Sanja Pejić Roško: Jer za prosvjede treba imat’ dušu

prosvjed_tuzla Ukoliko ovaj bunt naroda doprinese tome da sva tri konstitutivna naroda shvate kako je BiH jedini dom i ognjište oko kojeg treba gnijezdo sviti i ako se pokaže kao socijalni poklič osiromašenih ljudi, to će onda biti istinsko “bosanskohercegovačko proljeće”, za primjer svima u ostvarivanju  ideala Francuske revolucije.

Unatrag nekoliko dana moja su razmišljanja vezana za Bosnu i na najsvježija događanja kojima mnogi daju svakojaka imena, različite dimenzije, svrhu i namjeru. Kao direktan povod ovom tekstu svakako  je nedavna objava  na portalu sbperiskop “Ajmo, Bosno”, preuzeta sa indexovih stranica.

Ne znam koliko autor poznaje susjednu državu, ali ono baš poznaje. Situacija u Bosni je daleko uvijek kompliciranija no što u prvi mah izgleda, te uvijek zahtijeva pribjegavanju neobičnih i neuobičajenih rješenja. Ni Turci, niti Austro-Ugarska nisu se znali nositi sa Bosnom i njenim specifičnostima. U Jugoslaviji je, recimo, to tako postojao dobro zamišljen pokušaj sređivanja kompleksne situacije.

Pođimo od predpostavke kako su prosvjedi u Bosni “izraz bijesa i očaja”. Neosporno jesu, no krije li se možda između tog očaja i bijesa još nešto što možda u prvi mah “običnom” promatraču u Hrvatskoj ili Srbiji ne upada u oči? Godine 1992. na vrlo sličan način,, gotovo pa na istim mjestima bila sam svjedokom rađanja “nove Bosne i Hercegovine”, a prosvjedi su bili isto motivirani željom za jedinstvenom, multikulturanom i multinacionalnom zemljom.Vrlo brzo sve se raspuklo kao mjehur sapunice i u BIH uslijedio je krvavi sukob, a zatim su se izdiferencirali  pravi ciljevi i namjere nacionalističkih vođa. Uslijedio je Dayton, te ustroj zemlje za koji i najveći laik i nepoznavatelj geopolitičke situacije zna kako je neodrživ. Smjenjivali su se tu kojekakvi visoki predstavnici u pokušajima da zemlja profunkcionira.

I sada je dovedena pred rub.Vlast ne funkcionira ni na jednoj razini što je potpuno i očekivano. Nacionalne podjele i užasna polarizacija izraženiji su više nego ikad. A sve skupa je jako dobro podmazano sveopćom neimaštinom, nezaposlenošću i propadanjem privrednih giganata na očigled unezvijerenog naroda.

No vratimo se aktualnoj situaciji. Prosvjedi se deklariraju kao isključivi bunt socijalnih grupacija bez obzira na vjeru, narodnost i ostale klišeje. No, činjenica je da se  događaju  isključivo u tzv.bošnjačkim kantonima. Ima li među prosvjednicima “nebošnjaka”? Vjerojatno ima ,ili, bolje rečeno, nadam se da ih ima. Oprezan treba biti i sa tumačenjem zahtijeva koje su iznijele grupacije prosvjednika. Kriju li se tu možda, među inima i zahtjevi o unitarnoj državi kakva odgovara samo Bošnjacima, jer, u unitarnoj Bosni, Srbi i Hrvat,i te ostali vrlo brzo bili bi nadglasani i ušutkani. Vrlo brzo bi procvjetale nacionalne bošnjačke organizacije koje bi tu vidjele povijesnu priliku stvaranja države temeljene na Šerijatu u srcu Europe. Neko će mi od vas možda zamjeriti i reći kako sam vrlo skeptična prema Bošnjacima i kako su ovo vrlo teške “optužbe”. Odmah ću vas razuvijeriti, jer sam paranoični pristalica multikulturane i multinacionale Bosne i Hercegovine onako kako je ona utemeljena na Prvom zasjedanju ZAVNOBIH-a u Mrkonjić Gradu davne 1943 godine: “…zemlja koja nije ni srpska,ni hrvatska,ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska, bude zbratimljena zajednica u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost svih Srba, Muslimana i Hrvata.

