Stribor Uzelac Schwendemann: Posljednji dani i smrt Ivane Brlić Mažuranić (Šesti dio)

Ivana Brlić Mažuranić

Prvi dio

Drugi dio

Treći dio

Četvrti dio

Peti dio

Prije odlaska iz Broda na Srebrenjak Ivana piše bratu Željku: “Moja bolest počela je da me toliko ništi u času kad sam osjetila da me više nitko netreba. Kroz pedeset godina naučila sam da živim uviek za nekoga, većinom mnogo njih. Nemogu da se snađem – nemogu da uhvatim korjena, lutam već ovo par godina! Bez cilja, bez rada, jer me djeca netrebaju. – I tako sam se, njima na teret i svima na muku, uništila.”

U zadnjem pismu bratu Željku iz Broda piše: “Ovo, dragi Željko, iznosim pred tvoju dušu! Ti znaš da je moja nezaposlenost (otkad me i najmlađi netrebaju u ovom mom oslabljenom stanju) sva moja bolest! Zašto da podižemo, uz muku i nenaravne zahvate, život, koji neima zašto da bude, kad mu je mjesto određeno u mrtvilu praznog doma, gotove ludnice za mene! Neznam jesam li u izrazima pretjerala. Istina se valjda osjetila. A ti po savjesti prosudi: da li muka i sramota (sa ovakim napadajima) boravka na Srebrenjaku i da li su injekcije u venu za održanje sile starog čovjeka dostojne. Kad iza oporavka, ako ga i bude, stoji strahovita pustoš života bez cilja, bez posla, u odrezanosti od kulture, u čami Broda, koji je samo uz pun dom djece bio moguć. A sad se eto ta djeca muče samnom (Zora upravo neopisivo istrajno obavlja taj strašni posao oko mene i Aleksa s njom) – a dom je prazan i ja treba da zimujem u njem! Ja, koja ne izlazim, niti imam kuda. Iznosim ovo pred tvoju savjest – ja sam ovđe sputana, ovisna – neznam ni maknuti svojom voljom, a moji ovdašnji nepokolebivo drže ove dvije strašne i samotne točke: Srebrenjak (u ovoj mojoj kondiciji) i Brod n/S kao boravište moje starosti: same s bolničarkom. Neda li se zaista ništa učiniti, mora li tako da bude, onda je zaista višja moć izmislila za moj život svršetak od kojeg neznam tužnijeg i neočekivanijeg.”

Sredinom rujna 1938. Ivana se obraća Zdenki: „U mojim loše zamagljenim danima čini mi se nevjerojatan, ružan, nemogući san da sam tako predana u tuđe ruke, zaista da sam posve, posve sama sa svojim teškim stanjem. Nisam imala ni pisma, ni glasa – bilo je kao pravi nemogući san, a okolina ipak nemila i nebrižna, jer je tuđa! Dragi Zdenek! Ovo je najvažnije od svih naših pitanja. Svaki se je od vas morao sad ukopati u svoje poslove no mislim već kao olakšicu i jedini izlaz iz brige za mene, počnite odma tražiti osobu dobru, tihu i povjerljivu koja bi dalje samnom bila. Nemogu zamisliti, a bojim se da i moja okolina još nije načistu, što ćemo dalje. Molim piši Nadi, Alki, Ivi radi takve osobe. Ova je bila izvrsna, samo se ne može priljubiti, radi ovog mog i srebrenjačkog stanja. Odmah, drago diete, smjesta, radi vas i radi mene intenzivno na taj, sad najvažniji obiteljski problem – žalibože tako težak! Dobila sam tri injekcije, ali napredka neima za sada. Kad me muči strašan nemir i poboljšica samo kad se slučajno desi nešto da me raztrese. Dakako: to nije liek! Ipak se uzdam da će Tvoje milo, ozbiljno pismo donieti bar nešto snage! Ovđe sam još smršavila. Bože daj unapred bolje! Što ćemo, djeco, valjda će Bog dati izlaza, ja znam da bi jedini izlaz za mene bio (a prema tome i za vas) da se mogu uhvatiti posla i da nađem cilj kojemu sam još dorasla. Dragi Bog neka mi konačno otvori oči kako da to učinim!“

