Od kolijevke pa do groba najskuplje je đačko doba

Školovanje novacOvih dana na raznoraznim portalima kao udarnu vijest možemo pročitati izjavu aktualnog ministra obrazovanja kako bi trebalo uvesti obvezu ostanka diplomanata nakon studija ili vraćanja novca koji je u njih država uložila.

Koliko je zapravo naše državno školovanje besplatno?
Ne previše. Slažem se da ni za osnovnu, a niti za srednju školu u državnim školama nemate školarinu. Privatne škole, kada se sve zbroji i oduzme, zapravo su rijetke u našoj sredini i uglavnom su rezervirane za djecu zvučnih prezimena, dok je kvaliteta istih, slobodno ću reći, upitna, a uspjeh djece u mnogome ovisi o dubini roditeljskog džepa i njihovom zamašnjaku kada poseže u nj.

Krenimo od vrtića. Što je u vrtiću besplatno? Malo toga. Osim redovnog novčanog iznosa koji, ukoliko nemate olaktne socijalne okolnosti i ukoliko imate malo više škole, uglavnom mjesečno iznosi oko sto eura, imate čitav niz sitnih davanja na koje, ruku na srce, naš svijet obvikao da svugdje uskače i pomaže i ne obraća pažnju. Pri tome mislim na mjesečno sledovanje salveta, maramica,”cedevite” ili čaja, zavisi kako gdje. Sve skupa nisu to zaista neki veliki iznosi, ali ako pogledate kako ima djece koja praktički od prve godine života pohađaju vrtić, pa zbrojite sve dane i mjesece….

Onda dolazimo u osnovnu školu koja je obvezna (tako i treba biti) i besplatna. Set knjiga upitne kvalitete, što u tehničkom smislu, što u sadržajnom, za prvi razred osnovne škole, dođe oko sto eura. Složićit ćete se da to nije puno, s obzirom da knjige traju cijelu godinu (tj. trebale bi trajati cijelu godinu), ali, imate i tu čitav niz sitnih obveznih i neobveznih davanja. Kao, na primjer, osiguranje, užina, videonadzor, klima, ekskurzija, izlet, muzej, kazališta. Uglavnom su to manji iznosi na koje rijetko tko od nas obraća pažnju, evetualno malo progunđa i uredno plati, ali kad zbrojite osam godina školovanja…..izađe to jedna solidna svotica.

Nakon osnovne slijedi srednješkolsko obrazovanje koje, doduše, nije još obvezno, ali bilo bi dobro u današnje vrijeme bar imati završenu srednju školu.Tu opet dolazimo do troška knjiga, pribora, prijevoza, užine, osiguranja, izleta, ekskurzije, maturalca….i državne mature.

