Stribor Uzelac Schwendemann: Apsurdistan-Shizofrenija (Drugi dio)

Spomenik pobjede Dušana Džamonje poslije rušenja

Spomenik pobjede Dušana Džamonje poslije rušenja

Vraćam se brodskoj priči o političkoj shizofreniji u Hrvata s kojom sam započeo ovu povijest bolesti.

Politički i ekonomski Brod je, doduše, danas već u krajnjoj katatoničnoj zakočenosti, no zanima nas ovdje i onaj iz paranoidno shizofrene faze kad se u delirijima i halucijnacijama rušio ancien régime. Nekada je davno, ondašnji politički mentalitet, toliko isti i sličan ovom današnjem, imenovao oko 120 brodskih ulica imenima boraca domovinskog rata 1941.-1945. i žrtvama fašističkog terora. Ulica je tada bilo oko 240 što znači kako ih je pola u gradu imalo imena golobradih hrvatskih partizana i antifašista – Tuđmanovih vršnjaka.

Nakon «pada komunizma» pao je i antifašizam i danas od ukupno oko 450 ulica njih je dvadesetak, najvjerojatnije pukim nemarom novokrstitelja, zadržalo imena antifašista. U tih dvadesetak su Bašić Josip, Cajtnar Franjo, Delić Milan, Dubravčić Stipe, Gržinić Ivan, Fajerbach Ivan, Iličić Marko, Rački Dragutin, Turčinović Mirko, Užarević Jakov, braća Crljen, braća Matić i Martinović, Marinić Franjo, Marukić Šime i Kata, Pirker Pero i  Godlar Josip…

U prigradskom naselju Šestinac (nekada mjesna zajednica «Partizanska»), u kojem Osječka ulica udara glavom ravno u auto-cestu i ne vodi dalje nikuda, valjda već umorni mijenjatelji imena ulica su poštedjeli, od svog kontrarevolucionarnog žara, ulice Vilme Daus, Mirka Turčinovića i Slavka Pokaza (u naselju se ostale ulice zovu Šestinac I-V, Babinac I-II i Svete Obitelji). Slavko Pokaz je Srbijanac rodom iz Leskovca (1927.). Pridružio se partizanima kao đak star 16 godina i sudjelovao u oslobađanju Beograda te proboju Sremskog fronta. Poginuo je kao pripadnik 25. slavonske brigade u Daruvaru 1945. godine. Kroz Brod je, vjerojatno, samo prošao travnja 1945. Mirko Turčinović je gotovo nepoznat. Rodio se negdje u Istri 1909. godine. Ne zna se ni je li bio pripadnik NOP-a. Navodno je odveden u Njemačku i ondje nestao. Vilma Daus je bila radnica rođena 1924. godine u Brodu na Savi. Sa sedamnaest godina starosti je u partizanima. Gine kao borac za oslobođenje Hrvatske nešto prije svog dvadesetog rođendana.

Među onima kojima su oduzete (nepravedno) ulice nalaze se Škrbina Ivan, Križanović Ilija i Martinović Slavko koji su, kao antifašisti, obješeni na brodskom glavnom gradskom trgu za vrijeme NDH. Nada Božić ubijena je u logoru Stara Gradiška, Dragičević Nada u brodskoj policiji. Pleša Ilija, Dajčić Ruda, Hess Ignjat, Hajdinović Bogdan, dr. Leo Kuhn ubijeni su u Jasenovcu. Stok Adam ubijen je u logoru Zemun. Grga Mataić strijeljan je kao taoc… Gotovo osamdesetak posto antifašista čija su imena nekad nosile brodske ulice poginulo je na ratištima. Ostali su bez ulica, gotovo istovremeno kad je u hrvatski Ustav zapisivano kako je antifašizam u «izvorišnim osnovana Republike Hrvatske»…

