Stribor Uzelac Schwendemann 1973. Koja je to bila godina? Bilješke jednog autsajdera (Treći dio)

BrijuniNAPOMENA: SBPeriskop će u više nastavaka objaviti knjigu Stribora Uzelca Schwendemanna: 1973. koja je to bila godina? Bilješke jednog autsajdera. Knjigu je u posebnom postu prikazao Veljko Lukić, urednik portala.

Stribor Uzelac Schwendemann: 1973. koja je to bila godina? Bilješke jednog autsajdera (Prvi dio)                                                                                                      Stribor Uzelac Schwendemann 1973. Koja je to bila godina? Bilješke jednog autsajdera (Drugi dio)

Ustav iz 1974., u kojem su Hrvatska i ostale republike ponovno i dosta čvrsto definirane kao države, bio je pokušaj da se ozakoni proces dezintegracije i da se utvrde pravila mirnog razlaza. Dakle, stara elita komunista uz Tita se polako usaglašavala oko toga da raspad, nakon njegove smrti, bude postupan i miran. Zahtijev 1971. bio je veća decentralizacija unutar socijalističkih koordinata. Ta je ideja kasnije prihvaćena u ustavnim amandmanima i ustavu, iako su njeni zagovornici iz 1971. uklonjeni, hapšeni i politički progonjeni. No, uloga „kreativne destabilizacije“, sastavljanja, rastavljanja i komadanja na balkanskim prostorima definitivno je u rukama euroatlantskog svijeta. Godine 1971. bilo je kobnih trinaest godina prerano za neke, pogotovo nagle promjene. Za potvrdu ove tvrdnje moram napraviti mali izlet u budućnost. Naime, tek 1984. tajnim dokumentom National Security Decision Directive 133 Sjedinjene Američke Države preporučuju pojačane mjere promocije tihih revolucija zbacivanja komunista kako bi se izvršila reintegracija u univerzum kapitalističke tržišne ekonomije. Ratovi, kao moguće sredstvo nisu, u tom dokumentu, isključeni. Godine 1985. vidio sam taj papir u rukama Jakova Blaževića. Dao mi ga je na čitanje. I baš mi je ta američka tajna direktiva pomogla u dešifriranju tadašnjih mutnih zbivanja na hrvatskoj političkoj sceni, podijeljenoj na ratoborne komunističke ortodokse (manjina na čijem čelu je neformalno bio Jakov Blažević) i one tranzitirajuće prema komunističkim nacionalistima i liberalima. Dakle, još 1985. imao sam u ruci američki dokument koji najavljuje promjene koje će se događati do devedesetih… No, vratimo se u 1973. U ponedjeljak 29. siječnja u Vili Weiss u Zagrebu počeo je rad na pripremi platforme Desetog kongresa SKJ. Obično se, u takvim prilikama, počinje široko – „demokratski“, pa je okupljeno jedno sterilno doktorsko i profesorsko društvo koje, uglavnom, svečano i s važnošću govori gluposti i u kojem su dominirali tada podobni profesori zagrebačkih fakulteta Mikecin, Dragičević, Ramljak, Vukas, Šeparović… Stipe Šuvar se, znajući da takvi skupovi nemaju nikakav značaj i ulogu, osim paradnog, zajebavao od početka do kraja. Prvo je, svečano, gostima iz drugih republika objasnio kako je u toj Bolléovoj vili, zagrebačkog Židova Weissa, za vrijeme NDH bilo sjedište Gestapoa, no to nije povijesno toliko važno, rekao je, važnije je što su u toj vili, 1971. godine, sedmorica veličanstvenih iz Izvršnog komiteta CK SKH (Bilić, Vrhovec, Baltić, Planinc, Josipović, Radojčević, Dragosavac) započeli bitku protiv frakcionaštva u hrvatskoj Partiji, a da to ni sami nisu znali. Publika se kiselo smješkala, a jedino je prehlađeni, šmrcavi i promukli Jure Bilić zapištao, nešto u smislu, kao – Tebe smo trebali pitati da bi to znali! Sa Šuvarom je najveći problem bio prihvatiti njegovu tvrdu zajebanciju. Duško Bilandžić je stao na Jurinu stranu nekakvim svojim komentarom i odmah je dobio svoje. – Jure – rekao mu je Šuvar – ovaj tvoj Duško, iako sjedi u Beogradu kao ekspert za međunacionalne odnose, nikako da shvati suštinu jugoslavenskog nacionalnog pitanja, pa priča okolo kako, eto, Srbi ne mogu pojmiti kako to da njih ima šesnaest puta više nego Crnogoraca, a u Federaciji imaju jedan glas kao i Crnogorci. Bilandžić se uzvrpoljio pa pita – Pa zar nije tako? tražeći očima okolo podršku. A Stipe mu odgovori kako srž problema nije u tome nego u političkoj činjenici da Srbi s Crnogorcima imaju, za razliku od drugih republika, automatski i unaprijed dva glasa u Federaciji. – I tu je srž nacionalnog pitanja moj Duško – poentirao je Stipe Šuvar. Za vrijeme večere nastavljeno je u sličnom tonu, a ritam je davao Stipe. S njim poneseni Slovenac Vinko Hafner, kad je bila priča o odsutnom Ćiri Bukoviću, reče za njega kako mu je bio simpatičan dok je muzao krave u Podvinju, ali otkad muze Marxa teško ga može svariti. Na to je Šuvar dobacio kako ni on ne podnosti Ćiru, ali ne otkad muze Marxa, nego otkad muze Jakova Blaževića. Uvijek pomalo pod gasom, Blažević, samo što nije pao sa stolice od smijeha. Ćiro je, naime, bio jedan od njegovih najvećih podrepaša. Stipe je potom ispričao priču o nekom švicarskom novinaru koji mu