Želim vam, dragi moji, da često posrćete

Ravnoteža

Nova je godina. I Stara je nekoć bila nova a sada je ostarjela, osijedila, osula se staračkim pjegama, postala dementna i čangrizava i ovih je dana napokon, takvu nikakvu, bez grižnje savjesti možemo poslati kvragu i zamijeniti novom, mlađom, ljepšom, slatkorječivom, napetom i neizvjesnom. Možda se ovako osjećala obitelj divovskoga kukca jutro nakon što je napokon odlučio izdahnuti? Kako bilo, čestitarsko je ovo i tradicionalno šuplje veselo razdoblje i svi si međusobno želimo – priželjkujući možda potajno da nova ovaj put ne postane stara – da nam se novih 365 dana ostvari u cijelom svom magičnom potencijalu.

Ponekad mi se čini da u čestitke bližnjima projiciramo i svoje želje i potrebe. Svojim sam likom i djelom, što zbog spleta kojekakvih okolnosti, što zbog sebe same, nerijetko pomalo naopaka i zato ću čitateljima, putnicima-namjernicima koji se neumorno iznova probijaju kroz moje retke, na sebi svojstven način, u antuntunovskoj maniri, i čestitati novu, 2014. godinu.

Želim vam, dakle, dragi moji, da često posrćete. Da gubite ravnotežu, prigibate se, ljuljate i uspravljate. Tako ćete barem biti sigurni da znate osjetiti kada ste u balansu i što vam za njega treba. Da znate, što bi se reklo, gdje vam je glava, a gdje… No, jasno. Želim vam i da često padate. Ako ste pali dva, tri ili više puta, čestitam! – to znači da ste između tih padova ustajali i nastavljali dalje. Želim vam u novoj i pokoju glavobolju. Kažu da ih nerijetko izaziva intenzivno razmišljanje, ali i udaranje glavom u zidove. Živa se misao, kao i živo biće, rađa iz boli. Želim vam svakodnevnu iscrpljenost od naporna, poštena rada. Želim vam i da se barem malo udebljate, jer to znači da od svoga rada imate što jesti.

Želim vam svima, nadalje, da mukotrpnim proživljavanjem raznih emocija zaradite još pokoju boru na licu. Na čelu od čuđenja, na nosu od mrštenja, oko usta i očiju od smijanja. Želim vam, također, lice crveno i otečeno od plača. U umjerenim količinama, dakako, ali kao zdrav podsjetnik da ste još uvijek od krvi i mesa, a ne od kamena. Nema gorega nego kada čovjeka više ništa ne može iznenaditi, uplašiti, zgroziti, rastužiti. Želim vam da budete povrijeđeni jer ste se dali do kraja i bez fige u džepu. Želim da vam ljudi ponekad okrenu leđa jer ste formirali i izrazili stav i odrekli se nerealnog očekivanja i sumanutog nastojanja da se svidite svima.

Od srca vam još, dragi moji, želim da vam se planovi izjalove; čisti slučaj nerijetko donese bolje ishode od naših nastojanja i truda. Ako ništa drugo, barem se čovjek malo nasmije. Želim vam da griješite. Činite veličanstvene, predivne pogreške koje će rađati iskustvo i kojih ćete se sjećati dugo i često, osobito u trenucima kada iznova krenete putevima koji su vas do njih doveli.

Napokon, želim vam da hodate po rubu. Čvrsto zatvorenih očiju i znojnih dlanova. Da u jezi pomislite „štoćujasad“ i „kakoćujato“ i unatoč tome – odlučno skočite u nepoznato.

6 comments

Skip to comment form

  1. “…Živa se misao, kao i živo biće, rađa iz boli…”

    Sudbina je čovjekova je, katkada upravo obratno, da se bol rađa iz misli. Iz misli o čistoći rasa, o ispravnom odgoju, o tome da je neko pismo uzrok nesreće, iz misli da je sreća biti pripadnikom kolektiva i pokoravati se njegovim vođama… Kolike je boljelo zbog nečijih misli.

  2. Da odlučno skočimo u nepoznato? Nepoznat sam sebi kao odlučan. Ne mogu skočiti, jer sam nepokretan. Nepoznato je poznato samo ga ne razumijem.
    Nije li savjetovanje drugih poznato skakanje odlučnosti?

  3. odnosno poznato skaknje vlastite neodlučnosti?

    1. Priznala sam da projiciram… ponadah se da će mi barem pola biti oprošteno…

  4. Hvala, također. 😀

    1. Gle, subverzija 😉

Odgovori