Ukoliko vaš potomak želi studirati, a danas je, složit ćete se, praktično imperativ imati bar status prvostupnika, mora položiti državnu maturu. Kako bi povećao šanse za upis željenog fakulteta dolazimo do neizbježnih instrukcija. Bilo da su “na crno” ili legalno, trošak su vam koji će dodatno opteretiti vaš već poprilično iscijeđeni budžet.
I kad voljeni potomak upiše faks obično napušta roditeljski dom i, u našem slučaju, odlazi u veći grad gdje vaša troškovna mora ne prestaje. Ako je neko od vas vješt matematičar čitajući ovaj tekst ujedno u glavi zbrajao sve ove naše troškove, došao je do poprilične cifre koja vjerojatno odgovara vrijednosti dobrog auta ili kakve nekretnine.
Naravno svi mi koji smo roditelji pristajemo samim time što to jesmo brinuti za svoju djecu i obezbjediti im ono najbolje što mi smatramo da jeste. Pri tome ne zbrajamo i ne oduzimamo, već prihvaćamo troškove onako kako se nižu, ne razmišljajući previše o visinama pojedinih iznosa.
Školovanje možda jeste besplatno i tako treba ostati, ali je neosporno da i unatoč toj činjenici troškovi za roditelje tog istog školovanja rastu.Tako da nije država jedini oštećenik u ovom slučaju. Koliko ulaže država, neosprona je činjenica da isto toliko, ako ne i više, ulažu sami roditelji. Ministrova ideja o vraćanju novaca nije originalna, jer već i danas imate čitav niz struka gdje se prilikom zapošljavanja traži određena vrsta osiguranja.
Pred nekih sada već dosta godina, javila sam se na natječaj za specijalizaciju jedne privatne ustanove. U to vrijeme radila sam u državnoj službi, na zamjenama, od danas do sutra, suočena s neizvjesnošću produžavanja ugovora (znate onu shemu: tri mjeseca, mjesec, pola mjeseca i do zadnjeg dana pred isticanje ne znate hoćete li sutra raditi ili ne). Uvjete sam ispunjavala, a kako mjesto nije bilo pretjerano atraktivno nije bilo niti previše zainteresiranih, iako je stopa nezaposlenosti moje struke tada bila puno viša nego što je danas. Moje kolege su uglavnom imali zacrtana mjesta u državnoj službi koja bi im po difoltu pripadala, a atraktivnost samog radnog mjesta uvjetovala je stupanj i jačinu guranja onoga tko je stajao iza vas. Drugim riječima, ukoliko ste imali dobar potporanj, vaše mjesto je bilo atraktivnije i bolje. Uglavnom, da ne idem u širinu, osvojila sam bingo na navedenom natječaju. Lagala bih kada bih rekla da nisam bila sretna, jer sam i smatrala da otvaram jedno novo poglavlje u životu, pa sam dosta entuzijastično i ružičasto doživjela svoje novo radno mjesto. Sve do trena potpisivanja ugovora.
Na stolu me je dočekao dokument ovjeren od strane javnog bilježnika u kojem mi je u kratkim crtama objašnjeno da svojim potpisom na ugovor jamčim kako ću u navedenoj ustanovi raditi deset godina nakon povratka sa specijalizacije (malo objašnjenje: specijalizacije traje 4-5 godina, plus rečenih10 godina, gotovo je 15 godina). Ukoliko ne ispoštujem tu klauzulu, dužna sam vratiti kunsku protuvrijednost od 100 000 njemačkih maraka. Moja tadašnja plaća je bila u protuvrijednosti nekih 300 njemačkih maraka. Kako bih osigurala potreban novac, u roku od 7 dana po potpisivanju ugovora, bila sam dužna upisati založno pravo na nekretninu u korist ustanove čiji sam zaposlenik netom postala. Nisam ljubitelj šaha, ali mogu reći kako sam se našla u pravoj pat poziciji. Na starom poslu sam morala dati otkaz kako bih uopće mogla pristupiti novom radnom mjestu. Prostora za manevar nije bilo i sad sam hitno još morala naći i nekretninu koja bi pokrila moj evetualni dug i nastalu štetu. Kako bi stvar bila zanimljivija i bez smisla, novac koji se navodio kao iznos koji bi se uložio u moje školovanje, bio je, ustvari, državni novac, ne privatni. Dakle, u mom slučaju privatna ustanova me je zaposlila i poslala na školovanje, ali je troškove tog školovanja snosila država.Ta ista privatna ustanova traži založno pravo za novac koji ustvari neće potrošiti. Pametan čovjek i bez velikog razmišljenja i pravnog predznanaja ima jasnu viziju o čemu se točno ovdje radilo. Objasniti ovdje pravno-ekonomske zavrzlame koju su to omogućile, prevazišlo bi okvire ovog teksta, a možda i napravile dodatan posao Uskoku i Dorhu, a znamo da su u zadnje vrijeme zbilja prezaposleni, pa nije red otežavati im.

