Aktualiziramo: Povodom jedne brodske smrti od vlastite ruke

Mojim prijateljima: Moj je posao ovdje obavljen. Čemu čekati?

George Eastman, oproštajna poruka)

Ne možemo otkinuti pojedinu stranicu iz našeg života, ali možemo baciti čitavu knjigu u vatru.

(George Sand, Mauprat, 1837.)

Samoubojstvo nije rješenje / Ali ostaje odlična mogućnost.  

(Impaled Nazarene, album Nihil)

Može se samo pretpostaviti zašto samoubojice okrenu leđa Života, stanu pred Smrt i prijeđe na njenu stranu. Jedna istočnjačka mudrost kaže: Sve što nemaš posudi od samog sebe. Njima u njima ne ostane ništa za posuditi, osim razaralačke energije da na hladan način potvrde upravo tu činjenicu i zauvijek u sebi okončaju borbu suprotnih sila. Da svoj život svojom rukom okončaju u starosti bio bi to, kako kažu stoici i Nietzsche, znak mudrosti i pobjeda uma. Ali, kada ljudi u punoj snazi, vlastitom voljom odluče utonuti u napoleonovski san bez snova, kada se nepovratno odreknu samih sebe, skloni smo to tumačiti kao znak neprirodne prevlasti razornog, širećeg vakuuma nad uskomešanim vitalizmom. Otkuda taj pakao od praznine u mlađim ljudima našeg doba, našeg mjesta? Kako pakao praznine, napose, ne bude prepoznat od nikoga, pa ni od najbližih? Uglavnom se po ničemu ne može naslutiti nikakav znak nastupajuće pobjede nagona za samouništenjem. Veliki talijanski pisac Cezare Paveze izvršio je samoubojstvo. Vodio je dnevnik. Ne može se iz njegovih zapisa, ni za posljednji dan, zaključiti da će si oduzeti život. Možda se u samoubojicama dugo nakupljaju razlozi za ubojstvo sebe, a možda se radi o samodestruktivnoj impulsivnosti koja ih zauvijek odnosi od naših pogleda, izvan iskustva, izvan (su)života, izvan nade?

Francuski književnik Camus ustvrđuje da postoji samo jedan filozofijski problem- samoubojstvo. Priznati da živjeti nema smisla, osjetiti diobu između čovjeka i njegova života, između glumca i njegova dekora čuvstvo je apsurdnosti. Kada svjesno polaze u vječan zagrljaj kćeri noći i sestre sna, samubojice odbacuju sve razloge trajanja koje nalaže život, trajno se oslobađaju navike nadanja da egzistencija nije apsurdna i da ima viši smisao. Ubiti se…znači priznati…da nas je život nadmašio… Jednostavnija tumačenja samoubilačku dispoziciju i samoubojstvo stavljaju u društveni kontekst, shvaćajući ih kao samoubojičinu optužbu protiv postojećeg društvenog poretka. Depresija je, prema tome, izraz društvenih prilika, a ne nastaju bolesne društvene prilike zbog depresije njegovih članova.

Zaboravljeni od svih, kako na kraju osjećaju svoj odnos s drugima, sve do (samo)optuživanja, obuzeti iracionalnim strahom od duševnih smetnji, bez hrabrosti i volje da zatraže pomoć, bez kontrole nad ključnim razlozima postojanja, zaokupljeni beznadežnim trajanjem bez radne, životne, ljubavne perspektive, oslabjelih motiva da unedogled igraju zadane uloge, razočarani svojom duševnom snagom kojom su se trebali oduprijeti pritiscima lažnih izazova jednodimenzionalnog, pretvorbenog vremena, fiksirani na dubinu intimnog ponora iznad kojeg su se voljom nebrižnih kretali i kojeg su se plašili, depresivci – suvišni ljudi našeg vremena i podneblja, zaustavili su svoj nemir i strah naprosto se bacivši u njih, baš kao po savjetu Buddhe koji je rekao da se od strašne topline u pustinji može spasiti tako ako se skoči u goruću peć. Život je inače za sve nas free climbing, a kada se svjesno odbaci sigurnosno uže trajanja, pad je neminovan. Što je broj namjernih padova u jednoj generaciji veći, imamo pravo tu generaciju nazvati izgubljenom.

A njihovima najmilijima, koje često ostavljaju bez obrazlažućeg oproštaja, ili svoj čin obrazlože (ne)očekivanim razlozima, za utjehu bi trebali poslužiti običaji naroda Lango o kojima piše dr. Mladen Zvonarević. Kod njih samoubojstvo ne izaziva veliku žalost, jer smrt koju netko sam traži dokazuje da je pokojnik želio napustiti svijet i prema tome je svako posebno izražavanje tuge suvišno.

sbperiskop

3 comments

  1. Sjećam se povoda za pisanje o presuđivanju samom sebi od prij tri godin i nekoliko mjeseci. Dečko je bio iz ugledne brodske obitelji, zaluđen neprihvatljivim mitovima, paranoičan… Neka mu je laka zemlja.

  2. Doviđenja, dragi, doviđenja;
    ti mi, prijatelju, jednom bješe sve.
    Urečen rastanak bez našeg htijenja
    obećava i sastanak, zar ne?

    Doviđenja, dragi, bez ruke, bez slova,
    nemoj da ti bol obrve povije
    umrijeti nije ništa na ovom svijetu nova,
    al ni živjeti baš nije novije.

  3. Veljko Lukić i kada piše o strašnoj pojavi kao što je samoubojstvo, to čini poetski i nekako nježno. Kao da štiti one koji su „digli ruku na sebe“ … kao da je na „njihovoj strani“ i kao da razumije i opravdava njihov izbor za taj životni potez!? …Slažem se sa svim odabranim „argumentima“ a pogotovo s izborom velikana čije citate koristi. Ovo je dokaz da se umjetnički i toplo može pisati čak i o odlukama pojedinca/ke da se samoubije.

Odgovori