A još prije Drugog svjetskog rata na, tada visoko renomiranoj, brodskoj Gimnaziji predavao je prof. Josip Godlar. O njemu sam u knjizi Dogodilo se jednom u Brodu… 2008. godine (str. 36) zapisao: «Josip Godlar rođen je 21. siječnja 1908. g. u Hrntiću kod Karlovca. Gimnaziju je završio u Karlovcu, a studij slavistike u Zagrebu. Kao student objavljuje pjesme u Vijencu, a kao predsjednik Kluba studenata slavistike u Zagrebu, s tajnikom kluba Dragutinom Tadijanovićem, organizirao je, 1930. godine, glasovito Krležino predavanje u Hrvatskom glazbenom zavodu. Po završetku studija (1931. godine) dolazi za profesora na slavonskobrodsku Gimnaziju. S profesorima Julijem Tomićem, Josipom Berkovićem, Alfredom Kurelcem, Brankom Culek i drugima, čini lijevo orijentiranu grupu nastavnika koja će, do Drugog svjetskog rata, odgojiti nekoliko generacija ljevičara. Zbog svojih stavova često dolazi u sukobe s direktorima gimnazije Lazarom Ćelapom i Josipom Gunčevićem. Godine 1939. sudjeluje, s Josipom Berkovićem, u pokretanju lista Brodska riječ u kojoj 1940. godine objavljuje dramski prikaz misli Antuna Radića, pod naslovom Prosvjetom k sreći, posvećujući ga Mihovilu Pavleku Miškini. Za vrijeme previranja na brodskoj Gimanziji, 1940. godine, uhićen je s Dragom Vidoševićem i Josipom Zmajićem i premješten na Realnu gimnaziju u Bjelovar. Poslije okupacije zemlje 1941. godine je, na prijavu direktora gimnazije Josipa Gunčevića, uhićen i deportiran u Jasenovac, a kasnije u Staru Gradišku gdje je i umro uslijed bolesti i opće izmorenosti početkom 1942. godine.»

Proganjan zbog svojih plemenitih životnih pogleda (liberté, égalité, fraternité, justice) još u Kraljevini Jugoslaviji, prof. Josip Godlar dočekao je u zatvoru prevrat koji su izvršili oni što su se također borili protiv iste Kraljevine. Uprkos tome zadržan je u ustaškom zatvoru kao ljevičar. U Brodu je potpisivana peticija za njegovo oslobođenje iz zatvora, no on je ondje, usprkos i nekim visokim intervencijama, izmrcvareno skončao. Bez muža je ostala supruga Frida Godlar, profesorica hrvatskog jezika i povijesti na brodskoj Mješovitoj građanskoj školi, a bez oca su ostale tri djevojčice Jela, Milica i Iva. Profesor Godlar je ubijen, u zatvoru, u 33. godini svog života.

Nakon rata je Josipu Godlaru, nasilno mučenički stradalom zbog svojih ideja i uvjerenja, na kući u Zrinskoj ulici 95, u kojoj je stanovao, postavljena spomen-ploča. Jedna škola u Brodu je, jedno vrijeme, nosila njegovo ime, a i trg iza današnje Male crkve, u koji se ulijevaju četiri ulice, dobio je također njegovo ime.

Godlar je bio politički simpatizer lijevog krila HSS-a koje se pretakalo komunistima. Nije bio u partizanima, nema veze s Bleiburgom, Jazovkom i ostalim stratištima, Informbiroom i Golim otokom, ubojstvom Hebranga, gušenjem Hrvatskog proljeća, no ipak su mu, devedesetih, skinuli spomen-ploču s kuće u kojoj je živio (možda i zbog njene okoštale subnorovske leksike) i ukinuli ime škole. No, trg je ostao. Ili je posrijedi opet šlamperaj ili je netko razuman ipak rekao: «Ljudi, sada je dosta, pa radi se o hrvatskom humanističkom intelektualcu, piscu i pjesniku koji se poznavao s Krležom i Tadijanovićem i za kojeg je znao ondašnji intelektualni Zagreb. Pa, o Godlaru je još 1940. godine pisao i hrvatski književnik Josip Berković!». Tako je, vjerojatno, jednom velikom Čovjeku i jednom od najpopularnijih pedagoga brodske Gimnazije ipak ostao u Brodu – trg.

