Stribor Uzelac Schwendemann: Kosturi iz ormara Muzeja Brodskog Posavlja ili brodski muzej je brodski kulturni skandal koji traje

Muzej brodskog posavlja

–  Muzej se, svojevremeno, nije usprotivio vandalskom uništavalačkom deliriju iz devedesetih godina kada su, pored ostalog, dvije umjetnine svjetski poznatog i priznatog skulptora D. Džamonje razbijene i pretopljene u talionici «Đure Đakovića»… Muzej je mirno promatrao kako s gradskog groblja nestaju grobovi znamenitih i poznatih Brođana, kako se ruše vrijedni spomenici brodske industrijske kulture, kako nestaju brodska naselja i zgrade povijesnog značaja, kako nestaju stara brodska stilska pročelja, kapije i prozori, kako se besramno odnosi prema ostavštini Brlića, kako šverceri kulturno povijesnih umjetnina pustoše brodsku ostavštinu, itd. itd.

– Jeftino i efikasno upravljanje muzejskim zbirkama danas je zanat koji se uči. Brodski muzej je na ozbiljnoj prekretnici. On treba iskusne profesionalce koji poznaju muzejske standarde i praksu upotrebljivu svuda u Europi. Ljudi koji rade u muzeju moraju naučiti praviti izložbe, projekte i publikacije koji donose prihod. Moraju se naučiti izdržavati samostalno. Muzej je izvor obrazovanja, prosvjetljivanja, optimizma, istraživanja, a mora postati i izvor prihoda.

U brodskom muzeju koji preko dvadeset godina nema postava, a uredno, svi u njemu, primaju dobre plaće, napreduju u zvanjima i službi, zapošljavaju čak i nove snage… aktualan je skandal oko izbora novog ravnatelja. I stručni i upravni odbor, naime, nakon osamdeset godina postojanja muzeja, ne znaju koji su kriteriji za izbor ravnatelja! Za dva sumnjiva kandidata išli su pitati u ministarstvo. No pored tih sumnjivih kandidata postojao je jedan potpuno nesumnjiv koji (koja) ispunjava sve uvjete. Čak i više od toga jer se radi o dobro poznatoj osobi iz kuće, a ne nekom anonimusu sa strane. No, nije izabran(a). Zašto? Pa zato, što bivša direktorica, već dvije godine namješta to mjesto svojoj kumi Suzani Bilić Vardić (podatak preuzet iz trećeg toma knjige Kumstvo u Hrvata). Za stručni odbor muzeja sumnjivu kandidatkinju, međutim za Ministarstvo kulture u Zagrebu – nesumnjivu. Ministarstvo je, na upit iz Broda, odgovorilo kako gospođa Suzana ispunjava uvjete, a onda još, naknadno, kako onaj drugi sumnjivi kandidat ne ispunjava uvjete natječaja (inače, nakon odlaska bivšeg proslavljenog hadezeovog ministra kulture Bože Biškupića «netko» je puštao glas po Brodu kako je gđa Suzana kandidatkinja za budućeg hadezeovog ministra hrvatske kulture… što ukazuje na njeno poznavanje ljudi i problematike tog ministarstva koje je sada ocjenjivalo, je li, njenu podobnost za ravnateljicu mrtvačnice od brodskog muzeja). Uglavnom natječaj je poništen, stara direktorica je proglašena vršilicom dužnosti i čeka se raspisivanje novog natječaja. I šta je u svemu tome skandal? Skandal je odgovor na pitanje zašto za ravnateljicu odmah nije izabrana viša kustosica Danijela Ljubičić Mitrović koja potpuno ispunjava uvjete natječaja.

I kad bi to bio jedini skandal u bogatoj povijesti ove, naoko mirne, ustanove – nikom ništa. I s puno, puno većim skandalima kuće je također nikom ništa jer insajderi štiteći svoje uske interese (doživotni i sigurni posao-kuća-posao) godinama šute, skrivaju i sudjeluju u zataškavanju krupnih muzejskih skandala.

