Blagajnica hoće ići na more

proslava-cilic-medjugorje

Ponedjeljkom ujutro gledam hrvatsku inačicu “Good morning America”. Inače, nikada ne gledam tu emisiju. Objašnjenje je jednostavno. Podsjeća me na dan kada sam s diplomom u ruci oblijetala Hrvatsku u potrazi za radnim mjestom.Tako je meni “Dobro jutro Hrvatska ” sinonim za nezaposlenost i točka… No, kako ponedjeljkom radim popodne, u dokolici jutra gledam TV.

I tako dok ispijam kavu gledam prilog (po glasu bih rekla mlađe novinarke) o jednoj zagrebačkoj krojačici koja je otvorila obrt za krojačke popravke i šivanje. Logično, krojačica otvara obrt za šivanje i krojenje. Iz priloga saznajem kako je žena srednjih godina ostala bez posla, te se odlučile na vlastiti biznis. Lijepo i pohvalno. Ženica je zadovoljna, ali se žali na visoka “davanja državi” (nijemo klimam glavu, žena je apsolutno u pravu), te kako radi stalno bez odmora, a na kraju joj ostaje oko 3000 kuna. Nedovoljno za odlazak na more, kaže novinarka, i dodaje, kako bi gospođa sigurno žarko željela probućkati stopala u lijepom, plavom Jadranu. Nova porezna reforma, nažalost neće joj olašati težak i skroman život i neće joj nikako dati šansu za odlazak na more. Sljedeća scena priloga prikazuje zgodnog i mladog managera (lijepa hrvatska riječ za poduzetnu, mladu i sposobnu, uglavnom mušku oosbu). On i ovako i onako ima plaću par tisuća kuna veću od naše heroine s početka priče, a i porezna reforma mu ide na ruku. I onda naša socijalno osjetljiva i u porezna pitanja upućena novinarka završava svoj prilog drhtavim glasom: “Ali on će ići na more.”
Većina gledatelja ovog priloga je u sebi ili na glas opsovala i državu i Vladu i poreznu reformu kad jedna vrijedna žena ne može dobiti priliku za odlazak na more. S druge strane, jedno neradničko menadžersko smeće može to sve i još mnogo, mnogo više. Priča je zamotana u lijepi medijski celofan, ima ciljanu populaciju sa ciljanim izazivanjem osjećaja sažaljenja i suosjećanja.

U vrijeme mog djetinjstva, uglavnom su svi išli na more. I krojačice i blagajnice i radnici u Komunalcu, Vodovodu, Elektri i doktori i menadžeri i učitelji… Cijela naša obala bila je izbockana raznim radničkim i neradničkim odmaralištima. Ona vrhunska bila su namijenjena vojsci, iako se ni običan radnički puk, ruku na srce, nije mogao požaliti. Hm,da… Ali to je bilo vrijeme socijalizma koje želimo što prije zaboraviti uz osjećaj stida i gađenja. S velikim veseljem smo dočekali kapitalizam koji se 90-tih u usporedbi sa socijalizmom činio kao šareni svileni bonbon čiji smo okus tek morali isprobati. I jesmo…i…u čemu je onda problem?

Naša draga krojačica ima završenu trogodišnju obrtničku školu i eventualno položen majstorski ispit. I ta naša gospođa krojačica s 19 ili 20 godina bila je radno sposobna, odlučna sjesti za novi model Ruže Electronics i zaraditi svoju prvu plaću. Ona i tisuće, tisuće drugih, kapitalističkom logikom razmišljanja, lako zamjenljivih ljudi. Istina, posao je težak, po cijeli dan sjediti za strojem, ići u drugu, treću smjenu .S druge strane neko ko se bavi tzv. jednostavnim zanimanjima i ne mora završiti neki specifičnu školu. Među vama ima sigurno onih koji savršeno kroje, šiju, čiste, pletu, heklaju, a za to im nikada nije bila potrebna neka posebna naobrazba, već se time bave usputno ili čak profesionalno kao izvor dodatne zarade ili naprosto iz hobija. I sami znate kako postoje natječaji gdje se zapravo traži samo SSS bez nekih posebnih naznaka profila.
Za to vrijeme, susjed naše junakinje u tim je godinama tek upisao faks, pa studirao, pa se zaposlio, dobio prvu plaću i penjao se polako i dugotrajno kako bi mogao biti cijenjen i priznat u svojoj branši. Bavi se dobro reguliranim i traženim zanimanjem, dobro je plaćen iako na oko radi lagodno (zlobnici bi rekli- džebalebari) nije tako jer ispod površine stvari izgledaju drugačije, a i stupanj odgovornosti je dijametralno suprotan.