je postavio pitanje što je cilj srpskog nacionalizma. – Pa srpska država odgovaram mu ja. A novinar – Pa što će im država kad i u ovoj vladaju? A Stipe kaže – Ja se tu zamislim i pomislim kako čovjek ima pravo, jer Srbi momentalno vladaju Jugoslavijom preko Paje i Jareta, Čkalje i Pavla Vujsića u popularnoj TV seriji Kamiondžije. – Nakon tri dana Zagreba vraćao sam se avionom u Beograd s Budom Šoškićem, crnogorskim članom Izvršnog biroa CK SKJ. Raspričao se Bude kako je moj bivši profesor s fakulteta Političkih nauka, Ljuba Tadić, izgubio u partizanima sedmoricu braće. Jednog strica i brata, rekao je, ubili su mu partizani, čiji je pripadnik i sam bio, i to zbog neke sulude Đilasove ortodoksije. Navodno, da je Ljuba, kao skojevac, morao javno sâm odobriti strijeljanje rođenog brata. Nevjerojatna priča, pomislih, o tim ranokomu-nističkim mentalitetima čiji tragovi sežu do današnjih dana… Četrnaestog siječnja Jure je bio na promociji zabranjenih filmova: Misterij organizma, Dušana Makavejeva i Plastičnog Isusa, Lazara Stojanovića, a Stipe Šuvar je komesario na skupštini sociologa u Opatiji. Neki dan, na savjetovanju o unutrašnjim poslovima, Dolanc je tražio krajnje oštro „provođenje sadašnjeg kursa“ što znači da će se brežnjevizacija i represalije nad neistomišljenicima nastaviti… U petak 16. siječnja putujem JAT-om do Zagreba, potom s Bunkom, Mlaka-rom i Špoljarom, automobilom do Selca. Smješteni smo u hotelu Varaždin. Tu nas čekaju: Jakov Blažević, Čedo Grbić, Milan Rukavina Šain, Ćiro Buković, Leo Gerško-vić, Melkior Erak, Đuka Hržanjak, Zdravko Tomac i drugi koji su već stigli. Zovu se Hrvatska ustavna koordi-naciona komisija, a radi se ustavna regulacija skupštin-skog sistema. Sutradan se prijepodne sastanči, a popodne je odmor i šetnja do Crikvenice i nazad, kupanje u zatvorenom bazenu, kartanje, televizija… Neki dan me Zdravko Tomac zvao da se vratim u Zagreb, a ovdje mi to nudi Milan Beslač. Katastrofalno je pomanjkanje politički podobnih ljudi. A ja sam odlaskom na tu funkciju u Beograd postao, u zadanom poretku stvari, stručno politički vješta, ali netaknuta djevica… Za vrijeme večere glavnu riječ ima Blažević pričom o Gospiću iz vremena kad su on i dr. Ante Pavelić bili advokatski pripravnici i kolege, o gospićkom korzu koje je u to vrijeme bilo striktno podijeljeno na hrvatsku i srpsku stranu. Raspričao se Jakov i to je trajalo sve do trenutka kad su ga potpuno pijanog odveli na spavanje. U ponedjeljak službenim automobilom sa šoferom putujem do Rijeke, preko Plomina do Pule i Fažane. Oko 16 sati plovimo na Brijune. Na brodu su Edvard i Pepica Kardelj. Na Brijunima, u hotelu Neptun, dobio sam sobu 192. Sutradan je sjednica kojoj predsjedava Jure Bilić, a uvodno izlažu Kardelj i Džemal Bjedić. Nakratko prisustvuje i Tito. Naravno, u bijelom odijelu. Odlično izgleda. Snaga njegovog neprikosnovenog autoriteta može se gotovo opipati. Radilo se dva dana pa sam imao prilike razgledati Brijune. Hrana u hotelu je odlična, jedino su me malo nervirali Srbin Voja Popović i Crnogorac Rajko Danilović, relativno novi su u stručnoj službi i prvi puta na Brijunima. Za vrijeme obroka ne miču od mene, kao tumača, jer kad su prvi dan večerali dali su im jelovnik i oni su se najozbiljnije raspitivali kod konobara što je kotlet, što je desert, a što ragu. Konobar je mislio da ga zajebavaju. Što reći? Možda najimpresivnije poznanstvo sklopljeno za vrijeme prvog boravka na Brijunima bilo je ono sa Ratom Dugonjićem. Šetao sam asfaltiranom cestom oko koje su s jedne i druge strane rasli veliki borovi. U susret mi je nailazio Rato, isto sâm, prepoznatljiv po karakterističnom nogometaškom hodu stopalima prema unutra. Kad smo se našli, pet do šest metara jedan prema drugom, on vrhom cipele podigne oveću borovu šišarku i šutne ju visoko u zrak. Spuštala se ravno na mene i ja ju volejem, slučajno, pogodim punom nogom. Šišarka je prohujala pokraj njega. Okrenuo se da vidi gdje će pasti i tako smo se zaustavili, jedan pokraj drugog. – Svaka čast – rekao je, i pitao igram li fudbal i kad sam mu rekao da dugo već ne, pridružio mi se u šetnji uz komentar da se ni on ne sjeća kad je zadnji put dotakao nogometnu loptu. Rato Dugonjić je hodajuća legenda, pomislih. Sa šezdeset godina izgleda kao četrdeseto-godišnjak. Visok, mršav, uvijek elegantno obučen, s licem izbrazdanim šarmantnim, dostojanstvenim i rado-snim muškim borama te neodoljivim osmijehom u kojem su sudjelovale i njegove svijetle oči. Nije puno govorio. Bio je Trebinjac koji je gimnaziju završio u Sarajevu, a pravo u Beogradu. Organizator je ustanka 1941., sekretar SKOJ-a, vijećnik AVNOJ-a, narodni heroj, ministar, ambasador, član Predsjedništva Jugoslavije, sekretar beogradskog Gradskog partijskog komiteta… Palo mi je na um da je igrao nogomet u ligaškom rangu i u Sarajevu i u Beogradu…