No, patologija, o kojoj pokušavam govoriti, probila je svom žestinom s unutrašnje strane glavnog ulaza u nekadašnju brodsku Gimnaziju, (danas Strojarski fakultet). S lijeve strane postavljene su svojevremeno dvije spomen-ploče. Jedna, velika bijela, učenicima i profesorima poginulima kao žrtve fašističkog terora i u Narodnooslobodilačkom ratu 1941.-45. i druga, manja crna, poginulim studentima Strojarskog fakulteta, braniteljima u Domovinskom ratu. S desne strane hodnika je treća, skandalozna, spomen-ploča koju je 1995. g. postavio ogranak brodske Matice hrvatske (u supotpisu je i Grad koji je to platio) kateheti dr. Josipu Gunčeviću, direktoru Gimnazije u vrijeme kad je u njoj predavao prof. Josip Godlar. Skandalozno je to što je upravo Gunčević denuncirao Godlara kao državnog neprijatelja (u Kraljevini Jugoslaviji!) pa je ovaj premješten u Bjelovar, a potom i uhićen. O Josipu Gunčeviću pisao sam 2008. godine, u istoj knjizi kao i o Godlaru, ovo: «Osamnaestog studenog 1940. g. počeo je štrajk učenika sedmih i osmih razreda brodske Gimnazije uperen protiv klerofašističkog odgojnog duha koji je sprovodio direktor Josip Gunčević. Pop Gunčević je najzaslužniji što je komunizam duboko prožeo brodske gimnazijalce viših razreda. Na njegovom indexu bili su svi humanistički orijentirani profesori Gimnazije: Josip Godlar, Julije Tomić, Josip Berković, Tardina Marijeta, Ivo Rubić, Alfred Kurelec, Branka Culek, Aleksandar Sonnabend…, a petoga prosinca 1940. g. nastavničko vijeće brodske Gimnazije, na čelu s direktorom dr. Josipom Gunčevićem, donijelo je odluku da se učenici 7a, 8a i 8b razreda isključe iz škole kao i da im se zabrani upis u bilo koju srednju školu u Brodu. Razlog isključenja bio je štrajk koji su učenici organizirali i proveli sredinom studenoga.» Za proganjanje toliko vrsnih profesora i izbacivanje iz škole tri kompletna razreda mora se odista biti čovjek posebnog kova. Gunčevićev kov bio je uporno i dosljedno klerofašistički. I on je tek za vrijeme NDH tvorno iskazivao taj svoj politički mentalitet kao aktivni i pasionirani kolaborant režima. Još prije rata objavljivao je brošure u kojima se fanatično suprotstavljao komunizmu kao ideologiji, ali i javno bavio, za svećenika bizarnin pitanjima seksa, posebice mladeži… («Problem zaljubljivanja u srednjoj školi», «Zašto se svećenici ne žene», «Mješovite ženidbe»)…

Godine 1995. (Svjetska proslava 60. godišnjice pobjede nad fašizmom) u Slavonskom Brodu je organizirana izložba (Muzej Brodskog Posavlja) za koju je tiskan katalog u kojem se Josip Gunčević opisuje kao «humanist i hrvatski rodoljub». «Kao hrvatski rodoljub» Gunčević je velikosrpskom režimu Kraljevine Jugoslavije denuncirao svoje lijevo opredijeljene stranačke kolege u Hrvatskoj seljačkoj stranci i profesore (Hrvate) na brodskoj Gimnaziji, te je istjerao, iz Gimnazije, osamdesetak učenika završnih razreda, mahom Hrvata. A kao «humanist» se spremno stavio u službu fašističkog okupatora Hrvatske (njemačke vojne sile) i marionetske države NDH koja vrši vojno policijske progone nepoćudnih brodskih Hrvata i organizira njihovo vješanje na glavnom gradskom trgu (kao taoca) te strijeljanja u brodskoj Tvrđavi, progoni Srbe i organizira masakriranja poput onog na improviziranom mostu preko Save kad ih je, u jesen 1942. godine, pobijeno pedesetak te pljačku i mrcvarenje brodskih Židova (oko 450 pobijeno je po logorima).