I za mene samo takva i nikakva drugačija Bosna i Hercegovina može postojati i opstati.

Zašto se prosvjedi ne javljauu u Republici Srpskoj ili tzv “hrvatskim kantonima? Mislim da odgovor nije lak niti jednoznačan. U Republici Srpskoj je psihologija mase, fenomen koji traje već dugo toliko izražen da nikakva glad i neimaština ne može poljuljati temelje razmišljanja kako BiH, niti je njihova država, niti nešto za što se isplati boriti. Naravno, da ne smijemo generalizirati, ali vladajuća elita vrlo dobro koristi svoje instrumente u uvjeravanju bosanskih Srba kako im zapravo i nije mjesto u Bosni i Hercegovini. Što se tiče “hrvatskih kantona”, tu je stvar još kompliciranija, jer bosanski Hrvati nisu sigurni je li Bosna i Hercegovina i njihova država.Vječita je to borba probosanskih i neprobosanskih struja koje hrvatski narod Bosne i Hercegovine tiltaju kao fliper. Naravno tu su uvijek i intervencije iz “matice zemlje” koje uglavnom  doprinose kaotičnosti promišljanja.

Odlazak premijera Milanovića u Mostar može se tumačiti na više načina. Ukratko, složila bih se kako je Mostar izrazito trusno područje međunacionalnog sukoba Bošnjaka i Hrvata i dovoljna je samo jedna mala varnica. Ukoliko je premijer otišao tamo kako bi stabilizirao situaciju kojoj je prijetila eskalacija,ok. podržavam to ali….(no to je već tema za neki novi tekst).

Rješavanje ekonomskog pitanja nedjeljivo je od rješavanja nacionalnog pitanja u BiH i jedno drugo praktično uvjetuje.

Drago mi je da su Bosanci rekli dosta ,drago mi je da za sada na prosvjedima ne možete vidjeti otvorene etničke  pamflete ali ima li prikrivenih? Znate koga su zmije grizle, taj se i guštera boji.

Prava narav ovih prosvjeda  pokazala bi se definitivno na sljedećim prijevremenim ili redovnim izborima. Jer, ako i tada unatoč svemu pobjedu odnesu stranke nacionalističkog predznaka ili one koje možda i nemaju taj predznak, ali su dobrano kumovale sveopćem kaosu u kojem se država nalazi, tada će se sve ove moje sumnje zapravo pokazati opravdanima. Ukoliko ovaj bunt naroda doprinese tome da sva tri konstitutivna naroda shvate kako je BiH jedini dom i ognjište oko kojeg treba gnijezdo sviti i ako se pokaže kao socijalni poklič osiromašenih ljudi, to će onda biti istinsko “bosanskohercegovačko proljeće”, za primjer svima u ostvarivanju  ideala Francuske revolucije.

Naravno, morala bih napomenuti kako bilo kakva devastacija objekata od državnog, političkog, kulturnog, ekonomskog značaja ili bez značaja, dio je priče koji ne podržavam. Jesu li paljenja i rušenja neminovnost jedne revolucije? Možda i jesu, jer u konačnici, budimo realni, kako će te drugačije i skrenuti pozornost vladajućih ili kako ćete učiniti da se osjećaju nesigurno, nevoljeno, neželjeno? Osobno, teško mi je gledati dobro znana mjesta u plamenu te smatram kako su mirni prosvjedi, pregovaranje i drugi demokratski alati daleko prihvatljiviji  trenutku u kojem se nalazimo.

