Nova, dvadesetpeta po redu, knjiga Stribora Uzelca Schwendemanna, 39 lakih komada (Mein Kampf 3), objavljena krajem 2013. godine, nastavak je njegove misije kritičara svega postojećeg koji povijesno-satiričnim paralelama i političkim analizama uočava i, pomoću svoje čuvene spisateljske strategije i vještine, dekontaminira prostore hrvatske kulture, politike i ljudske slobode od nacionalističkih zagađenja, korupcijskih igara na nesreću, etabliranih, a lažnih društvenih i etičkih vrijednosti, primjenjene psihologije podvrgavanja i sofisticiranih oblika represije.

Većina Striborovih „lakih komada“ promociju je imala na stranicama portala SBPeriskop, dakle, bili su, što je novost u odnosu na njegov dosadašnji način objavljivanja, već odigrani na brzoizmjenjivoj, a opet vječnoj internetskoj sceni. Simbioza između uglednog i produktivnog žurnaliste i portala na kojem se objavljuju tekstovi bazirani na propitivanju i promišljanju brodske i hrvatske stvarnosti, idealizmu, ali i racionalnom skepticizmu, i poštenoj intelektualnoj ljubopitljivosti, namjenska interakcija elektroničkog magazina i pisca starinskog kova u tehničkom smislu, koliko prirodna, toliko i provokativna – rezultirala je u konačnici nadsumativnom cjelinom – knjigom, brandiranim komadom intelektualne proizvodnje, robom s potpisom. Knjiga je sjajna, izazovna zbirka ocjena, prosudbi i analiza vremena u kojem je općeprisutna amnezija samo posljedica kolektivne amnestije zločina, zlouporabe vladanja, odmazdi, kolosalnih krađa zajedničkog vlasništva, pod nazivnikom tzv. nacionalnih interesa. Knjiga, kao plod dubokog kopanja po prošlosti i neumoljive potrage za uznemiravajućim simptomima zaraznih bolesti društva u labirintima sadašnjice, na svjetlo javnosti iznijela je potisnuta sjećanja, osvjetlila je skrivenu prljavštinu i razlike u gledanju na dvoznačnu stvarnost, jer u Hrvatskoj postoje dva oprečna poretka, dva tabora, dva suparnička stremljenja. Knjiga ima karakteristike pouzdanog vodiča kroz pustinju i prašumu domaćeg pajdaškog kapitalizma u kojem je ugušena sloboda, i malograđanštine u kojoj je procvjetao kič, u koordinatama bliske prošlosti i suvremenosti.

Radi se o 39 ukoričenih polemičnih kolumni i eseja, koji su, istaknuo bih, ostali bez odjeka odnosno bez ijednog jedinog uzvrata od strane onih koji su Striborovim neumoljivo oštrim formulacijama i tvrdokuhanim riječima pribijani na javne stupove srama kao brodski i hrvatski promicatelji tranzicijske nejednakosti, kao predstavnici palanačkog mentaliteta, kao koristoljubivi domoljubni grandomani, kao ograničeni kulturni konfekcionari i kao opasni politički voluntaristi. Brutalnim skidanjem do gola tih protagonista lukavih i bezobzirnih manipulacija istinom i općim interesima, zaštićenih egidom institucija sve tri vlasti, demaskiranjem lokalnih i nacionalnih vođa bespoštednim argumentima, razotkrivanjem njihovih mizernih i inferiornih intelektualnih, kulturnih i psihološko-moralnih kapciteta – Uzelac je nastojao pokazati pravu prirodu dominantne ideološke matrice kao opravdanja za podvlašćivanje, funkcioniranje mehanizama laži, nasilja, gluposti i poluga moći kojima se, u pokušaju uspostavljanja poretka pokornosti, segregacije i legitimnosti eksploatacije, lomio otpor pojedinaca i čitavih društvenih skupina koji su samo nastojali zadržati slobodu i dostojanstvo.

Stribor u svojoj kreativnoj, talentiranoj osobi pisca sjedinjuje brižljivog feljtonistu istraživača brodskih tema i brodskosti, koji prezire nacionalno-romantične predodžbe o prošloj stvarnosti, dokumentaristu bez sentimentalnosti i nostalgije, povjesničara koji se, poput Paula Ricoeura, ne zadovoljava samo već uobičajenom tvrdnjom da historiografija koristi narativne modele i idejom zapleta intervenira u «događajnu prošlost», već inzistira da je razumijevanje povijesti u osnovi vezano za naše razumijevanje sadašnje stvarnosti, britkog, beskompromisnog pamfletistu i polemičara bez milosti, matoševsko-mandićevske sorte, eruditu, briljantnog intelektualca, neizlječenog cinika, satiričnog kritika, politologa, analitičara funkcioniranja društvenog poretka i političkih procesa kome je humoran način povećalo, sredstvo samopomoći, publicistu ujednačenog majstorskog stila. Njegov spisateljski eros zavodi i ne dopušta stav ravnodušnosto. Sve navedene Striborove osobnosti možemo pronaći u 39 lakih komada.

