Aktualiziramo: Tražim kolege sugovornike za intervju

Novinari

Slabost je suprotnija vrlini nego porok.                                                                           (La Rochefoucauld)

Sufiji, vjernici čije je srce Božji hram, mistici i asketi u okviru islama koji zaneseni kroče Putem osobne realizacije u spajanju s božanskim, ostavili su pjesme, poslovice, folklorne priče kao otkrovenja vrlina harmonije i kao dokaze o svojoj mudrosti. Jedna takva priča o dervišu Barbariju možda najbliže objašnjava moj odnos prema autoritetima i pisanju.

Derviš Barbari, pretvarajući se da je učenik, redovno je dolazio na nedjeljno predavanje jednog podražavatelja sufija, koji je zamišljao da poučava pravi Put.
Svaki put derviš bi se pojavio na skupu i postavljao smiješna pitanja tobožnjem sufiju. Pošto se izvikao na njega nekoliko stotina puta, tobožnji učitelj na kraju povika na Barbarija:
– Dolaziš ovamo već dvanaest godina i sva tvoja apsurdna pitanja su samo varijacija onoh kojeg si maloprije postavio!
– Da, znam, reče Barbari, ali radost, koju mi čini pogled na tvoju zbunjenost i bijes, moj je jedini porok.

Svoja reagiranja na epidemiju nekreativnosti autoriteta zaduženih za osiguranje harmoničnih odnosa u zajednici, vlastiti odnos spram pokušaja podražavatelja u kulturi i politici da tumače i propovijedaju istinske ljudske i društvene vrijednosti, a koje svojim praktičnim djelovanjem sami poriču, nastojao sam barbarijevski poročno oblikovati: tekstovima radosno smesti opasne imitatore, izazvati njihovu jarost i tako razotkriti uznemirujuće simptome bolesti igara moći na račun podvlašćenih. Nemam nikavih iluzija da sam u tome uspijevao, ali zato moja potreba za radošću još uvijek traje.

Nedavno sam o spomenutim vrlinama javnim i porocima tajnim htio razgovarati s dvije poznate osobe iz Slavonskog Broda, s novinarima koji sa mnom imaju slične bitne oznake radnog statusa, a vjerovao sam, da imaju i slične motive za bavljenje novinarskim poslom. Namjeravao sam im postaviti pitanja o njihovim (radosnim) načinima izazivanja srdžbe i ometanja demokrata koji heineovski potajno piju vino, a javno propovijedaju vodu – očekujući efikasne, prokušane recepte za antidot od trovačkih ujeda predstavnika vlasti i nacerenih kolega apologetski nagnutih spram institucija, i nadajući se muzici vrele, ključale vode progresivnog angažiranja u društvenim promjenama. Oboje su po (polu)profesinalnom rangu (nisu zaposleni) na poželjnoj distanci od drzničkih objekata svog motrenja odnosno dovoljno su daleko da bi im se rugali, a dovoljno blizu kako bi na njih utjecali.
I jedna i druga osoba otklonila je mogućnost davanja intervjua, olako (mi) nudeći nemaštovite i trivijalne razloge odbijanja kao da su na psihotropicima, čije su nuspojave smanjene sposobnosti upravljanja novinarskim vozilima za kretanje po prostranstvima interneta i povećane šanse za izazivanje prometnih nezgoda. Nisam očekivao košarice, ali nisam se ni razočarao kad su mi ih uvalili. Nisam se nadao bogzna kakvom razgibavanju njihove potencijalne novinarske energije, ali sam ipak vjerovao da ću dobiti kakve takve komparacije nekadašnjeg novinarstva s današnjim na kojeg djeluje modrenizirana represija, da će definirati i opisati učinke rada kapitalističkih pijavica na tijelima onih iz kojih cijede profit. Shvatio sam gotovo u hipu, a i na temelju raznovrsnih iskustava s brodskim mlohavim intelektualcima, da moju ponudu nisu doživjeli kao poligon i šansu da protumače svijet u sebi i sebe u svijetu, kao priliku da razotkriju uzroke olujnih društvenih nepogoda i prijetećih poplava egzistencijalne rive, klasnog izrabljivanja i hipnotizirjuće nacionalne mitomanije, kao prigodu da objasne lomljavu medijskih strojeva, slomljene novinarske karaktere, degradaciju glazbe i, općenito, umjetnosti. Oni su poziv doživjeli kao spomentu sufi-provokaciju koja bi mogla razoriti sliku o njihovom stečenom položaju u struci i društvu. Pojmio sam da je njihova reagiralačka vitalnost usahla, da jednostavno ne vide da su važan dio socijalnog i kulturnog konteksta u kome se odvija širenje područja borbe za individualnu slobodu, da su ustrašeni od reagiranja onih na koje bi trebali kritički reagirati, da su uplašeni od brizganja kiseline malograđanštine iz rezervora društvenih mreža po svim licima organizirane zajednice, da su oskudno radili na sebi i da se njihov duhovni traveling odvija od gradskog ćumeza do ćumeza. A to da su brodski profesionalni (zaposleni) novinari takvi oduvijek, znao sam oduvijek.