Numizmatička zbirka

Jedan od bitnih temeljaca, kod svojevremnog donošenja odluke o osnivanju muzeja u Slavonskom Brodu, bila je famozna numizmatička zbirka željezničarskog sindikaliste i svojevremenog člana Komunističke partije Jugoslavije – Julija Hoffmanna. On je tu zbirku sakupljao (od djetinjstva s učiteljem Rukavinom), a posebno od 1893. godine, podstaknut numizmatičkom zbirkom koju je zajedno s bibliotekom, poklonila obitelj Brlić brodskoj Građanskoj učionici. Godine 1930. Hoffmannova zbirka sadrži 3500 komada novca i rezultat je tri desetljeća sakupljanja. Pored zlatnog, srebrenog i brončanog rimskog novca pronađenog u Brodu i okolici, zbirka je sadržavala izuzetan komplet novca talerskih veličina iz 16. i 17. stoljeća (od kojih neki danas imaju neprocjenjivu vrijednost). Spominju se, također, desetci zlatnika iz svih perioda kovanja novca i jedan srebrenjak Ferdinanda V. u koji je vješta ruka  spretno urezala zlatnik koji je zašarafljen unutar srebrenjaka, jer je u to vrijeme bila na snazi zabrana privatnog posjedovanja zlata…

U godini stručnog sređivanja postava muzeja («Numizmatika» br. 5, Zagreb, 1953., tekst dr. Antuna Bauera «Kabinet za numizmatiku i medalje») Hoffmannova zbirka sadrži 7980 komada novca i «najbolje je izložena numizmatička zbirka u pokrajinskim muzejima Hrvatske», pa bi «numizmatičke zbirke pokrajinskih muzeja trebalo urediti po uzoru zbirke u gradskom muzeju u Brodu. (str.  105)

O vrijednosti Hoffmannove zbirke pišu brodske lokalne novine «Jugoslavenska sloga» br. 21 od 27. srpnja 1935.g. i procjenjena je na 700.000 dinara. List «Hrvatski narod» od 2. srpnja 1942. govori o «vrlo skupoj zbirci», a Brodski list br. 40 od 31. listopada 1958. piše kako je «poznati stručnjak prof. Celestin iz Osijeka 1933. godine procjenio zbirku na stotine tisuća dinara.» Te, iste, 1933. godine neki dr. Zlatko Pfeffer, liječnik iz Zagreba, kupio je trokatnu zgradu s tvorničkim dimnjakom plus jednu prizemnu zgradu s zemljištem od 866 čhv za 320 tisuća dinara, a u Brodu je Sebastian Laub kupio kuću s dvorištem u Olivinoj ulici, od Petra i Kate Britz, za 28 tisuća dinara. Dakle, današnja vrijednost Hoffmannove zbirke iz 1933. godine, uračunavajući ogroman porast cijena numizmatičkih rijetkih vrijednosti, bliži se cifri od oko milijun eura. Bližila bi se da ta zbirka postoji. Međutim, nje nema. I u brodskom muzeju to skrivaju godinama, tj. ostatak ostataka nestale zbirke, zajedno s numizmatikom koja nema veze s Hoffmannom, ponosno izlažu kao Hoffmannovu zbirku. Tako je prilikom 75-godišnjice muzeja nepostojeća zbirka spominjana i u pismu obmanutog ministra Bože Biškupića, a i direktorica muzeja Ivanka Bunčić je prisnažila kako vrijedna zbirka postoji. A onda su, od silnog laganja i sami počeli vjerovati u to, pa su početkom 2009. godine napravili čak izložbu nepostojeće Hoffmannove zbirke kao Numizmatičke zbirke Muzeja Brodskog Posavlja. Luksuzni i iscprni katalog, u kojem je obuhvaćeno gotovo sve izloženo, pokazao sam rođenom Brođanu i jednom od najistaknutijih hrvatskih numizmatičara i znalaca – Dragutinu Horkiću. Rekao mi je kako je sve to, što je u katalogu prezentirano, «…smeće kojim se niti jedan numizmatički amater početnik ne bi okolo hvalio kao zbirkom».

