«

»

lis. 11 2017

Aktualiziramo: Na siromaštvo se ne smije naviknuti

Sloboda, jednakost, bratstvo! Ta parola koja svijetli na fasadama naših zgrada ne smije biti lažna operetska demokracija. Dosta je zvečki! Mi više nismo djeca. Nema slobode ako nema kruha. Nema jednakosti dok se bogataši razmeću uz postojanje bijede. Nema bratstva ako se radnica sa svojom gladnom djecom potuca pred vratima palača.

Rada i kruha! Život naroda ne može biti izložen milosti užasa i osvetoljubivosti kapitalista.

Ljudi do očiju uronjeni u gusti, ljepljivi, smrdljivi i prijeteći užas brodske i hrvatske socijalne zbilje, automatski će pomisliti da je navedene riječi, napisao i objavio ovih dana ili mjeseci, kako kakav melem na rane osiromašenih i obespravljenih radnika, neki njihov suvremeni, istaknuti, prirodni zaštinik, pripadnik sindikata ili neke političke stranke ultra osjetljive na rastuću nepravdu u društvu, besperpsktivnost, odlučne da se postojeće stanje mijenja akcijom. Pogriješili bi u vremenskoj lokaciji za samo 162 godine! Naime, ove odlučne, maifestne riječi buntovničkog zanosa, poticaja i ohrabrenja uputio je 22. ožujka 1848. g. Demokratskim klubovima u Parizu, revolucionar i Vječni sužanj Auguste Blanqui.

Što se u Hrvatskoj promijenilo odonda? U smislu socijalnog položaja radničke klase gotovo ništa, jer se tlačenje Kapitala po jedinici (preostale) površine Radnika nije smanjilo, samo su se sofistificirali oblici preša i neki izgovori. I dalje se nesmiljeno cijede radnička krv i znoj i pretvaraju u zlato. Danas, kada radnike koji su sami sagradili svoja mjesta rada i radna mjesta, novopečeni kapitalisti, domaći pretvorbeno-privatizacijski Robber baroni, uz voajerske sklonosti besramno nesposobne države, ne prestaju iz minute u minutu izbacivati na ulicu, masovno kao šutu lopatama, kao ljudsku rinfuzu, pretvarajući ih represivno, početkom dvadesetprvog stoljeća, u proleterske bijednike, skloni samo prihvatiti blankističke krikove o radu, kruhu, jednakosti, slobodi i bratstvu kao protestnu pjesmu posvećenu ljudskosti.

I dok se sve učestalije na nekoliko nacionalnih dnevnika razglaba o statistici ljudsko-radnih viškova koji su nastali voljom , gramzivošću i neznanjem novih gospodara, dok radnice za rečene dnevnike pred blaziranim reporterima pjevaju songove po uzoru na američke marince, a ovi njihov nastup kidaju kao žilavo pecivo, dok radnici manje skloni estradnom izražavanju traženja milosti od onih za koje još uvijek naivno vjeruju da će ih zaštiti od pad u ambis siromaštva, ne znajući da njih zanimaju samo vlastita beriva, šaptom postaju vojnici rezervne armije rada – kod mnogih bivših, ranije izbačenih radnika , ovi prizori iz predvorja za silazak u pakao neimaštine, nažalost, ne izazivaju iskrenu sućut, razumijevanje i solidariziranje. I njima se to iz raznih razloga događalo početkom devedesetih i svih ovih godina u klaonici u kojoj se klalo pravo na rad, a svi ostali su šutjeli, nedoptupavno vjerujući da se tu radi o svetim stvarima Nacije, Vođe, Vjere i Države, da se radi o višim interesima koje su im u glavu utuvili notorni politkriminalci. Sve su suze iz sebe isplakali tada otpušteni s posla. I kad su zvona zvonila, govorili su da zvone budućim generacijama. A zvona zvone radnicima već dva desetljeća, a kad će prestati, ne zna se!

U toj klimi domaće bešćutne farse o dostižnoj pravdi i pravu, u klimi s oskudnim raslinjem u kojoj baš ne uspijeva biljka koja se zove solidarnost, u kojoj se uznemirujuće socijalne dileme nacionalsocijalnom bojom neprestano prefarbavaju u politička pitanja digniteta, statusa, zločina, prošlosti, oprosta, selekcije, granica, svjedočenja…, u klimi u kojoj se terapeutski oslobađa savjest i moralno otkupljuje jedino tako što se nazivanjem hladnih telefonskih brojeva plaćaju impulsi za ovu ili onu akciju uzajamnosti, milosrđa i darivanja, u toj klimi koja se iz dana u dana metamorfozira u socijalnu dramu i širokih i dubokih razmjera- radnici narušavaju društvenu ravnotežu, oni su razbijeno ogledalo hrvatske stvarnosti, klica anrhije, okidači konfliktualnosti, pokretni dekor komercijalnih tv dnevnika koji može planuti i zapaliti cijelu scenu na kojoj se igraju društvene uloge, scenu na kojoj se najviše čuje srednjeslojaško i malograđansko plakanje o stabilnim prihodima i komforu svakodnevnog življenja, vjerno plakanje u pokornu slavu bogatih, i na račun radnika.