Svojevremno školovani agent Ustaške nadzorne službe u Brodu, Mirko Krpan, svjedočio je javno kako je kateheta mrcvario zatvorenike po brodskim podrumima koji su za vrijeme NDH služili kao «depadanse» prepunog zatvora. Brodski akademski kipar Zvonimir Radoš je također javno svjedočio kako ga je u crkvi, za vrijeme mise, izšamarao. «Prekinuo je misu, došao do mene, izšamarao me i mirno nastavio misu.» svjedočio je Radoš i dodao: «To je bilo uobičajeno, a ne incidentno ponašanje Gunčevića.»

Postoji nekoliko verzija njegovog stradavanja na kraju rata. Prva je bila Bleiburg. Druga da ga je, po vlastitom priznanju, ubio kod Grubišnog polja njegov đak Đuka G. Treća verzija je da je ubijen u Macelju. Brodski pisac Slavko Mirković posjeduje tekst o njegovom kraju prema kojem autor zapisa tvrdi, na temelju istraživanja, da mu je suđeno u Krapini kao izrazito aktivnom kolaborantu NDH odgovornom za smrt nekoliko suradnika, pomagača i učesnika Narodnooslobodilačkog pokreta. Dakle, postoji i verzija kako je Gunčeviću suđeno kao fašističkom kolaborantu i kako je sudski osuđen na smrt.

Za razliku od Brođana koji su nagađali što se dešava s njihovim sugrađanima za vrijeme NDH, Gunčević je kao povjerenik sustava znao i u tome aktivno sudjelovao ne suprotstavljajući se, pače, potičući.

I kao što je za brojne Nijemce, Hitler, nakon rata bio čovjek koji je ukinuo nezaposlenost i sagradio Autobahnen, tako je i za one koji smatraju da je antikomunizam automatski profašizam Gunčević «humanist i hrvatski domoljub» koji je za vrijeme NDH «bio predsjednik HPD Davor“, a o ostalom nećemo jer nije prikladno za djecu…

Osobno držim kako Josip Gunčević, svojom prošlom umiješanošću, apsolutno nije zaslužio sudbinu koja ga je stigla 1945. godine. No, nije zaslužio ni spomen-ploču – 60 godina kasnije. Pogotovo ne preko puta spomen-ploče žrtvama svojih idejnih pritivnika koji su je, kao antifašisti, zaslužili. Njihovi su istomišljenici pobijedili u Drugom svjetskom ratu, a ne Gunčevićevi. Srećom, ulaskom u Europu, jaka i razvijena hrvatska revizionistička povjesničarska škola odlazi u povijesnu ropotarnicu.

Nažalost, vrhunski cinična spomen-ploča Gunčeviću će ostati gdje jest. Jer Europa se ne bavi takvim tricama, a u Brodu nikom ne pada ni na pamet da ju skine. Mračni impuls ju je iskopao iz pepela povijesti, pa će, sa svoje spomen-ploče, poraženi i mrtvi Gunčević, i dalje budno motriti na svoje nekadašnje žrtve da se ne bi povampirile i ponovno krenule u borbu protiv etničke nesnošljivosti i kapitalističkih prljavština.

Nevjerojatno kako brzo i lako zaboravimo nagrađivati dobro i kažnjavati loše i kako smo duboko u priči o starom Indijancu koji objašnjava malom kako u svakom čovjeku žive i dobar i loš vuk. I kad mali Indijanac zapita: «Pa, koji onda pobjeđuje?» stari odgovara: «Onaj kojeg hraniš.»

Spomenik pobjede Dušana Džamonje prije rušenja

Spomenik pobjede Dušana Džamonje prije rušenja

 

22 comments

Skip to comment form

  1. Sve dok realno ne sagledamo svoju povijest i javno se obračunamo sa svim ali baš svim zločinima bićemo u mraku i na žalost odgajati generacije s kompleksom.50% grada vjerojtano likuje i sretni su zbog spomen ploče čovjeku koji je očito bio klerofašist ali uz činjenicu da je skončao tako kako je izvlači ga iz klerofašističkog konteksta (što je isto neosporna činjenica) i stavlja medju žrtve za domovinu Hr.Ista stvar je i sa Josipom Godlarom kojeg samo činjenica da je bio lijevo orjentirani HSSovac stavlja na stranu pripadnika komunističkog režima i samim time nepodobnim za jednu spomen ploču,školu i sl..I ajd ti sad budi pametan!I Ajd sad svoju djecu odgajaj u duhu Francuske Revolucije!