Inače Dragutin Horkić je, zajedno s TV numerom Antom Lentićem, izvarao mog djeda Dragutina Schwendemanna i vrlo sumnjivim zamjenama izvukao iz njegove privatne numizmatičke zbirke sve talerske komade s kojima je stvorio svoju svjetski respektabilnu kolekciju talera. Navodim ovaj detalj u prilog ilustracije Horkićeve, zavidno visoke, numizmatičke stručnosti i upućenosti.

  Stilski namještaj

Stilskog namještaja, u dnevnoj upotrebi, moglo se nekoć naći u brojnim brodskim građanskim kućama. Bilo ga je nešto i u postavu muzeja koju su 1953. godine, dakle već osam godina nakon Drugog svjetskog rata, radili dr. Ivo Rubić i Edo Kovačić. Muzej je dosta toga rasklimanog, ali autentičnog inventara dobivao na poklon u vrijeme kad su jednostavne, moderne forme, počele ulaziti u modu. Sve je to skladišteno van muzeja čak i u kući preko puta muzeja koja je bila vlasništvo sestara Katarine Seke Obranović rođ. Nikiforović, direktorice muzeja, i Lele Petrović ginekologinje. Pred odlazak u mirovinu direktorica Katarina Petrović dala je taj namještaj stručno rastaviti, natovariti u kamion s prikolicom, i kao drvenu građu izvesti u Hamburg gdje joj je sestra imala ginekološku ordinaciju i živjela u ovećoj vili. S vozačem kamiona u Hamburg je otputovao i brodski stolarski majstor Antun Hajnal koji je ovdje namještaj rastavljao, a u Njemačkoj ponovno sastavljao. Toliko je na tom zaradio da je ostao živjeti u Njemačkoj. Osamdesetih godina umrla je Lela Petrović. Katarina Petrović se vratila u Hrvatsku i kupila novu vilu u Ićićima koja je, od vrha do dna, namještena brodskim stilskim namještajem, ovaj put legalno prenesenim preko granice jer je u pitanju bilo iseljenje iz Njemačke. Pod stare dane bivša direktorica muzeja je taj namještaj prodavala švercerima umjetnina koji su uhvaćeni na granici. O njima i adresi nabave pisao je svojevremeno Večernji list. A Muzej Brodskog Posavlja danas gotovo i nema stilskog namještaja vrijednog neke osobite pažnje.

Sa staklom i porculanom je slično. Sve se, uglavnom, «porazbijalo».

Priča o kamenu

U Brodskom Brdu, na jednom od najstarijih postojećih putova, od Popovićeve šumice prema šumi Pribudovac, nalazio se ogroman hrast promjera preko jednog metra. Taj hrast se spominje, u jednom pismu A. T. Brlića, uz opis vinograda ugledne brodske obitelji Skalica, koji se tu nekada nalazio. I nije slučajno da je taj hrast slikala i Fany Daubachy, supruga Andrije Torkvata Brlića, na, do danas sačuvanoj, slici. Uz vinograd se nalazila i oveća kuća u kojoj su Skalice živjeli nakon što im je izgorjela ona u gradu locirana preko puta budućeg Gradskog magistrata. Nestali su Skalice, nestale su još brojne generacije, ali hrast je ostao. Kako je pri vrhu brda, gromovi su ga nemilosrdno tukli, pa je sedamdesetih godina prošlog stoljeća od njega ostalo ogromno šuplje deblo u koje je netko, nekada, ugurao veliki četvrtasti kamen na kojem su paljene svijeće ispod, također u nutrini hrasta, pričvršćene slike sv. Petke zaštićene u staklenom ormariću. Hrast se, naime, nalazio na glavnom putu za Pribudovac u kojem se nalazio izvor s kapelom posvećenom sv. Petki.

S vremenom su prestala velika hodočašća, hrast je strunio i urušio se. Netko je odnio njegove ostatke, a ispod svega ostao je kamen. Gotovo nevidljiv. Naš obiteljski vinograd bio je preko puta i kad nam je jednom uginuo lovački pas, zakopali smo ga i grob mu obilježili tim, iz živice otkopanim, kamenom. Devedesetih godina u posjet nam je došao poznati američki arheolog Vlado Markotić, prof. Universiteta Indiana i Harvard u SAD-u i Calgary u Kanadi. Markotić je bio rođeni Brođanin. U šetnji našim vinogradom ugledao je kamen i zapitao me: «Otkud rimski kamen ovdje?»