Kako to kod nas na Balkanu obično biva, u tu cijelu priču uskočili su moji roditelji s jedinom nekretninom koju su imali (svojim stambenim prostorom) i brže bolje upisali založno pravo kako lav ne bi slučajno ostao nenahranjen. Kapriociozna kakva jesam nisam se predala, kopala sam i rovala po svim mogućim zakonima i pravilnicima, napisala brojna pisma nadležnom ministrastvu, Komori, sindikatu. Neki od njih su mi i odgovorili u stilu- sama pala, sama se ubila, perući ruke od jasnog lova u mutnom i lihvarije. Ni tada se nisam predala, uredno sam iščitavala sve promjene zakona, ne propuštajući ni sitna slova i napomene. U međuvremenu, apetiti mnogih ustanova, pa i državnih su postali značajno veći. U jednom trenu narastao je broj kolega koji su bili u istoj ili sličnoj situaciji kao i ja, i lavina se morala pokrenuti. Komora je na svekolike pritiske morala donijeti uredbu i razriješiti čvor koji se uvelike kosio i s Ustavom ove zemlje, ali i s brojnim njenim, na brzinu i bez puno promišljanja, donesenim zakonima. I ja sam pa doslovce preko noći postala slobodna. Založno pravo je izbrisano, a nekretnina je pravno vraćena mojim roditeljima.
Danas sve rjeđe razmišljam o tome, za mene priča završena, ne znam mogu li reći sretno, jer gorak okus je ostao zauvijek kao i moje razočarenje u sve one institucije za koje sam ja, gledajući život kroz ružičaste naočale, vjerovala kako će me zaštiti i pružiti mi pravnu podršku.

Ali ovaj potez i izjava ministra obrazovanja vas navede na pomisao jesu li se stari duhovi ponovo probudili i hoćemo li teško stečenim nekretninama plaćati slobodu naše djece koja odlaze (ili će odlaziti) iz ove zemlje, ne zato što je ne vole ili iz čiste objesti i razmaženosti, već zato što im ona pruža sve manje i manje egzistencijalne, pravne i ljudske potpore.

 

14 comments

Skip to comment form

  1. Tekst sam shvatila kao naravoučenije da se ne smije pokleknuti pred zločinačkom organizacijom.

  2. Tragika krhkog domino sustava školovanja današnje djece je u masovnom osiromašivanju građana, pa tako mogućnost daljnjeg školovanja ostvaruju samo netalentirana i ispdprosječna djeca novodobnih skorojevića i profitera, a talentirana siromašna djeca ne nastavljaju školovanje, pa bogataški “stručnjaci” s kupljenim diplomama zasjedaju na bitne društvene pozicije i radna mjesta, čime se krug zloporabe, pljačke, nesposobnosti i društvenog propadanja zatvara.
    O sramotnim dodjelama stipendija, gdje se stipendije po osnovi socijalnog statusa dodjeljuju po rodijačkom i interesnom ključu, da i ne govorimo. Sve u svemu, mrak.

  3. Ovako. Lako se može provjeriti na stranicama raznih fakulteta i veleučilišta koliko plaćaju oni koji zbog nekih razloga nisu oslobođeni školarine. Cijena semestra je od 6000 do čak 35000kn. Puta 10 semestara pa računajte. To plaćaju svi zaposleni pa i oni čija djeca nikada neće ići niti su htjela ići na fakultet. Obično se radi o siromašnim radnicima, koji imaju više djece i nemaju mogućnost slati ih na studij ili djeca za to nisu zainteresirana.

    Je li korektno prema njima da netko dobije besplatno školovanje i onda na račun te diplome još ode van i mlati veliku lovu?

    Država blagostanja ili solidarnosti je uvijek nekima majka, a nekima maćeha. Stoga, Ameri drže kako je njihov princip puno pravedniji. Ako ti djeca ne studiraju, ti to nećeš plaćati. Ako ti djeca hoće studirati, postoje krediti ili im roditelji to plaćaju. Država posebno rigoroznim testovima odabire najtalentiranije siromašne koje onda stipendira ili sama država ili neke tvrtke itd. Tko gods bio financijer, primatelj stipendije potpisuje ugovor o vjernosti.