– Nastavlja se –

 

 

7 comments

Skip to comment form

  1. E, u ovom nastavku počinje Striborov show.

  2. baš me zanima dali smo se mi zvali komunistička federativna republika jugoslavija ili socijalistička i što je dotični gospodin tada radio i što mu je falilo i onda nije radio kao ni sad a pisati može tko hoče pa čak i ja

  3. smeta me to što sam i onda išao u crkvu i nitko mi nije to branio išli smo na polnočku i to mi nije bilo branjeno bolila me je jedna stvar i za šuvara tita i sve ostale gore nabrojane a s ada se vade te spodobe iz prošlosti ne zbog toga što su radili nego da se zbog njih mi naganjavamo po ovim portalima i da se pobjegne od objektivne stvarnosti. zašto stribor ne opali na sdp ili hdz boji se kao što se i onda bojao lako je pisati o prošlosti piši o sadašnjosti ako imaš onu stvar

  4. a ako si onda bio na brionima onda si morao biti jako podoban sve mi je to malo čudno

  5. Važan dio:
    “I baš mi je ta američka tajna direktiva pomogla u dešifriranju tadašnjih mutnih zbivanja na hrvatskoj političkoj sceni, podijeljenoj na ratoborne komunističke ortodokse (manjina na čijem čelu je neformalno bio Jakov Blažević) i one tranzitirajuće prema komunističkim nacionalistima i liberalima. Dakle, još 1985. imao sam u ruci američki dokument koji najavljuje promjene koje će se događati do devedesetih…”

    Čudno kako takav politički analitičar nije onda vidio jasnu sponu:

    http://balkansnet.org/cy/cyberyugo2.html

    koja će svima lijepo objasniti kako je Jugoslavija u stvari razbijena od strane Srbije i njenog rukovodstva uz svesrdnu pomoć SAD-a?

  6. da on je imao u rukama stvarno je bio podoban možda je imao nešto drugo u rukama kako se lj udi provlače godinama kao neki filozofi povjesničari prodaju maglu ovoj sadašnjoj djeci ali ne kuži da je pročitana knjiga stribore ja ti samo govorim činjenice piši o povijesti broda obrodskim događanjima sezdesetih sedamdesetih o plesnjacima podvinju matinom kupalištu o klasijama koje si vjerovatno prvi put vidio sa dvadeset pet godina to su teme u kojima si jak

  7. imaš dosta tih podataka u muzeju i gradskoj knjižnici gledajovih dana jedan brodski muzićar izdaje knjigu ili je izdao knjigu o povijesti brodskog sporta pokupio slike i podatke od svih koje je znao malo povezao ali to nije to treba pisati o muzici ne o sportu to je i tvoj problem

Odgovori