U socijalizmu su se njih dvoje mogli sresti negdje na jadranskoj obali, na terasi kakvog hotela lagano se njišući uz taktove Mišinih podoknica. Ali danas više ne.
Sretni smo što imamo kapitalizam, i svi smo jednoglasno ZA , složit ćete se svi. Ali zašto onda i dalje želimo razmišljati na uravnilovski način? Svako tko je pohađao bilo kakvu srednju školu i nastavu mrskog marskizma, a kasnije filozofije i koječeg drugog na brzinu, u tranziciji ubačenog, zna koja je definicija kapitalizma.To nije društvo jednakih, nigdje i nikada.
Znate i u Švedskoj (znate da sam slaba na Skandinaviju, mea culpa) radnik u Volvu i inženjer u Volvu ne žive u istoj četvrti, ne idu u iste restorane ,djeca im se ne mogu sresti u istoj školi, ne idu na ista mjesta za vrijeme godišnjeg odmora….itd, itd.

Naše različitosti proizlaze iz različitih sposobnosti. Jedan je Tesla, jedna je Slava Raškaj, jedna je …itd, da ne nabrajam i ne ističim sve one jedinstvene ljude koji su jedni ili kakvih ima nekolicina. Ne možemo svi biti piloti, inženjeri,liječnici, Marin Čilić s prebivalištem u Monaku Najveći broj ljudi se utapa u prosječnosti i mora naučiti živjeti prosječno. Ali i ta prosječnost mora biti dostojna čovjeka.
Naša krojačica bi trebala otići na more i ja joj to od srca želim. I voljela bih da naša junakinja iz novinarskog priloga živi u državi gdje je to apsolutno moguće. Ali ne na način da se njene sposobnosti i položaj u društvu izjednače sa negativcem iz istog priloga.

Psihološki cunami koji nam se događa posljednih dana nakon objave najvećih plaća u Hrvatskoj stvara generalizirano razmišljanje kako su liječnici i suci preplaćena bagra koja se buni, a zapravo ne radi ništa.
S druge strane u malom Međugorju viju se hrvatske zastave, pjevaju hrvatske pjesme i slavi čovjek koji je po svim parametrima junak nacije, a za deset dana je “ubrao” 16 milijuna kuna od kojih će Hrvatska vidjeti ništa, nula, zero, jer pravno gledano, čovjek živi u Monaku.
Rekli smo jedan je Marin, i naravno da je jedan, i takav talent se rađa vjerojatno jednom u sto godina na krševitom tlu majke Hercegovine. Ali jedan je i jedini u svijetu je liječnik, sudac, pilot, inženjer koji radi nešto osobito dobro i jedinstveno na dobrobit cijele nacije i nalazi se na popisu najbolje plaćenih ljudi u državi. No možda on nije bio dovoljno mudar za utopiti se u masi u kakvoj Agenciji za promociju uhljebljivanja. A ni dovoljno sposoban naći kakav mirni kutak monegaškog kraljevstva.

 

 

10 comments

Skip to comment form

  1. Dobar članak, angažiran, otvara oči, nismo svi isti, diploma opravdava plaću.
    To bi trebalo biti jasno svima koji nisu diplomirali, jednako onima koji za fakultet nemaju “žicu”, kao i onima kojima za fakultet tata i mama nemaju novaca, a takvih je sve više. Pa ovi koji su, u socijalizmu, jamili diplomu, jamili su, nema više. Sad će samo bogata djeca studirati i sticati, a bome i kupovati diplome, pametna i siromašna neće ni znati da je postojalo društvo u kojem je bilo moguće i bez para upisati i završiti fakultet. Posljedice tehnokratskog razmišljanja su pogubne. Btw, svi ti menadžeri, ekonomisti, liječnici, bankari, tzv. stručnjaci otimaju kruh onima koji su društvu najpotrebniji, a to su radnici i profesori. Doktoru više ni ne idem, prosurfam i lječim se po principu “sam svoj majstor”, jer se lječenje svodi na uvaljivanje generičkih ljekova. Bankare i menadžere ne mogu očima vidjeti, pa sve plaćam sam, opet preko neta. Realno gledajući, onaj tko mi stvarno u životu treba je radnik koji negdje daleko za minimalac radi za mene, majstor koji će mi popraviti perilicu i suđericu, i ta krojačica koja će mi u nekoj izbi sašiti novo ruho (a mora u životu vidjeti neće). Može i neki umjetnik, koji će me dići u visine kad od pogleda na plaće društvenih balasta i društvenih parazita padnem na pod.
    A ako opet krenu poplave, guzicu će im spašavati oni bez diplome, opet besplatno.