Nakon njegovog odlaska nazad u Ameriku, kamen je dobio viši tretman, očišćen je i premješten u kuću Schwendemann. Kad smo prodali kuću, kako bi imali od čega živjeti, kamen sam dao na promatranje i ekspertizu u brodski muzej jer sam držao da je ostatak rimske Marsonie građevinski ugrađen u kuću stare brodske obitelji Skalice. Tko bi, i otkuda drugdje, dovukao u Brodsko Brdo rimski kamen težak sedamdeset kilograma? Eksperti iz muzeja su, prema kamenu – za razliku od profesora dr. Vlade Markotića s Universiteta Indiana i Harvard u SAD-u – pokazali veliku skepsu i apsolutnu nezainteresiranost. To me razočaralo i tražio sam da mi kamen vrate. Tada je tek nastala trka i zbrka jer u muzeju nitko nije znao gdje se nalazi rimski kamen težak sedamdesetak kila. Na koncu su dva zaposlenika, svečano, posvjedočila da su, osobno, taj kamen vratili u kuću Schwendemann i da ga je ondje preuzeo moj sin. Budući je kamen premješten u muzej na dan kad sam, potpuno iseljenu kuću, predao novom vlasniku jasno je bilo da se radi o brbljanju. Počeo sam, revoltirano, u svom stilu, prijetiti da ću na sve strane rastelaliti ovo o čemu pišem sada i ovdje. Uzalud – kamena nema. Otišao sam bijesan iz muzeja i gle, ni sat vremena nije prošlo, kamen je pronađen. Doteglila su mi ga, doma, ona dvojica što su prisnažili kako su mi ga, davno, vratili, tj. da ga je preuzeo i izgubio moj sin…

Kamen sam, nedavno, poklonio hotelu Savus, zbog njegovog rimskog imena. Njegov menadžment je, za razliku od muzejskog, odmah vidio da je rimski. Sličan kamen vidio sam u drniškom muzeju na istaknutom mjestu. Označen je kao Antički žrtvenik iz Gradca, 1.-2. stoljeće.

Odgovor na pitanje zašto brodski arheološki lokalitet Galovo, jedno od najstarijih naselja u Europi, istražuje prof. dr. Kornerila Minichretier iz Zagreba, a ne… nalazi se i u ovoj mojoj priči o rimskom kamenu.

Nešto o lokalnim standardima muzeja

Sve u svemu Likajeva rimska povelja, rimska paradna koljenica, zlatni nakit u obliku spirale iz brončanog doba, nekoliko interesantnih artefakata iz prapovijesti, nešto umjetničkih slika i mamutova kljova iz Glogovice su glavne atrakcije ovog godinama zapuštenog, devastiranog i po fundusu prilično dosadnog muzeja. U kojemu i to što posjeduje, dvadeset godina, nije pristupačno javnosti jer nema postav. Dobro. To što nema postava ne znači da kustosi i ostali ne rade. Ali o tome što rade nema vidljivih stručnih i znanstvenih rezultata, nema značajnijih radova, knjiga, magistarskih i doktorskih titula. Glavni dosezi su izložbe s katalogom, eventualno člančić u lokalnom informativnom glasilu. Sve krupnije stvari u izdavačkoj djelatnosti rade ljudi van muzeja. Publikacija Vijesti iz muzeja zna se ne pojavljivati i po desetak godina… Osim Zvonimira Toldija, koji je u mirovini, nitko se iz muzeja nije afirmirao šire i postao netko poznat i u ovoj i u one dvije države (eventualno dr. Kovačević koji je završio u Beogradu).