Gdje i koga od kolegica i kolega u Brodu potražiti za sugovornike o nekadašnjem duhu vremena, o vremenu ovom, o predviđanjima budućnosti? Postoje li novinari koji rade svoj posao smijući se moćnicima u lice? Dakle, tražim nekog sposobnog za vremenske sinteze, nekog spremnog osuditi dilentatizam u kulturi i politici, nekog hrabrog oduprijeti se zatrpavanju građana u rupe besmisla i agonije nakon potresa koje je izazvala elita na vlasti, tražim proroke nesreća, istovremeno i spasioce iz lokalnih katastrofa, nekog vještog stratega polemike s politikantskim liderima za koje se glasa po liniji porijekla i zaglupljujućih obećanja, nekog čiji je iskaz smion, čija se inteligencija pokazuje kao duhovitost, tražim sugovornika koji je intelektualni autoritet, nekoga tko ne pripada kičastoj nacionalističkoj štukaturi dok se u zgradi Broda i Hrvatske nagomilava memla i trule podovi, a krov prokišnjava, koji na Brod gleda kao posudu spojenu sa svim mjestima svijeta, tražim budnog koji nije zahrkao i sanjao kolektivistički državotvorni san, nekoga spremnog za utopijske iskorake od sedam milja, tražim osobe koje nisu surogati zanatskog i smislenog djelovanja, koji nisu poslušnici i koji sa skepsom primjenjuju nove ideologeme, tražim humaniste, prosvjetitelje s otporom za ideološka zaglupljivanja, čije riječi imaju emancipatorske potencijale, koji ima rješenja za antiutopijske noćne more, u potrazi sam za sugovornikom koji čita knjige… Tražim sugovornika koji je preživio (“demokratske promjene”) ne samo kao čovjek, već kao takav čovjek kakav je bio prije.

Zapravo jednostavno je. Tražim kolege sugovornike za intervju čiji je jedini porok radost koju im izaziva pogled na zbunjenost i bijes demokratski izabranih vlastodržaških oponašatelja graditelja pravog ljudskog Puta.
Javite se! A mogu i čitatelji dati glasa od sebe ako poznaju takve.

sbperiskop

 

7 comments

Skip to comment form

  1. Lukiću, takvih kolega u tvom gradu nema. Jer da ima pisali bi o Zovakovom uvredljivom oproštajnom tekstu u kome je taj lopov osuo drvlje i kamenje na pravosuđe. Ako sam dobro shvatio, Borislav Stipić mu je održao lekciju.

    Dakle, nema u Brodu novinara, u Brodu su redom govna koja se bave tzv. informiranjem

    1. Možda će se među njima naći netko tko drži do sebe i struke i objaviti:

      – Policijski zapisnik iz Slavonije Di
      – Nepravomoćnu presudu
      – Presudu na zovakove žalbe.

      Ne moraju ništa komentirati.

  2. Ne treba o onome čega nema u varošici Brod. Mislim, ne treba o novinarima.

  3. Tekst kao oglas za vrijednost. Za neke skupo za druge prejeftino. Zlatne sredine koja se traži ima, ali je samozatajna zbog vlastite sigurnosti.

  4. Lijepo, lijepo Veljko Lukiću!
    Da sam novinarka ili novinar – prvo bih ti nešto opsovala, pa bih se uvrijedila, pa bih te nazvala nekakvim imenima, …. a na kraju, možda sutra dan bih se zastidjela jer bih u međuvremenu pokušala na prste ili na papir pobrojati kolege i kolegice iz ove -nekada časne branše- .. koji bi eventualno prihvatili izazov. … Do duše, hodali su ovim gradom časni ljudi ALI !!! Neki su odselili na istok, neki „preko bare“ a neki na groblje. U svakom slučaju, hvala što si nas podsjetio da si „Posljednji Mohikanac“ u kategoriji „budnih“. Kada si nedavno pisao o svome dvadesetčetverosatnom radnom vremenu koji kontinuirano traje godinama i o velikom broju tekstova koje si objavio na ovom portalu – skoro sam povjerovala da ti je svega dosta. Sada vidim da u tebi još ima vatre kada si „zašiljio olovku“ i javno izazivaš brodsku pamet. Za sada sam samo radoznala.

  5. Navodno da su do Zovaka do Remetinca pratile njegove kućne novinarske kako bi zabilježile ulasak ovog borca za istinu, pravdu i imovinu u pakao koji su mu priredili suci. Očekujemo reportažu .

    Toliko o novinarima s kojima bi se pravio intervju.

    1. Sad si sve rekao (ili rekla) o sebi Tako ispod Zovakovog teksta u kojem najvljuje svoj odlazak u zatvor, govori jedan pametnjaković. On ne govori o meritumu stvari, nego o tome kako su se komenatatori drznuli komentirati jednu sudsku odluku o kojoj Zovak laže. On nije novinar, ali je zagađivač brodskog zraka. rafinerija je spram takvih mlohava ćuna.

Odgovori