  2. Apsurdistan ušao u Europu.

  3. Kakvo govno taj Gunčević.

  4. A kakva su tek govna ti iz matice koji ga tamo postaviše?

  5. Stribore, potkrala vam se jedna greška koju sam uočio tek nakon drugog čitanja:

    Pišete: “Nakon «pada komunizma» pao je i antifašizam i danas od ukupno oko 450 ulica njih je dvadesetak, najvjerojatnije pukim nemarom novokrstitelja, zadržalo imena antifašista. U tih dvadesetak su Bašić Josip, Cajtnar Franjo, Delić Milan, Dubravčić Stipe, Gržinić Ivan, Fajerbach Ivan, Iličić Marko, Rački Dragutin, Turčinović Mirko, Užarević Jakov, braća Crljen, braća Matić i Martinović, Marinić Franjo, Marukić Šime i Kata, Pirker Pero i Godlar Josip…”

    E, pa Jakov Užarević nije antifašist! Naime, Užarević je “jedan od začetnika narodnog buđenja pod vodstvom Ljudevita Gaja, tajnik Matice ilirske od 1842. do 1845. godine,

    Jedino ako taj period u hrvatskoj prošlosti svrstavate u nekakav predantifašizam, što, znate, ima smisla.

  6. Još nešto,jeste li svjesni da će drugi dio ovog vašeg, inače, izvanserijskog članaka, jako naljuti kolegu Brodmana, komentatora koji je odustao od komentiranja, jer se sajt ne bavi onim što ljude zanima?

    I još nešto. Gdje nestade onaj znakoviti potpis isopod vaših kolumni koji je glasio: Uostalom, mislim da bi Podružnicu za povijest Slavonije, Srijema i Baranje u Slavonskom Brodu, na čelu sa Stankom Andrićem, trebalo ukinuti?

    Pa on tek sada ima smisla!

  7. Možda su to oni fantastično obradili u svojim istraživanjima? Gdje su znalci da to potvrde ili opovrgnu?

  8. Koliko je Brođana poginulo u ratu 91-95 i koliko ih je dobilo ulicu. ( netko sudjelovao u ratu poginio, ubijen u logoru …) I to je razlog da se ulica zove po njemu , kakva glupost. Ali ako je to dovoljan razlog da netko dobije ulicu zbog toga onda izvolite gospodo pravit popis ubijenih u Domovinskom ratu pa krenite imenovati ulice. A i više ta NDH pa idemo i malo o tome. Realno u ono vrijeme za večinu Hrvata to je bila ok država pa recimo da je to demokracija. Nekima se to nije sviđalo pa odlučili ić u partizane i pošto nije bilo izbora rješilo se puškom, aj nek i to bude ok. Opet realno činili su se zločini i ubijalo se nedužne to nije ok i te koji su to radili trebalo je kazniti ali pokupiti sve hrvatske vojnike voditi ih ko stoku, ubijati tijekom cijelog puta od kojih sigurno barem 70% nisu počinili zločin isto nije ok i te isto treba kazniti. To su radili partizani znači njima se pripisuje taj zločinački poduhvat i takvim ga isto treba smatrati jer je to istina . Trebamo li onda imati imena tih herojskih partizana kao imena svojih ulica. Za mene tu nema razlike jer su obe strane počinile zločin i onda obe strane ili trebaju ili netrebaju imati imena pripadnika na pročeljima ulica. Pa razmislimo malo o tome.

  9. Eto neko istraživao Gundulića i našao grozne stvari o njemu pa mu se ne sviđa što ima ulicu ( 3 razreda ukinio, išamarao nekog ) Ajd ovo s 3 razreda nejasno mi ali nekog išamaro strašna stvar. Možda mu ovaj nešta napravio pa je i zaslužio ko zna. Znali su provocirat pjevaće lizanjem limuna u publici što je ometalo njihovu izvedbu pa ih ovi napadnu , tko zna možda je tako nešta i ovaj napravio što dobio par šamara 😀

  10. Vlatko, pojednostavljuješ stvari, pomalo navijački. Stavljaš ih u krive kontekste, izjednačavaš vrijednosti. Nije Njemačka ušla u EU hvaleći se Trećim Reichom? Pa i Hrvatska je ušla uz prihvaćanje antifašističkih vrijednosti ne hvaleći se s NDH.