Ne samo numizmatička, nego gotovo sve zbirke osim, vjerojatno, arheološke su u stagnaciji. Gradska knjižnica koja je prije nekoliko godina počela sakupljati stare razglednice, danas posjeduje trostruko veću zbirku od muzeja koji postoji gotovo osam decenija. U zbirci starih fotografija uglavnom se ne zna tko je tko na slici. Biblioteka od oko dvadeset tisuća primjeraka je nesređena. Čak se, u ovih dvadeset godina muzeja u kutijama, pozaboravljalo gdje je što. A uvjeti, u kojima se neizloženi postav čuva, daleko su od strukom propisanih standarda za smještaj i čuvanje kulturnih dobara. Neki depoi smrde kao neprovjetreni klozeti. Poplavljivanje prostora u kojem su na podu čuvani i vrijedni primjerci likovne galerije muzeja to potvrđuju…

Muzej se, svojevremeno, nije usprotivio vandalskom uništavalačkom deliriju iz devedesetih godina kada su, pored ostalog, dvije umjetnine svjetski poznatog i priznatog skulptora D. Džamonje razbijene i pretopljene u talionici «Đure Đakovića»… Muzej je mirno promatrao kako s gradskog groblja nestaju grobovi znamenitih i poznatih Brođana, kako se ruše vrijedni spomenici brodske industrijske kulture, kako nestaju brodska naselja i zgrade povijesnog značaja, kako nestaju stara brodska stilska pročelja, kapije i prozori, kako se besramno odnosi prema ostavštini Brlića, kako šverceri kulturno povijesnih umjetnina pustoše brodsku ostavštinu, itd. itd. Ovdje ne govorim o nadležnosti, nego o etici i moralnim imperativima struke koji su izostajali, jer je beamterska komocija uvijek preovladavala u vođenju i funkcioniranju ustanove (najnoviji primjer toga je poništavanje natječaja za ravnatelja).

I na kraju… i prilikom izgradnje nove zgrade muzeja bilo je afera i aferica, kao i prilikom adaptacije stare zgrade i projektiranja novih sadržaja. Iz brodskog muzeja desetljećima zrači nedoraslost u ispunjavanju uloge i zadataka ustanove. Jedan od ozbiljnih razloga za to su loši međusobni odnosi u ustanovi, koji se, također, taje od javnosti. Pokojni Dinko Kozak je, teško bolestan, uredno dolazio na posao, iako su svi strahovali od mogućih incidenata, a one koji su se događali su zataškavali i previđali, iako je bilo jasno da njegovo stanje zahtijeva hospitalizaciju. To se, međutim, u ovom gradu nikoga ne tiče, sredstva za plaće dvadesetak zaposlenih uredno pristižu, ozbiljne stručne evaluacije nema, godine prolaze. Slaboumnoj lokalnoj politici ne pada na pamet da se bavi muzejom, a županija, na čijem sufinanciranju i skrbi je muzej – nema pojma što bi i zašto s njim.

Hrvatska država i kultura

Zbog čega sve ovo drvlje i kamenje? Zbog toga što se hrvatska država povlači iz kulture, kao što su se iz kulture povukle sve liberalno kapitalističke države. U Americi su svi muzeji privatni, u Engleskoj se ukidaju javne knjižnice… U hrvatskom državnom proračunu kultura participira s 0,6 posto! Orijentacija je na javno-privatno partnerstvo i zaklade. Što to znači? To znači da će državni proračun ubuduće financirati samo arhive, biblioteke i muzeje od nacionalnog značaja. Sve ostalo ide u provincijske ralje života, a to će značiti otpuštanja zaposlenih i prefiguraciju kulturnog polja s jasnom razlikom profitnog od neprofitnog. Jednom rječju, eto nama željkovane Europe. U kojoj bi, doduše, brodski muzej, takav kakav je, bio nezamisliv.

Jeftino i efikasno upravljanje muzejskim zbirkama danas je zanat koji se uči. Brodski muzej je na ozbiljnoj prekretnici. On treba iskusne profesionalce koji poznaju muzejske standarde i praksu upotrebljivu svuda u Europi. Ljudi koji rade u muzeju moraju naučiti praviti izložbe, projekte i publikacije koji donose prihod. Moraju se naučiti izdržavati samostalno. Muzej je izvor obrazovanja, prosvjetljivanja, optimizma, istraživanja, a mora postati i izvor prihoda. Po Balkanu upravo kruži Fion Zarubica koja je u Muzeju umjetnosti okruga Los Angelesa, jednom od deset najposjećenijih muzeja Amerike, upravljala zbirkom od 30 tisuća umjetnina, a danas predaje na Kalifornijskom univerzitetu predmet Jeftino i efikasno upravljanje muzejskim zbirkama. Dakle, ono što je u svijetu predmet znanosti, u Brodu je predmet zajebancije kojekakvih «stručnih» i «upravnih» odbora sastavljenih od lokalnih patuljaka koji pojma nemaju. Svojevremno je muzej imao Društvo prijatelja muzeja sastavljeno od utemeljitelja, donatora i najuglednijih Brođana. Društvo je pomagalo struci i davalo snažnu potporu razvijanju svijesti o identitetu, tj. licu kojim se Brod predstavlja svijetu i različitim načinima skrbi o razvoju muzeja i prezentaciji njegovih sadržaja.

