Zašto su mi lagali?

Fahrenheit 451Pred dosta godina, u vrijeme kada sam bila pučkoškolka, zimski praznici počinjali bi zadnjim danom stare godine, 31.12. Trajali su, čini mi se tri tjedna ili možda dva. Znate kako vam se kao djetetu mnoge stvare čine većima i duljima nego što zaista jesu.
Osnovna škola koju sam pohađala bila je velika, u neposrednoj blizini dvanaesteroktanice, tipičnog primjerka socijalističke gradnje za radne ljude i građane u kojoj sam živjela. Škola je nosila ime istaknutog hrvatskog pjesnika (iz miješanog braka), radićevca, partizana koji je, samo možemo zamisliti kako grozno i okrutno, skončao negdje kod Foče od četničke kame.

“U planini mrkoj nek mi bude hum,
nad njim urlik vuka, crnih grana šum….”

I sada se stresem kad čujem ove stihove,koji su mi i kao djetetu bili strašni i izazivali nelagodu. A tek :”krv je moja svjetlo i moja tama..” A joj, nisam voljela školske priredbe zbog tih stihova. Znojili bi mi se dlanovi, jedva sam čekala da to sve skupa završio i cijeli dan bih zamišljala okrvavljeno lice žrtve, bez očiju ili grob u nekoj planini oko kojeg urliču vukovi i nikog nema i svuda vlada mrak. Jako sam se plašila, osobito noću, i uvijek bih pitala majku postoji li kakva šansa da se ta vremena vrate. A moja majka,lakonski bi odgovarala: “Ma nema šanse, spavaj mirno. Drugi svjetski rat je završio. Fašizam je zauvijek pobijeđen”. Možda sam bila indoktirnirana, ali za mene, tada, fašizam je bio sinonim za zlo i za nešto što želi nauditi običnom, normalnom čovjeku i djetetu. I ako mi je neko rekao da je pobijeđen ,to je značilo sigurnost – zlo se neće ponoviti.

Nisu samo stihovi Ivana Gorana Kovačića bili ti koji su u meni izazivali zebnju. Na zimskim školskim praznicima (moja generacija će se sigurno toga sjećati, ali vas molim da u komentarima ne spominjete godine ili nešto slično bogohulno.To ostaje između mene,vas i portala, i nemojte da izadje negdje izvan tih okvira) oko podne bi obično u sklopu obrazovnog programa prikazivali neki film.Taj dio dana sam voljela. Obično bih čekala roditelje da se vrate s posla i uglavnom uživala u filmovima koji bi se s vremena na vrijeme reprizirali ali koga briga,meni su uvijek bili zanimljivi. “Moje pjesme, moji snovi”, “Vlak u snijegu”….bilo je tu par naslova što stranih, što domaćih koje sam obožavala. No bilo je i onih od kojih bih počela po stanu vidjeti ono čega nema i čuti ono što ne postoji. Jedan od takvih (a taj su kao u inat najčešće reprizirali ) bio je Farenheit 451.
A joj, šta da vam kažem. uredno bih se pokrivala dekom po glavi jer me je taj film užasavao. Vama malo mlađima sadržaj u kratkim crtama: Film je SF žanra i opisuje društvo jednoumlja u kojem su knjige i čitanje istih teški zločin. Ljudi moraju gledati samo TV i slušati besmislene emisije. Kako bi suzbila svaki vid razmišljanja, država ima posebne urede u kojima rade spaljivači – odredi uniformiranih i amimičnih ljudi koji odlaze ljudima u stanove, zapljenjuju knjige i spaljuju ih na lomači. Na 451 stupnjeva Farenheita počinje gorjeti papir, te naslov potječe od tud. Inače je film ekranizacija istoimenog romana. Naravno, glavni lik slučajno pročita zabranjeni sadržaj i od zločinca postaje žrtva.
A joj, zadnji put sam film gledala jako, jako davno, ali vam mogu istom sad prepričati svaki detaljčić kao da sam ga netom pogledala. Strašno je to meni sve izgledalo kao djetetu toliko strašno da vam ne mogu niti opisati. I opet sam pitala mama može li to sve skupa jednog dana postati stvarnost, a ona bi me lakonski uvjeravala da je to ipak samo film i nečija mašta.