Bez obzira radi li se o razornom času anatomije nad tijelom gradonačelnikovanja Mirka Duspare kojim otvara knjigu, njegovom obračunu, s njim - književnikom Vladimirom Remom, neočekivanom i na rubu skandala, razračunavanju koje je prepuno simptomatičnih (auto)biografskih detalja, kompetentnom otkrivanju dugo i pomno skrivanih kostura iz ormara Muzeja brodskog Posavlja, feljtonističkom klasificiranju „tko je (bio) tko“ u Brodu za vrijeme NDH, žestokoj polemici s oficijelnim prefriganim povjesničarima Stankom Andrićem i Mladenom Baraćem, piscima povijesnih brljotina, monografiji o „Đuri Đakoviću, knjizi koja cvili od silnih ideoloških obzira i autocenzura, državnim utemeljiteljskim zločinima i drugimvječno  aktualnim temama – čitatelji će u svakom eseju i kolumni imati zadovoljstvo pronaći pravo bogatstvo refleksija, hvatišta za daljnja istraživanja, neiscrpnu riznicu duhovnih vrednota, moćni retorički romor, lucidnu spisateljsku taktiku prezentacije argumenta, svrhovita karikiranja i verbalne faulove, sugestivni raspravni diskurs, ironijski odmak od vlastitih tvrdnji i ozbiljnih poza države i njenih poltronskih slugu, ukratko, pronaći će striborovski stilski pristup i alate za demontažu nacionalnih mitova, reakcionarnih ideja, neautentičnih veličina, barbara iz devedesetih i pristupnih govora mržnje održanih od strane nacional-političkih predvodnika pred zbijenim glavama iz narodnih masa.

Uzelac piše razgovijetno, osebujnim stilom koji je u funkciji ismjehivanja i ponižavanja samoproglašenih i, često kobnih autoriteta, samouvjereno, katada docirajuće, dosljedno u svojoj razotkrivalačkoj metodi, pametno, bistro, iskričavo, prodorno. Rečenice su mu destilat široke palete znalaštva i stava nagnutog ulijevo.

Razmišljajući o Striboru prisjetio sam se govora Susan Sontag na dodjeli Mirovne nagrade, u kome je rekla: Volim misliti da ne predstavljam ništa osim književnosti, određenu ideju književnosti i savjesti, određenu ideju savjesti ili dužnosti. U tom smislu, treba doživjeti i Stribora, da ne predstavlja ništa osim angažiranog politološkog traženja veza, uzroka i posljedica u razvoju društva, određenu ideju savjesti i dužnosti. Stribor Uzelac  Schwendemann po svom je intelektualnom habitusu veleposlanik samoizopćene „sretne manjine“, koja ima hrabrosti i snage javno djelovati izvan službenog teritorija državotvorne politike i kulture, izvan granica utjecaja potčinjavajućih društvenih totalitarnih sila pogubnih za intelektualnu samobitnost i suverenost, on je emanacija duha obrazovanog slobodarstva, promatrač prožet strašću  u zapažanju ljudskog samoostvarivanja u zadanim okvirima i, na prvi pogled, kaotičnih zbivanja u okviru postojećeg socijalnog i kulturnog konteksta.

Po rasponu interesa i tema, po iskazanoj radoznalosti za društvena gibanja koja su se pokazala kao serija razornih potresa koji su svima što su živjeli od svoga rada i znanja zaprijetili potpunim zatrpavanjem u duboke rupe besmisla i agonije, Stribor je laokontovski prorok nesreće, onaj koji viče drvo će pasti, koji je najavljivao što se iza brda valja, koji je konstatirao lijek gori od bolesti. Istodobno, on je terapeut, donositelj nade, učiteljski uzor za prakticiranje slobodoumnosti, branitelj dostojanstva struke, disident, pripadnik pokreta otpora protiv masovnih osvajačkih trupa nacionalnog kiča kojeg smatra „mentalnim zlom“, onaj koji prokazuje scenariste, režisere i kostimografe populističkih predstava u kojima se zatomljivanje konflikata i preobraćeništvo prodaju kao vrhunske moralne kvalitete, onaj koji skida obrazine klaunovima demokracije, on je brana protiv predrasuda, on je zagovornik individualizma, protuotrov za otrovne ugrize agresivnog jednoumlja, on je utopist, on je na jukstapoziciji režimu koji tolerira fašizaciju. Stribor Uzelac Schwendeman je brodski pisac koji na svojim bravuroznim knjigama, u koje svakako spada i 39 lakih komada, uzdigao do značajnog hrvatskog pisca.

Prava je šteta što se Stribor nikad nije odlučio javno promovirati svoje, kako ih je u predgovoru nazvao, „borbene“ knjige, pa tako javno predstavljanje nije imala ni knjiga 39 lakih komada. Promotivne skupove s utjecajnim uvodničarima isključivo je organizirao nakon izlaženja velikih monografija i povijesnih knjiga, kao što je to učinio nedavno, promovirajući svoju monografiju o Mii Čorak Slavenskoj u Državnom arhivu, o čemu ne mogu reči ništa podrobnije, jer su pozivnice poslane selektivno. Razlozi za izbjegavanje predstavljanja uvezanih kolumni i eseja, o kojima možemo samo nagađati, nisu Striboru dovoljno opravdanje za oduzimanje živog užitka svojim poštovateljima.

Napomena: Većina eseja i kolumni iz knjige 39 lakih komada mogu se pronaći na linku: http://www.sbperiskop.net/category/kolumne/stribor-uzelac

Kolumnu kojom se otvara knjigu možete pročitati na linku: http://www.sbperiskop.net/drustvo/brod-tone-a-duspara-se-ceslja

O Striborovim knjigama pisao sam u više navrata. Na ovom portalu možete pročitati prikaz knjige Tri tenora:

http://www.sbperiskop.net/kultura-i-zabava/knjizevnost/striborova-autobiografija-o-drugima