    Kvalitetno visoko školovanje je iznimno skupo. Kvalitetno visoko školovanje nije za svakoga, već samo za probrane. Kod nas su mnoge vrijednosti i mjerila izokrenute naopako. Kažu da država blagostanja ovisi o rastu, što je logično, a onda ljevičari viču kako je stalni rast budalaština. Lako je razbacivati se parolama, a iznimno teško je osmisliti nekakav iole pravedan sustrav.

    1. Bronstein, u pravu si. Mnogi uzimaju besplatno studiranje zdravo za gotovo , bez obzira na posljedice. Rezova će sigurno biti, što i neće biti šteta. Danas gotovo svi srednjoškolci upisuju određeni faks od čega je malo koristi s obzirom da s diplomom neće pronaći posao , a s druge strane to sve trebaju platiti porezni obveznici. Velika usluga svima, a posebno roditeljima potencijalnih studenata bi bilo radikalno rezanje upisnih kvoti. Jedino će žaliti prenapuhani sustav “visokog” obrazovanja koji se pretvorio u biznis zarade na školarinama.

  4. Zaboravih čestitati Sanji na upornosti i osobnoj pobjedi nad sustavom. Na žalost, većina se bez otpora prepušta žrvnju i meljavi.

  5. “Država posebno rigoroznim testovima odabire najtalentiranije siromašne koje onda stipendira ili sama država ili neke tvrtke itd.”

    Kod Amera, čini se, postoje neka primordijalna društvena pravila i principi koje država štiti i koji se ne krše. Kod nas je sve relativizirano, korumpirano i nepotizirano, pa mladi stručnjaci s vrhunskim ocjenama javno deru svoje diplome jer na natječajima za radna mjesta prolaze osobe upitnih sposobnosti. I sad bi ih još truli sistem ucjenjivao i obvezivao na ostanak. Pa treba samo vidjeti tko se po Brodu pozapošljavao, preko koga i po kojim kriterijima. Nemojte nas nasmijavati i uspoređivati lokalnu stranačku i rodijačku uhljebljenost sa civiliziranim školovanjem i zapošljavanjem u zapadnim zemljama. Zašto povjesničar Petar Bašić ne može dobiti posao, a neki koji mu nisu ni do koljena mogu?

    1. Ogledalce primjer ti nije baš najbolji. Petar sada radi, ne u struci ( iako nema završen pedagoški smjer) . Ranije je radio 9 godina na Institutu za povijest. Određene prilike je definitivno dobio.

    2. Ponavljam, u biti, izbor je vrlo jednostavan (naravno govorim o realnosti i sadašnjosti, ne osvrčući se na prošla vremena i sustave): država blagostanja koja sve svima plaća (u okviru mogućnosti) i američki sustav plaćanja onoga što čovjek doista i troši.

      Ne bih sada mutio vodu sa uhljebima, lažnim diplomama, kidanjem diploma itd. To je tu blisko, ali nije tema. Činjenica je da je država blagostanja poželjna, ali u lošim vremenima neizvodiva, pa umjesto da svi dobiju sve, svi dobijaju jako malo ili ništa (ili u korumpiranim sustavima samo neki dobivaju nešto). Realni ljudi kažu kako stalni rast i samim time i blagostanje nije moguće. Dakle, dovodi se u pitanje država blagostanja.

      Ogledalce, volio bih čuti nekakav tvoj prijedlog rješenja ili prijedloge drugim mudrih ljudi, a da ne skliznu u nekakv populizam i demagogiju. Je li u redu da Nijemci ili Ameri ili Norvežani dobiju liječnika ili informatičara na tacni bez eura ili dolara troška? Siromašni Hrvati (i drugi naravno) školuju stručnjake za bogate Nijemce? Ne zvuči mi to ni logično ni pravedno.