Zadnje pismo Ivana je napisala kćerki Zdenki 18. rujna 1938. Ono glasi: „Draga Zdenka! Već u ponedeljak rado bi Željko da rieši pitanje mog stanovanja, navodno sa Nedom i Alkom, ovđe. Nije moguće da dva nepraktična muškarca rieše ovako važnu, za cielu našu obitelj najtežu stvar. Neznam kojim riečima da Ti izkažem da mi nije do mene nego do svih vas, osobito do djece, pogotovo do Nevice. Da smo mogli još mirno sačekati mjesec dana, moje bi se depresije popravile, pa bi sama odlučila. Al’ odkad sam ovđe dan na dan, to je pitanje i pitanje „pratilice“ na dnevnom redu i neda do mira. Molim, ovaj put ne za sitnicu, za pakovanje etc. nego za veliku i odlučnu stvar: dođi da Željku i Ivi pomogneš i praktično pokažeš, što je moguće, a što ne samnom. Vidiš da to sve ide naopako, da sam dan na dan u blizini tog pitanja, sve vidim i shvaćam, al’ za odluku neimam snage. Znam kako je sa Zvonkom, no i ovo će njemu, u buduće biti važno! Ja držim, da Ivo i Željko mogu samo nepraktično riešiti, a toliko toga, pogotovo djeca, ovise o tom. Držim da će moj brodski dom morati da me primi, ako se za oktobar ne nađe drugi smještaj. – Neimamo pratilice, (a kako bih volila bez nje!). Fräulein Käthe neće u Brod, a što ako nebude druga? – a ja još ovakova? Da ima netko koji me polako može osamostaliti, al’ ovđe sve više djetinjim! – Draga Zdenka! vidiš da smo sad došli do jezgre ovog nevoljnog pitanja. Nezataji!, ja znam da ste premoreni, al’ ovu zadnju uru preduraj da se konačno smirimo. – Vjeruj, nikome nisam toliko dodijala od svoje volje!

Vidiš i sama kako neimam jedinstvene ruke da tu veliku brigu obavi za me! I tako se kidam bolesna, a jedan od vas nezna što drugi odlučuje u toj stvari.”
Mama

Večer prije smrti, 20. rujna 1938., Ivana je rano legla i provela košmarnu noć. U vrijeme doručka i odsustva pratilje, koja je otišla u grad po nabavku, iskrala se u vrt… Mrtvozornik je utvrdio kako je tragična smrt nastupila oko osam sati. Pokopana je u arkadama na Mirogoju u obiteljskoj grobnici Mažuranićevih. Sprovodu je nazočilo nekoliko tisuća ljudi u pogrebnoj povorci koja je prolazila kroz špalir svih učenika zagrebačkih osnovnih i srednjih škola.

Brod je bio konsterniran. A palanka, taj tihi i sigurni okrutnik schöngeista, odmah je proradila. Budući je Ivana boravila u Brlićevcu desetak dana prije smrti vilajetom je počela kružiti priča kako je skončala u Brlićevcu otkuda su je, potajno, prenijeli u Zagreb. Ova brodska fama povlačila se gotovo pedesetak godina, tj. dok nisu izumrli gotovo svi koji su je, u povjerenju, prenosili…

***

Baštinica duševne i umne naobrazbe svog velikog djeda i oca, nasvijetliji ženski lik mračnog hrvatskog dvadesetog stoljeća, nacionalni etički genij i Božji stvor, Ivana Brlić-Mažuranić, bila je žena i majka kojoj su dužnost i vjera, ljubav i dobrota, obitelj i domovina jedino ispunjavali srce i dušu. Književnim darom ona je, poglavito u svoje Priče iz davnine, pretočila sve ljudske vrijednosti za koje je živjela i u koje je čvrsto i do kraja vjerovala. A kada je nestalo svega onog što ju je nadahnjivalo, njen spašeni razum trijumfalno je učinio konačni izbor…