Sad sam odrasla žena, ali strah je ostao isti. Strah od zla, od ubijanja ljudi, djece, mišljenja, od ideološkog mraka…. Možete reći da sam ostala ista preplašena djevojčica u duši, ali ne mogu ne zapitati se ko ima pravo buditi moje strahove ili stvarati nove? Tko ima pravo prijetiti krvavim Božićima, križarskim pohodima u kojima će neko otići, žestokim i još žešćim obračunima, grobovima,tragedijama?
Ne znam ima li smisla pitati majku je li to sve film ili je ovaj put ipak stvarnost? Jer roditeljima vjerujete bezpogovorno i za nas djecu oni nikada ne lažu.

Jama

6 comments

Skip to comment form

  1. I ovaj Sanjin tekst je dokaz da je sbperiskop najbolji portal u Slavonskom Brodu.
    Već sam prepoznala način u kome Sanja o stvarima koje nas okružuju piše iz svog obiteljskog i osobnog ugla, da bi furiozno završila s dodirima s općim.

    Draga Sanja, zapalili su Feral u Splitui i gorio je na 451 F stupnjeva. Tvoj strah je opravdan. Prvo gori papir, pa ljudi. Nedaleko je bilo splitsko mučilište Lora. Hvala na podsjećanje da moramo svi biti oprezni pred avetima fašizma. I hvala za Gorana.

  2. Kad trublje trube, razum šuti. U jednom sam komentaru rekao da bi u ozračju marša na Freda Matića i Bojana Glavaševića sasvim normalno izgledala pokoja lomača na Kaptolu. Bojim se da nisam pretjerao i da je nasilje za egzekuciju uvijek spremno.

  3. “I opet sam pitala mama može li to sve skupa jednog dana postati stvarnost, a ona bi me lakonski uvjeravala da je to ipak samo film i nečija mašta.”

    Sanja, mamam ti je to govorila iz straha. Tješila te. Znala je za zvijeri koje samo rpivremeno spavaju.

  4. Identičan užas od iskopanih očiju i pjesnikovog čekanja smrtnog časa osjećao sam i ja, pa se Jami više nikad nisam vraćao, isuviše je teška i uznemirujuća.
    U ugodnijem sjećanju na školsku lektiru ostao mi je Nazorov Čamac na Kupi:

    ČAMAC NA KUPI

    Malen si, uzak, trošan,
    al ti me ipak nosiš,
    čamče na Kupi!
    Sve kamenje mojih briga,
    sve gvožđe mojih mržnja,
    sve olovo mojih čekanja,
    prenosiš preko vode.

    Al i sve moje nade,
    ljubavi, čežnje, zanose
    tobom će onkraj rijeke
    što korito joj biva
    široko i duboko
    da dijeli od Dobra Zlo.
    Čudo ti za me postaješ:
    galija, lijepa, velika,
    koja po moru plovi
    k Otoku Spasenja.
    U nje su vesla od naše
    najčvršće hrastovine,
    i jarboli tesani
    u lugu gdje se rodismo,
    i jadra što su kod nas
    i tkana i šivena,
    i zastave što znadu
    đerđefe naših žena.

    Maleni trošni čamče
    na mutnoj Kupi,
    uradi što i sa mnom:
    dočekaj sve što trpi!

    Prenesi cijelu Hrvatsku
    na onu stranu vode,
    na teške al svete puteve
    poštenja i slobode!

  5. Odličan tekst.

  6. Sanja ne govori samo (o) svojoj generaciji.

Odgovori