Post scriptum

Moj djed, Dragutin Schwendemann, je bio mecena i jedan od utemeljitelja brodskog muzeja zajedno s Julijem Hoffmannom, Ivanom Brlić-Mažuranić i drugima, a ja sam nastavio tu obiteljsku tradiciju i jedan sam od značajnijih muzejskih donatora i dugogodišnji usmjerivač građe prema njemu. Godine 1989. čak sam se i kandidirao za ravnatelja (joj, ljubomornog razloga), ali su me glatko odbili «zbog nepotpune dokumentacije». U potpisu obavijesti parafirala se predsjednica natječajne komisije Ivanka Bunčić. U tridesetak godina ispaše u muzeju ona je objavila ukupno petnaestak stručnih članaka, pa je svaki vrijedan po sto tisuća kuna, jer je autorica, u svom radnom vijeku, primila preko tristo plaća današnje prosječne vrijednosti od oko pet tisuća kuna. Usput: njeni kolege i ostali zaposleni samo su za plaće, u muzeju koji dvadeset godina nema postava, ukupno stajali Hrvatsku četrdesetak milijuna kuna. Interesantno je i to što sam, još prije trideset godina, ponudio program u kojem su «stršale» ideje o samofinanciranju: muzejska kavana, muzejski antikvarijat, suvenirnica, otvorena profesionalna konzervatorska i preparatorska radionica, atraktivne izložbe u suradnji s europskim muzejima (s naplaćivanjem ulaza), marketing, digitalizacija, itd, itd. Odbili su me, ne zbog neispunjavanja uvjeta nego zbog «nepostojeće dokumentacije». Zatvorili su se iznutra u svoj čepenak, udarili glavom muzeja o zid, a prijeti im i da uskoro, neki od njih, ostanu bez radnih mjesta i bez plaća.

Najnovija kandidatura da Europska unija financira konačno podizanje šatora cirkusu od brodskog muzeja je još jedna obmana koja stiže s te adrese. Umjesto da se kandidiralo Muzej Vojne krajine u Tvrđavi, kao svjetski jedinstveni projekt, kandidira se provincijska prčvarnica, do koje, dvadeset godina, nije stalo ni hrvatskoj državi, a sad bi trebalo biti važno prefrigano kontroliranim sredstvima europskih fondova.

 

Uostalom, mislim da bi Podružnicu za povijest Slavonije, Srijema i Baranje u Slavonskom Brodu, na čelu sa Stankom Andrićem, trebalo ukinuti.

4 comments

Skip to comment form

  1. Ovo je dosije o prosječnicima, sinekuristima na sisi države i građana. Grad je stvarno rupetina. Stribore sada će izbaciti sve što ste donirali.

    A rečenica koju ubacujete ispod svakog teksta – ima smisla.

    • on 31.05.2013 at 09:53

    A bilo bi zanimljivo vidjeti i kako te dvije ustanove surađuju. Ili sam ja kao laik sve pomješao pa muzeji nemaju nikakve veze s institutima za povijest?

  2. Ma Stribor to, koliko sam shvatio, ubacuje ispod svakog svog teksta, bez obzira očemu je, kako bi naglasio da su u Podružnici isti kao u Muzeju o kome piše danas: neproduktivni, nevažni i umišljeni. Kako oni slično misle o njemu – taj sraz je poslastica za čitatelje.

  3. Zar državno odvjetništvo, nakon objavljivanja ovog teksta, nema potreba razgovarati s odgovornima?

Odgovori