  2. I među krojačicama posoje izuzetne. Krojačice kad naprave grešku, poprave ju, raspore sašiveno… A kad menadžer napravi grešku krojačice dobivaju otkaze, a njihova djeca gladuju. Liječnik kad napravi grešku ona se zakopa šest metara ispod zemlje.

    1. dva metra.. a zadnje vrijeme i plice da se ne ometaju oni koji su ranije zakopani 😀

      1. Mislio sam na šest stopa iz anglosaksonskih romana i stripova.

  3. Jako dobar tekst i zanimljivi komentari. Tema je ona o kojoj jako često diskutiram s nekim svojim proznanicima.

    Naše je društvo nezrelo, ali ne zbog navoda naših komentatora već upravo suprotno. Nezrelo je jer je istinita rečenica: “… diploma opravdava plaću.
    To bi trebalo biti jasno svima koji nisu diplomirali,” U nekim državama dogodit će vam se da godinama radite, a da vas poslodavac i ne traži diplomu. Vjeruje vam na riječ, jer dobro znate raditi svoj posao. Suprotno također vrijedi, letite s posla bez obzira na vašu diplomu, ako ne znate raditi ono što poslodavac od vas zahtijeva, a ta vam je diploma trebala to osigurati.Kod nas su još uvvijek papiri zakon, a za znanje, odgovornost i rezultate nitko ne pita čak i u većini privatnih tvrtki, o državnima da ne govorimo.

    ” Sad će samo bogata djeca studirati i sticati, a bome i kupovati diplome,” – daleko smo od toga. Naši fakulteti su uglavnom besplatni (kao i velika većina u EU, osim nekih elitnih, koji za naša razmatranja nisu bitni) pa ako sttudent ne mora zbog studija mijenjati boravište, doista nema velikih troškova. Upravo suprotno, zanimljivo je kada vidite djecu ljudi u teškoj materijalnoj situaciji, koja ne uče i neodgovorno se ponašaju, padaju godinu pa njihovi roditelji moraju dizati kredite ne bi li svojoj dječici plaćali školarinu. To nije krivnja sustava.

    S druge strane, bez dobrog, pravog menadžera radnici i inženjeri neće imati što kome proizvoditi, bolnice će grcati u dugovima, škole u neimaštini. Naš je problem što imamo puno lažnih nesposobnih menadžera, manekena, a malo onih pravih sposobnih. To što netko nekoga naziva menadžerom, ne znači automatski da taj to doista i je. Kada govorimo o školstvu, baš u Brodu se uvijek navodi jedan ravnatelj kao primjer čovjeka koji se aktivno brine o razvoju svoje ustanove. S obzirom na broj EU projekata za koje je kandidirao, to je očito s razlogom, jer su drugi u potpunosti zakazali kako u tom segmentu, tako i u ostalima.

    Primjer jednog poznanika koji se bavi poslom menadžera, a koji (opravdano) prelazi godišnje preklo 120000km automobilom i još nekoliko desetaka tisuća km avionom, govori kako se, samo gledajući taj segment, ne radi o tako lagodnom i glamuroznom zanimanju. No menadžera kao i radnika ima svakakvih. Ne valja generalizirati. Srećom, i za jedne i za druge već desetljećima postoje opipljiva mjerila pa se treba nadati da će se nekad početi primjenjivati i u nas.

  4. Neki dan sam u banci plaćao gotovinom račun za struju od 600 kuna i platio bankarsku proviziju 8 kuna. Što će radniku koji prima plaću oko dvije tisuće kuna tekući račun i bankarska preseravanja? Da ga pljačkaju s kamatama na minuse i svojim provizijama? Jer je nekadašnja bijela vrećica s plaćom primitivni relikt na kojoj se ne može zaraditi bankarska provizija. Kapitalističkom orgijanju i pljačkanju na svakom koraku nema kraja. Sve same banke i osiguravajuća društva, i lokalne uprave, samouprave i ustanove pune beskorisnih činovnika, da ostale društvene parazite, bez kojih se nekada sasvim lijepo živjelo, ne nabrajamo. I sirotinja bez kruha , krova i perspektive. Koliko u gradu ima samo banaka i osiguravajućih društava? Pa kojekakvih ustanova i agencija? Pa onda još i Fina plus gradska blagajna? Treba sve te činovnike, šefove i menadžere namiriti. I svi parazitiraju i paradiraju od zakonom im osiguranih harača i provizija. Pravi kapitalistički pakao, s debelim bankarima i menadžerima i prefriganim političarima, i uškopljenim krojačicama koje bi bile sretne ako bi samo nekako mogle, radeći u tom paklu od jutra do mraka, preživjeti.

