Aktualiziramo: Potpuni stranci ili o roditeljima i djeci

U vremenu očitog iščezavanja patrijarhalnih vrijednosti, čemu kao roditelji svakodnevno svjedočimo, gubeći vlastiti autoritet u sudaru s razornim obećanjima dominirajućeg permisivnog društva, naša djeca, zavedena opsjenama lažne slobode, čiji put vodi i preko leševa roditeljskog dostojanstva, postaju zapravo nezaštićena lovina, planktoni za tajkunske kitove, zabludjele ovce koje vode novi, opasni pastiri ljudskih duša koji ih prerano grabe iz sigurnosti doma, ostavljajući ih bez one zaštite koju možemo pružiti samo mi, mi koji smo ih stvorili. Nikada kao ovdje i sada očevi i majke nisu bili tako poniženi, i nikada njihov značaj tu i danas nije bio manji pred perfidnom najezdom opresivnog sustava koji im nemilosrdno oduzima pravo na rad, odnosno lomi glavni stup oko kojeg se obavija i širi cjelokupna šatra života. Drži se tako roditelje u zavisnosti i uskraćuje im se šansa da stiču svojim radom, da, na taj način, budu istinski zaštitari svojoj djeci u svijetu u kojem sve otvorenije posjeduje ono što se uspije oteti.

I dok roditelje, kao plastična vrećica nabijena na glavu mučenoga, guši takvo razaranje prirodnih obiteljskih instikata, kako bi se lakše otklonio otpor totalnoj vladavini nad čovjekom, za svaki udisaj ljudskog smisla i opstanka borimo se, možda pogrešno, sebičnom ljubavi prema svojim potomcima i popuštanjem. Michel de Montaigne u svojim Essais kaže da ljubav koju roditelj njeguje prema svom porodu, nakon samoodržanja, zauzima drugo mjesto u prirodnom redoslijedu stvari. Konstatirajući da djeca ne bi mogla postojati ni živjeti osim na račun roditeljskog postojanja i života, zaključio je da ukoliko bismo od toga zazirali ne bi se trebali petljati u roditeljstvo. U tu su svrhu, kaže čuveni esejist, i rođeni- da budu dioničari u raspodjeli roditeljske imovine, kako bi im se osigurala udobnost. A u obiteljsku posjede spadaju, možemo to i sami zaključiti, i roditeljska znanja, iskustvo, savjeti, vještine i tajne. Međutim, jedna smjela teorija tvrdi upravo suprotno, da bi se postojeće čovječanstvo zasnovano na principima vlasništva, krvi i natjecanja, moglo promijeniti na bolje jedino pod uvjetom da roditelji ne odgajaju svoju djecu- roditelji propalih iluzija, prepuni frustracija, životnih poraza, gnjeva, neostvarenih snova, nerealnih ambicija, zatomljenih strasti, ustrašeni, škrti, ljubomorni, nesmireni, nerazumni, bez mudrosti… kakva je većina. Ali, kakav bi to vrli novi svijet bio u kome bi djeci očeve zamijenili instruktori, a majke guvernante? Premda, ako bi se igrali naslovom Turgenjevljevog romana, mnogi odnosi između očeva i djece bi se mogli nazvati Okovi i djeca ili Očevi i jecaj. Za neku djecu obitelj i kruti očev autoritet (o majkama da i ne govorimo) su pohađanje osnovne škole neslobode i ugnjetavanja iz čega se rađa patnja koja se transformira u štafetnu agresivnost.

Drugi velikan eseja Francis Bacon piše: “Radosti roditelja su potajne, a takve su njihove tuge i strahovanja: prve se ne mogu iskazati rječima, a o drugima ne žele govoriti. Djeca zaslažuju trud, ali nevolju čine još gorčom. Ona povećavaju brige u životu, ali ublažuju misao o smrti.” I mnogi likovi iz literature potvržuju dramatičnost posebno odnosa očeva i djece. Iz Biblije: Bog Otac i Isus; Otac i sin razmetni; Abraham i Izak; Rableisov Gargantua i Pantagruel, Collodijevi Japetto i Pinocchio, Balzacov Čiča Goriot i kčeri, Shakespeareov Kralj Lear i kčeri, Krležin Glembay i Leone, Sofoklov Laj i Edip, Homerovi Odisej i Telemah, Dostojevskijev Karamazov i sinovi…

Gledajući lica i stas svoje djece, uočavajući njihovu individualnost, brinući za njihovo zdravlje, omogućavajući im obrazovanje, želeći im sreću, pružajući im ljubav, strepeći nad njihovim životima, pokatkad podsjećamo na one televizijske Potpune strance. Djeca i očevi su kao ta dva rođaka različitih svjetonazora, ukusa, porijekla i prošlosti, spojeni zajedničkim interesima i univerzalnim zakonima ljudskosti, pravde i ljubavi; sukobljeni, ali i popustljivi, samosvojni, ali i tolerantni. Roditelji i djeca su “potpuni stranci” ujedinjeni zovom krvi, sukobljeni oko strasti da dominiraju, bliski zbog mežusobnog davanja i primanja, daleki zbog želje za slobodom koja je nedjeljiva- u igri koja se zove sudbina.