Na kraju,osvrnula bih se na činjenicu  kako Hrvatska čeka nešto ili nekoga. Zašto građani Hrvatske uporno njurgaju sebi u njedra, a otvorenog bunta nema? Država je opljačkana, preopterećena svakodnevnim aferama, u pokušajima gospodarskog oporavka koji nikako da se realiziraju. Situacija u Hrvatskoj nije istovjetna situaciji u BiH, ali joj je, što se tiče socijalne sfere, vrlo, vrlo slična. Pa zašto su onda građani BiH na ulicama, a u Hrvatskoj su izrazi javnog bunta sporadični i bez nekog većeg odjeka? Je li nas zahvatila takva depresija i malodušnost ili se većina ipak nekako koprca i tješi kako je najbolje ne talasati kako ne bi bilo gore? Unatoč svim razmišljanjima nekog konkretnog odgovora nema, i ostaje mi veliki upitnik iznad glave. Možda, jednostavno za prosvjede treba imati dušu.

 

 

9 comments

Skip to comment form

  1. Naslov odnosno zaključak u tekstu je do sada najbolji izrečen razlog zašto u Hrvatskoj nema prosvjeda. Ova parafraza pjesme Atomskog skloništa definira mentalitete. Sve ostalo smo već pročitali, ali ovo spomenuto je prava originalna dijagnoza. Čestitam Sanja!

  2. Bosanci koji “imaju dušu” izvan bosne su. Oni koji su ostali, nemaju izbora jer nisu imali takve prilike.
    U komparaciji s RH (ako se to uopće može?), izbore za vlast su imali kao i mi. Sve ostalo je rezultat izbora. Možda onih koji vole bosnu, pa navrate na glasanje, a žive drugdje i sasvim im je dobro izvan nje?

  3. Morali bi znati puno, imati obavještajne podatke te pretpostaviti da se iza svega krije briljantan zločinačko-nacionalistički genije ako bi u startu krenuli s premisom da je sve nacionalno-bošnjački zamišljeno, instruirano i organizirano. Gospodo draga, kako kaže vic, kod nas ni kriza ne bi uspjela jer smo inače toliko nesposobni bilo što organizirati. Tako da po meni, nacionalistički porivi pri započinjanju prosvjeda ne dolaze u obzir. Još uvijek su povici upućeni većinom protiv mrskih vlastodržaca, a oni su navodno svi od bošnjaka, uključujući i “prijetvorne” ili “lažne” Hrvate poput Komšića.

    Svaka se revolucija i masovni pokret na kraju izjalovi. Pokvareni ljudi, mediji, vjerski čelnici i kvazi-intelektualci to usmjere i iskoriste. Vrlo vjerojatno će to biti tako i ovaj put pa će se naći hrpa generala nakon bitke koji će vrištati rekli smo vam, a vjrojatno su sami jako doprinijeli da se događaj upravo tako odvijaju.

  4. Opet revolucija jebe, pardon, jede svoju djecu.

  5. Kakav, kulturan, fin, emocionalno osakaćen tekst bez ijedne psovke. Uvoz emocionalne inkvizicije ( totalitarnog sakaćenja osjećaja ) je uspio. No hejt. Dislajkaj mržnju. Budi fin čak i kad o psihopatama govoriš. Tekst pun duše i razumijevanja. Prave male ovčice…mala dječica….jaganjci…beee…beee….tatatatira

    1. Nema druge nego predložiti redakciji da formira PSOVAČKI KUTAK. Opsuješ nešto gadno vlastima ili komnetatoru s kojim s ne slažeš, kako bi ostao emocionalno neosakaćen, i povičeš: “Ne zamjerite, ja sam u psovačkom kutku!”

  6. Pita se autorica je li nas zahvatila takva depresija i malodušnost ili se većina ipak nekako koprca i tješi kako je najbolje ne talasati kako ne bi bilo gore?

    Ma u Lijepoj našoj stalno je šok i nevjerica!

  7. Vjerujem da će se OVO MALO DUŠE koje je preostalo ovom narodu ovdje uskoro pokazati.

  8. Nevjerojatno. Sretnem u gradu prijateljicu, a ona mi u povodu pasivnosti Brođana u vezi cijena vode, kaže… za prosvjede treba imat dušu. Eto, uvukao se naslov u narod!

Odgovori