  11. Tako je, Vlatko. Ono što je nekom pravda, drugom je nepravda i najteže je doći do prave istine. Kao u Rašomonu, svatko ima svoju.

  12. @Popac..svršavaš li kada Stribor piše…tvojih drkica kao na pijaci..on nam daje znanje..Koje je Striboru djevojačko prezime..da niste gay..a koga boli qurac još za antifašizmom..Prkačina..ma koji me qurac prozivaš i zbog čega..??
    Povijest ionako kroji vrijeme..i ja sam učio drugčije..ali nema ..evo kod djece u udžbenicima je povijest malo drugčija..da krenemo od Svaroga..
    Popac ti stvarno imaš vrenena za onaniju..

  13. I ako je nekome do spomenika ima ovakav u Batini..meni nije bitan spomenik po kojemu ptice seru..nego ono što osjećam..

  14. Auu, Brodman, to je prekomjerno granatiranje.

  15. A gledaj Papac , ja ništa ne pojednostavljujem i ne navijam za nikog nego pišem činjenice. Jesu li neke ustaše činile zločin (istina jesu), jesu li partizani pobili hrvatske vojnike u velikom broju dok su bili zarobljeni bez suđenja i utvrđivanja krivice ( istina jesu). Sad mi odgovori koja je razlika između njih. Drugo NDH je prošlost i to je bila neka druga generacija i drugi ljudi ali ju je podržavalo barem 70% hrvata što bi bila po mom mišljenju demokracija bez obzira koju politiku i cilj imali.Mi koji nismo imali nikakve veze sa tim vremenom i događanjima ne moramo se niti stidit te države niti ju podržavat jer je ona prošlost . Ali da se treba ponosit sa antifašističkim vrijednostima neide jer su realno pobili barem približno isti broj ljudi kao i ustaše a možda i više. Tko se time može ponosit i to isticat kao vrijednost. Može li netko reći da to nije istina ( naravno da nemože ) . Generacije koje dolaze ili one koje su rođene poslije 2. sv. rata nisu niti ustaše ni antifašisti i nemaju nikakvog razloga osjećati se krivim niti zbog jedne strane tih zločinaca. Od mene dosta što se tiće ove teme.

  16. Ipak moram još nešta dodat. Stide li se Talijani rimskih osvajanja, Francuzi, Portugalci, Španjolci , Englezi i ostali svojih osvajanja i kolonija, Turci svojih osvajanja i bezbroj drugih primjera u povijesti. Pa svi znaju kako je to bilo i koliko je tu zločina bilo ali nijedni nemaju osječaj krivnje samo bi mi u cijelom svijetu trebali osječat neku krivicu i opravdavat se nekom zbog povijesti. Daj više prekinite plakat i nabijat krivicu zbog nećeg što je bilo u prošlosti. Ošo neko u partizane bio odo po šumi 1 godinu naletio na njemce ili ustaše poginio i sad treba ulica da se zove po njem jer je on bio parizan borac NOB. I naš grad treba imat takvih 400 ulica. Čovjek uđe u birtiju ubije pet osoba u njoj piše se o tom par dana i gotovo, ovaj išamaro nekog prije 70 godina istražuje se i danas. Pa jer vidite koje su to gluposti. Stribore jel ti nemaš nekog pametnijeg posla i tema koje bi nama svima donelo neku ako ništa drugo bolju zabavu dok čitamo ili neku temu koja bi nam poboljšala život a ne nabijat NDH generacijama koje nemaju nikakve veze sa tim osječaj krivice. Ne stidim se NDH i niti jedan Hrvat je se ne treba stidit jer je to samo još jedan povijesni događaj jedne države.

