost brojnih hranjivih energenata koje unosimo u soje tijelo. U tom smislu s punim se opravdanjem pripisuje hrani i status lijeka koji, ako se uzima pravilno i uravnoteženo, ima kemozaštitna svojstva. Neadekvatno i neumjereno uzimanje hrane izaziva rak, dijabetes, hipertenziju, kardiovaskularne bolesti, ostoporozu… Stoga, odluke što i kako jesti postaju dio strategije života, taktika u rovovskoj borbi za zdravlje, a protiv bolesti. U naš svakodnevni rječnik za stalno su se uselili: acidofil, izoflavon, antioksidansi, vitamini, minerali, folana kiselina, dobar i loš kolesterol, slobodni radikali, aditivi, lipidi, kalijev bromat, bulimija, anoreksija, nitriti, RDA, veganci, vegetarijanci (oni koji ne žele jesti dijelove leševa ubijenih životinja), nutricionizam, vlakna, sulfidi, pektin, jabučni ocat…

I onda, nakon što smo sve o zdravoj prehrani naučili, nakon što smo si obećali da znanja moramo primjeniti u našim kuhinjama,  uvrstiti u naše prehrambene navike, nakon što smo se dogovorili s našom zkonitom kućnom spravom za prepiranje, kako već koliko sutra moramo jesti po novim pravilima, zaredaju se fešte ,rođendani, proslave, kirvaji, svatovi, oproštajne večere, godišnjice, kolinja i ine prilike koje se ne propuštaju. Tko tada misli na svoj izgled, težinu i zdravlje?! Svi argumenti znanosti posustaju i ničice padaju pred argumentima Njegovog veličanstva kulinarstva. Dobro znamo i odobravamo, za lošim se povodimo. Cijenjena jela, uglavnom iz domaće, tradicionalne kuhinje, ali i iz drugih nacionalnih kuhinja, majstorski spravljena (može i u pojednostavljenim inačicama), bez obzira na sva upozorenja o njihovim „sumnjivim“ vrijednostima i djelovanju na zdravlje, jednostavno moramo probati. Osjećaj užitka koji nepce i jezik šalju  u nadležni moždani centar, neumoljivo je jači od svih racionalnih, a i vjerskih zabrana.

Izmet koji preostaje od svega, zaključuje Canetti, pokazuje svu našu krivicu zbog prolijevanja krvi. Po njemu možemo prepoznati ono što smo ubili. Kao naš svakodnevni, neprestani i neprekinuti grijeh, on zaudara i viče do neba. Čovjek ga izbacuje iz sebe u vlastitim prostorijama namjenjenih samo toj svrsi. Najprivatniji trenutak jest trenutak izbacivanja zmeta. Čovjek je stvarno sam samo sa svojim izmetom. Jasno je da ga se čovjek stidi. Izmet je prastari pečat onog procesa moći, probavljanja, koji se odvija u skrovitosti i koji bi bez tog pečata ostao skriven.

U tom rasponu, od punjenja do pražnjenja tijela, shvaća se život: za jedne on je samo užitak za nepce, a za druge canettijevski pečat probavljanja. Objektivno, življenje se nalazi između jednog i drugog.

sbperiskop

2 comments

  1. – Izmet koji preostaje od svega, zaključuje Canetti, pokazuje svu našu krivicu zbog prolijevanja krvi.

    Cijeli život (i povijest) prolazi u osježaju krivice.

  2. Jedan moj susjed pjeva: Jedi, pij, šetaj, veseli se i na život fašista poseri se!

Odgovori