Kažu sentence da je siromaštvo rupa koja se svakog dana povećava, da je siromah i u svojoj zemlji stranac, da se siromah često ogledava premda ga niko ne zove, da je bolje deset godina ranije umrijeti, nego deset godina živjeti kao siromah, da siromahu ime zaborave i prijatelji, da je siromah ustrašen, ponizan, u stalnom klanjanju. U domaćem socijalnom pejsažu oni su (svi oni kojima je ukraden posao!) puzajuće biljke ograničenog horizonta koje trpe bahate papke i prijeteće njuške kapitalističkih svinja, egoističnih malih i velikih gazda i poduzetnika koji ugnjetavajući i rokčući brste svako ljudsko dostojanstvo i nadu da se do kruha može doći poštenim radom. Ali, danas i ovdje, osiromašeni se moraju izboriti za jedinu ulogu koja ih može povratiti u svijet slobode, sigurnosti i oslanjanja na same sebe- ulogu tužitelja. To je kontra volja nasuprot volji podvlašćivanja. U postojećem, nametnutom poretku stvari sigurnije je biti mali vuk, nego velika ovca. Osiromašeni i obezvlašćeni radnici ne smiju se nipošto predati kao onaj otac koji je na sinovljevo pitanje koliko će se još dugo trpjeti siromaštvo, odgovorio da će trpljenje trajati još četrdeset dana. A kada je sin upitao a onda, otac je odgovorio naviknut ćemo se.

Na siromaštvo se ne smije naviknuti!

 

sbperiskop

 

 

4 comments

Skip to comment form

  1. Lara

    “Kažu sentence da je siromaštvo rupa koja se svakog dana povećava, da je siromah i u svojoj zemlji stranac, da se siromah često ogledava premda ga niko ne zove, da je bolje deset godina ranije umrijeti, nego deset godina živjeti kao siromah, da siromahu ime zaborave i prijatelji, da je siromah ustrašen, ponizan, u stalnom klanjanju.”

    Kolektivno iskustvo izražavaju izreke. Iskustva u Hrvatskoj sve su strašnija.

  2. Jagma

    Vječna slava Vječnom sužanju Auguste Blanquiu.

  3. dron

    Hrvatsko siromaštvo je specifično jer je nastalo zbog lopova i njihovih satelita parazita, beskruouloznih parazita koji žive na legaliziranom haraču. Pošten, marljiv i vrijedan čovjek nema šansu opstati među lopinama i parazitima, može samo razmisliti o time kako postati isto lopina i parazit. Ako to ne može, jer mu se povraća na bavljenje kriminalom, profesionalnom politikom i parazitiranjem neradom i glupavom retorikom bez smisla i svrhe, ako nije odgojen da vara, krade, laže i maže i bude beskoristan parazit, onda je u Hrvatskoj osuđen na siromaštvo. Recimo, pošteni obrtnik u Hrvatskoj može samo pući. Tragičan slučaj u Kutini, žena je radila u obrtu, brinula za djecu i bolesnog muža, nije mogla uzeti bolovanje jer posao ne može ostaviti, i pukla je, dok paraziti kojima privatnik plaća namete, komorski paraziti i ostali, sisaju lovu, žive ko begovi, njihov parazitski posao je sjediti besposleno u kancelariji i čekati plaću iz komorskog doprinosa i članarina, poreza i prireza, totalno ništkoristi, a privatnik za njih radi. Svi koji stvarno rade i vuku, u Hrvatskoj mogu samo pući pod silnim teretom ništkoristi parazita koji idu na godišnje, bolovanja, primaju nagrade, debele penzije i uništavaju realni i proizvodni sektor.

  4. Jeger

    Koje bolesno društvo koje obiteljima koje se hrane i čija djeca preživljavaju od donacija socijalnim samoposlugama, i kojeg proždire bijela kuga i iseljavanje, poručuje ljudima da hrane nema i nek se s djecom pridruže rovačima po kantama za smeće. Prilog na Novoj TV o jadu i bijedi, danas, jučer oni jadni plačući penzioneri i uzaludni prosvjedi upućeni nemani. Dok žderu tunu i kopune i nazdravljaju si po kurijama, i osiguravaju milijune kuna penzije lažnim domaćim i prekograničnim statusima, i trte se s Agrokorom u pucanju smrdljivog konkubinata na kojeg se nisu primjenjivali zakoni kojima tlače raju, i koji je godinama javno demonstrirao bahatost i bezakonje, a sad se zločinačka kobajagi čudi i samo potvrđuje koliko je glupa i pokvarena distancirajući se od kriminala kojem je kumovala.

Odgovori