      1. Uravnilovka penzija i plaća, povlačenje novaca iz EU fondova, pronalaženje načina za otpis kamata na dugove i prestanak zaduživanja, provođenje discipliniranog odnosa prema radnim obvezama od saborskih zastupnika do uličnog čistača, najstrože kažnjavanje mita i korupcije, najstroža kontrola lokolane samouprave, žiro računa, tijeka novca i zapošljavanja činovnika, umirovljavanje ostarjelih zaposlenika, posebice u prosvjeti jer se učenici žale da moraju vikati jer ih profesori više ne čuju, i zapošljavanje pametnih mladih kadrova isključivo po kriteriju znanja i spremnosti na odricanje za opće dobro. Ukidanje svih nepotrebnih agencija, povjerenstava, odbora i neuspješnog državnog Zavoda za zapošljavanje, s prebacivanjem naknada sa Zavoda na socijalnu skrb.
        Političare tretirati kao public servants, što oni i jesu, i nagrađivati ih i kažnjavati prema učinku. Kako je potcrtao Nepoznati, ne slušaj što govore, gledaj što rade.
        Posebno posvetiti pozornost učenju stranih jezika, stranih kultura i općem obrazovanju, i ne odričući se svoje tradicije, konačno se odljepiti od balasta prošlosti
        Uzeti neku razvijenu europsku državu kao model strukturnog organiziranja.

        A što se tiče odljeva mozgova, nismo li im to i obećali pristupanjem EU? Otvorene granice i slobodu kretanja i zapošljavanja unutar EU?
        Sramotno je kako brzo zaboravljamo i kršimo sva dana obećanja.

        I, 😀 , kako ti se čini? Naravno da je utopija. Prije će vuk zablokirati, ovršiti, deložirati i uništiti tisuću ovaca, nego što će na takvo nešto pristati.

        1. Slažem se gotovo sa svime, ali to na žalost nije odgovor na moje pitanje. Smanjenjem “curenja” se ne bi pokrpao niti deficit, a kamoli omogućilo povećanje ulaganja u školstvo i znanost za 7-10 puta koliko ulažu napredne zemlje, u kojima također welfare state lagano odumire. Ovi potezi neće dovesti do nove vrijednosti pa niti do povećanja plaća s kojima bi zadržali vrhunske stručnjake.

          Vidim, kod tebe je sve opcija, osim da se posegne rukom u džep. U savršenoj državi blagostanja opet radnik plaća za školovanje više srednje klase.

  6. sve ovo je postalo jedno veliko sranje i bojim se da če dugo trajati moram biti vulgaran jer ovo je najblaža riječ za sve ovo što se događa

  7. Dugo će trajati, a po meni, sve je krajnje jednostavno. Odlučili smo se za kapitalizam i za EU, a nismo bili spremni mentalno, intelektualno niti organizacijski. Prolazimo analogno tomu kako Dinamo prolazi u Champions League.

    Vidite li i vi to?

  8. bronstein sve što si napisao i ti i ogledalce je gola istina samo ovo nema veze sa kapitalizmom kao ni komunizam sa socijalizmom ovo se pretvorilo od velikih snova o vlastitoj državi u državu bezakonja lopova zoćinaca neradnika najgore vrste .Sve je apsolutno pobjeglo kontroli nema vlasti zakona sindikata to je kapitalizam koji se nekada rušio i sad se pojavio poput ebole čak mislim da bi se nje lakše rješili nego ovih dvjestotinjak političara na vlasti koji su umreženi sa sudstvom i policijom a sve zajedno sa jednom vrstom mafije to je hobotnica kojoj je skoro nemoguče otkinuti krakove gade mi se več i ovi tekstovi svi mi to znamo i šutimo

    1. Ne posustaj. Ne isplati se zatvarati oči. Nisu tekstovi krivi, nego stvarnost.

Odgovori