Kraj

 

Izvori

780 pisama ocu i majci 1892. – 1928. (prijepis Ivana Brlića)
680 pisama kćeri Nadi 1900. – 1938. (prijepis Ivana Brlića)
470 pisama kćeri Zorki i zetu
Aleksi 1910. – 1938. (prijepis Ivana Brlića)
569 pisama kćeri Zdenki 1910. – 1938. (prijepis Ivana Brlića)
490 pisma i dopisnica sinu Ivi 1923. – 1938. (rukopis)
48 pisama Franji Bučaru 1932. – 1937. (rukopis)

 

6 comments

Skip to comment form

  1. “A kada je nestalo svega onog što ju je nadahnjivalo, njen spašeni razum trijumfalno je učinio konačni izbor…”

    Što to?” ….dužnost i vjera, ljubav i dobrota, obitelj i domovina…?

  2. Čudi me kako IBM nije na vrijeme prepoznala kako Brod nije mjesto za njen karakter i mentalitet. Očito je bila žena kojoj je bio potreban bogat društveni i kulturni život. Ovo je idealno mjesto za pustinjake. Za one koji se ne žele družiti i ne žele izlaziti. Kada netko i pripremi neko društveno događanje, Brođani ili ne dođu ili se kod onih koji dođu vidi usiljenost, snobizam, lažna uznesenost. Brod je palanka i uvijek će to biti.

    Kako bi mogli prepoznati tendenciju da se pobjegne od palanke i palanačkog? Tako što nam prvi čovjek kulture neće biti fini, smireni, pomirljivi, etablirani Špicer već nekakav ludi, strastveni, svadljivi avangardist. Morat ćemo imati gradonačelnika koji ima hrabrosti staviti nekog luđaka na mjesto gdje se neće “netalasati” nego gdje će se malograđanski duh svako malo šokirati i uznemiravati. Mjesto gdje će stalno defilirati razni “Frljići” i ne dati nam da se ugodno zavalimo u fotelje KKD-a i drugih gradskih kulturnih kota. Mjesto gdje će Brodsko glazbeno ljeto nekada biti i eksperimentalno i provokativno, a ne samo i uvijek poprište glazbeno-scenske čarolije. Mjesto gdje će SSU biti mlaka kamilica.

    Ovako, sve je dosadno i sve je predvidljivo. Nema razigranosti i znatiželje, nema napretka samo stagnacija. Sva pitanja i svi odgovori se unaprijed znaju.

    1. Treba pročitati Duh Palanke Radomira Kćnstantinovića i sve će postati jasnije. Ta knjiga trajna je inspiracija. Ona:
      “prodorno i ubedljivo analizirala palanku kao duh zatvorenosti, strah od sveta s one strane brda, duh plemenske sabornosti i zazornosti prema svakom razlikovanju. Strah od otvorenosti prema nepoznatom, drugačijem, vodi ka tradicionalizmu u kome se krije spas od opasnosti traganja i dovođenja u pitanje sopstvene egzistencije. Konstantinović najviše načelo palanke vidi u okamenjenoj, nacionalnoj kulturi, sa istorijom i njenim državotvornim mitovima.“

      Occupy, važno je, dakle, GDJE ćeš popiti piće, a ne samo s KIM, jer jedno drugo takoreći podržava.

  3. Ubio ju je Brod, na “svirep, polagan i podmukao način”. Razumijemo ju…

    1. Razumijemo, razumijemo… Zato, ne okreći se, Petre!

    2. Ti kao da si još živ? A možda si zombi? 🙂

Odgovori