  5. Blagajnica hoće ići na more, ali ne može, jer ima more problema. Menadžer je bio na moru i dobio morsku bolest. O more, more…

  6. Mile i drage usporedbe pa evo i ove: Svi se sječamo koji smo imali priliku raditi u hladnjači u socijalističkom sustavu da nam je za rads obotm plačeno 50% više a za rad nedjeljom 100% više….. U ovom k und k sustavu…(katoličko kapitalističkom)….prava radnika realno i ne postoje ili postoje da bi ih se s godinama smanjivalo…. Sretan je onaj tko uopće naplati svoj rad….bio privatni poduzetnik ili radnik…. Goni u ovom slučaju krojačicu kojoj inspekcija nije uletila u salon i našla da je deklaracija na tamo nekom štofu kriva ili sačuvaj me mati mila ima neku nepriajvljenu mašinu, peglu…ta nezna što je život…..preživjeti zdrave pameti nalet porezne…financijske ..sanitarne inspekcije….neprocjenjivo…
    Problem naših menađera je što ne odgovaraju za propast poduzeća i projekata svojom imovinom….da ti znaš daš ostat na ulici ak nešto zakenjaš….paaaazio bi ti rođo i smanjio samom sebi plaću ako treba da sačuvaš oto malo povjerene ti sirotinje….
    Sječam se jedno defilea kroz kafić, trgovački putnici neke pivske kompanije..(prirodno je…) njih trojica službenim autom dovezli jedan plakat, kravata…košulja….talijanke na nogama…ono….šou…. on je molim te menager…trgovački putnik…faca….
    Mi smo izloženi represiji marketinga i medija uopće….
    Neidemo na more…straaaaaašno… nemam laptop…da se uuubiješšššš….
    Ako ne kupuješ ti ne postojiš, ne vrijediš….ako nisi na internetu…nemaš neki profil….uuuuužaaaaaasssss…pa di ti živiš???
    debilizam na neznam koju….
    Mudri sSalamon je davno napisao da nema ništa novog pod suncem i ništa se ne zbiva što se već zbilo nije…samo sad ima više kamera i novinara koji nemaju pametnijeg posla nego sjedati drugima na muku……

  7. Jedna od najogavnijih stvari vrlog novog doba, prosječno moralnom čovjeku nepojmljiva, je takozvano “zlatno rukovanje”, ugovorna naknada menadžeru, ili direktoru, koji, kad upropasti firmu lošim poslovanjem, umjesto kaznene odgovornosti dobiva ogromnu financijsku odštetu zbog raskida menadžerskog ugovora. Zlatni tuš za radnika, i zlatno rukovanje za neradnika, tako otprilike danas stvari stoje.
    Dam se kladiti da će se s mirovinama i novcima iz drugog mirovinskog stupa, u koji svaki zaposleni mora uplaćivati 5% svoje bruto plaće, desiti isto što i s novcima za mirovine tisuća američkih radnika, nestat će i novaca i mirovina. Zato bih predložio svakom današnjem radniku da si u Ugovor o radu ubaci i to “zlatno rukovanje”, zlu ne trebalo, jer u kapitalizmu više ništa nije sigurno, pa ni penzija, pa da se makar to “rukovanje” nađe za pod stare dane.

  8. Dobrog menadžera se uzgaja i odgaja godinama, pažljivo na vrhunskim školama i kroz praksu. Kapitalizam (a bogami i socijalizam), odnosno sve gdje skupinu ljudi treba organizirati na nekom zajdničkom poslu te gdje treba dosegnuti određene ciljeve, podrazumijeva sposobno upravljanje i sposobne upravljače odnosno menadžere. Nakon što su nas desetljećima maltretirali nesposobni šumski direktori koje je srećom za muda držala partija, netko je pomislio kako će se “po duhu svetom” stvoriti cijela vojska menadžera samo da dobijemo “svoju” državu. Umjesto toga, dobili smo hrpu nesposobnih parazita kojima su nove partije služile kao zaleđe za pljačku.

Odgovori