Sve dok nam nakupci ljudi ne oduzmu djecu, dok ih ti egotistični, koristoljubivi menažeri njihove egzistencije ne odvedu izvan našeg okrilja, dajmo djeci sredstva i snage da se umiju (o)braniti: smijmo se, ne budimo nadmeni, cjenimo ih, budimo im nakloni, skinimo sve maske, budimo nježni, topli, ne lažimo…naučimo ih da nam opraštaju, kako smo i mi njima opraštali.

sbperiskop

5 comments

Skip to comment form

  1. Roditelji se čude djeci i njihovim izbrima, a sami su od njih napravili ljude kakvi jesu.

  2. Nije u pravu bio jedan brodski doktor, sada pokojni, koji je jogunastim sinovima govorio da će ga razumjeti tek kad budu u njegovoj ulozi. Nikad ga nisu razumjeli, jer su se nadali da će oni sve bolje znati, pa i sa svojom djecom. Njihova djeca su prema njima, kao što su oni bili prema njemu – nezahvalni.

  3. Ako se prihvati činjenica da nema bijega iz zatvora koji se zove JA, onda je sve lakše. Kao miševi smo uhvaćeni u mušolovku. Što tada radi oametan miš? Pojede sir.

  4. Jedini posao za kojeg nema edukacije zbog čega smo svi različiti kao roditelji i zbog čega odgajamo intuitivno ( svaka čast boldiranim autoritetima – jer u njihovo doba bile su guvernante i privatni učitelji )……….Sirotinja je odgajala mukotrpno najčešće – tko preživi, preživi …
    Psihologijski princip broj 1 je : neka dijete napravi sve što može u skladu sa svojim godinama i mogućnostima !
    To je bio prvi ispit roditeljstva na kojemu sam ja PALA!
    ( Možda bolji roditelji od mene nisu , ali ja jesam i to bolno )
    Naime, moja djeca nikad nisu napravila svoj krevet ili uzela jelo samostalno ako smo mi odrasli bili kući……..A kući su bili moji roditelji uvijek , mi njihovi roditelji povremeno zbog posla….Takav je odgoj u proširenim obiteljima gledajući generacijski !
    Ono najbitnije što sam propustila u njihovom ranom odgajanju je pitanje samostalnosti i samopouzdanja , pitanje POHVALE za učinjeno sa strane djeteta .
    Pohvala je jače od pokude za loše : pogriješiti svatko od nas može i svatko pogriješi , ali pohvala za nešto dobro učinjeno je movens koji se ugradjuje u dijete kao temelj za sve njegove buduće aktivnosti.
    Mi od djece stvaramo ljude s navikama uljudjenog ponašanja i kad oni odrastu dovoljno da se uhvate u koštac sa životom , neće biti uvijek sretni sa svojim izborima ( u množini, jer ih ima ) ali će se znati nositi sa frustracijama jer smo im “usadili ” misao, da njihove želje i mogućnosti su u raskoraku i da ne ovise isključivo o njihovim sposobnostima koliko o društvu koje ima jači utjecaj
    od znanja i samopouzdanja koje smo im dali.
    Postoji jedna metoda ( od tri moguće ) koji bismo trebali izbjeći : ” pusti da rade što hoće ” u prijevodu s francuskog a ta je, tzv slobodan odgoj ( !!!) da dijete radi što hoće i kako želi jer, opeći svoju kožu najviše boli!
    U društvenom smislu, takva djeca kao odrasle ljudi po toj metodi postaju samovoljna , zahtjevna očekujući, da je svijet njima podredjen .

    E, sad na kraju da zaključim ovaj podulji komentar :
    sreća je i za nas i za našu djecu ako imamo sreće.

    Sve ostalo je isprazna teorija teoretičara koji možda i nisu imali potomstva ali su imali vremena da pišu o odgoju !

  5. Odnosi na relaciji roditelji – djeca mijenjali su se kroz povijest. Roditeljsko gnijezdo je oduvijek bilo mjesto gdje si osjetio mir, spokoj, sreću, ljubav. Mjesto gdje bi se vraćao i kad si stao na vlastite noge i osjetio se otuđen daleko od toplog majčinog zagrljaja i očevog prijekornog pogleda.
    Suvremeni način života je na neki način poremetio ranije rađanje djece, uopće želju za potomstvom, odnosno, i kad postanemo sami roditelji s vlastitom djecom se najmanje družimo. Jurnjava za novcem, teški uvjeti života, opće nezadovoljstvo u društvu nas je pretvorilo u ljudske robote. Ono što ni jedan društveni poredak neće moći promijeniti kod ljudske vrste je želja za potomstvom.

Odgovori