  17. Sulejman veličanstveni rade se divne serije o njem a to što je u njegovo vrijeme vladavine nabijeno stotine tisuća ljudi na kolac (živih) nikom ništa. Ubiše se Turci od stida 😀

  18. Na žalost, Vlatko, takvi kao ti su gori od onih koji otvoreno propovijedaju fašizam. Striborov tekst je izuzetno potreban jer očito ništa nismo naučili. Jedan je čovjek – Godlar, zbog drukčijeg razmišljanja pogubljen (nikoga nije fizički ugrožavao, nije bio gerilac, ilegalac niti saboter). Drugi čovjek – Gunčević je potkazao radnog kolegu i praktički mu presudio. Mi, njihovi nasljednici, pokazujemo koliki smo ignoranti i koliko se to sjeme zla zadržalo u nama jer toleriramo ili čak slavimo ovog drugog spomen-obilježjima. Za Hitlera je glasovao ogroman postotak njemačkog naroda, ali njihovim potomcima ne pada na pamet to zvati demokracijom , nego se toga vremena, ideologije i posljedica stide. Ne vidim ni da se Talijani hvale Musolinijem. Ne kaže se džabe: čega se pametan stidi, budala se ponosi.

    Dakle, ne možemo ići dalje. To je kao da učeniku u školi koji nije savladao zbrajanje i oduzimanje ti svejedno ideš dalje predavati množenje i dijeljenje. To jednostavno ne ide i nema nikakve svrhe. Još jednom pročitaj prispodobu na kraju teksta.

  19. Pa kojeg onda vuka hrani Vlatko? 😉

  20. SveMirko u kojem dijelu moga texta si pronašao osnovu za ovo : Na žalost, Vlatko, takvi kao ti su gori od onih koji otvoreno propovijedaju fašizam. Nisam pisao ko se kime dići nego ko se koga stidi. Zašto bi se mi morali stiditi nečeg što je bilo u povijesti. Jednostavno to je povijest koje se ni ne treba stiditi niti ju treba uveličavat, samo ju treba pamtiti kao povijest. Pa ima Hrvatska povijest i prije 2. sv rata zašto su onda samo NDH i NOB zanimljivi i o tome treba pisat 70 godina. Kako su se zvale ulice prije 1941 i po kome su davana imena i tko ih je tada mjenjao i tko ih je mjenjao nakon 1945. Ne propovijedam o fašizmu nego pišem o zločinu antifašizma koji je očito za neke normalna stvar i ispravno te o tome ne treba pisati. Osobno pitanje za tebe misliš li da su antifašisti počinili zločine za vrijeme i poslije 2. sv rata nad Hrvatskim vojnicima ? Argumentirano napiši ako nisu počini zločine možda me prosvijtliš u mom neznanju povijesti i zbrajanja. I pročitaj sav text sa razumjevanjem više puta pa onda uđi u rasprave i ponovno ne stidim se ali također nigdje nisam ni spomenio da se ponosim sa NDH.

  21. I daj molim te Gundulić prokazao kolegu ovaj ubijen . Josip Broz Tito koliko ulica se zvalo po njemu. Dali je znao za ubijanje hrvatskih vojnika, dali je kaznio koga , sudilo se nekom, priznao da se desio zločin. O čem mi sad pišemo. Pa zar je to još uvijek za neke normalna stvar u današnje doba. Dali je neko smio ovako pisati za vrijeme komunizma i spomeniti ovu temu. Zločin je zločin ko god ga napravio i kako god se pravdao ili to skrivao opet ostaje zločin i ako se do 91 nije smio spominjat danas smije pa bi molio Stribora kad ga već zanima toliko povijest nek nas malo prosvijetli i sa događajima od 45 do 91 sad slobodno može pisati o njima. Možda još negdje stoji koja ulica nekog herojskog borca NOB koji je sudjelovao u kakvom zločinu, ubojstvu nekog, nekog prokazao, išamarao ili sl.

  22. Visoka ulica, Vincekov breg, Vrtlarska ulica, Vrtni put, Vrbik 1,2,3,4,5, Voćarska cesta, Vlaška ulica, Varšavska, Vukovarska, Virovitička, Veloga Jože, Vučjak, Vatrogasni put, Veliki vrh, Veliki dol, Veliki potok, Veliko polje, Vinogradska, Višnjevačka, Velalučka, Slavonska, Svibanjska, Studenačka, Školska, Široka, Uska, Duga …

Odgovori