Silvija Jakovljević: Pitala sam se trebam li ja biti ta koja provocira

Nezgoda je s tekstovima poput ovoga koji slijedi u tome što nerijetko budu objavljeni nakon što teme i događaji o kojima progovaraju prestanu biti aktualni. To se, naravno, ne odnosi na svevremenske teme koje nam oslikavaju zbilju, pa onda, čak i u slučaju kada pišem o jednoj, akutnoj manifestaciji neke kronične društvene bolesti, to ne znači da je u trenutku objave neće otkrivati neki drugi simptom.

Ipak, kada se radi o najavi nekih događaja koje autor smatra vrijednima najave i dijeljenja s čitateljima, osobno se kao čitateljica osjećam pomalo frustrirano otkrijem li da se nešto što autor pasionirano preporučuje u tekstu već dogodilo.

Svejedno, ovdje ću se osvrnuti na izložbu zagrebačke Galerije Inkubator koja traje dok ispisujem ove retke i koja će vjerojatno u trenutku objave – ugleda li ovaj članak ikada svjetlo cyberprostora – biti odavno završena, a koja će mi ipak poslužiti kao dobra ilustracija, prikaz jednog od simptoma poprilično zabrinjavajućeg društvenog sindroma. Radi se o „Osam i trideset“, izložbi mladog beogradskog ilustratora Marka Prokića (pre)poznatog po svojim hand lettering ilustracijama pod nazivom „F.ckinfine“. Radi se o rečenicama poput „Mnogo sam nečiji i ne znam šta ću s tim“, „Volim je ko da mi neko brani“ i sl., rečenicama koje izazivaju mješavinu emocija i koje ne ostavljaju prostora ravnodušnosti. Način ispisivanja, odnosno iscrtavanja ponekad drhtavih, lelujavih, a ponekad ustobočenih slova u Prokićevim riječima tek sugerira kvalitetu i intenzitet afekta, no i sadržaj i značenje posjetitelju ostavljaju dovoljno prostora da sebi uzme i sobom ponese što želi i što mu treba. Te su rečenice toliko univerzalne, baš kao i kombinacije emocija koje izazivaju, dok su ujedno i besprijekorno intimne; ne postoji dvoje ljudi koji će imati identičnu asocijaciju na neku od Prokićevimh rečenica. I u tome je njihova čar – istodobno kao da šaptom, zavjerenički, govore baš tebi, ali kroz univerzalno poznate obrasce, podsjećajući te na sve ono ljudsko, esencijalno, što dijeliš s drugima. Kao da svaka progovara onom Tinovom „…ima i drugih nego ti, koji nepoznati od tebe žive tvojim životom“.

Prokić 1

Unatoč kratkome uvodu i opisu potrebnima tek da ocrtam Prokićev izraz, njegovu umjetnost ovdje neću secirati niti kritizirati. To prepuštam stručnijima i potkovanijima. Jednako (ne)stručnima i (ne)potkovanima poput mene, prepuštam i banaliziranje banalnoga uz odmahivanje rukom i izjavu „to bi mogao svatko“. Dobro, sliježem ramenima, kad bi već mogao, neka i čini. Ono o čemu bih ipak rado pisala jest raskorak između prihvaćenosti sadržaja i forme Prokićevih djela. Naime, kao, priznajem, punokrvna pripadnica konzumerističkog društva u kojem živim, s izložbe sam poželjela, osim lijepe uspomene, ponijeti i materijalni podsjetnik, suvenir vlastita doživljaja. Na poklon sam prilikom tog posjeta Zagrebu od prijatelja dobila jednostavnu crnu majicu s mogućnošću odabira Prokićeve ilustracije na njoj. Pomislila sam kako bi bilo sjajno na sebi nositi komadić nečijeg izričaja i izraza kojeg svim srcem potpisujem, koji je – i u tome je njegova izvanrednost – moj onoliko koliko je i njegov. U prodavaonici se našlo nekoliko modela; osjećala sam se kao dijete na odjelu s igračkama i teško mi se bilo odlučiti samo za jednu. Međutim, odabir je, zbog financijskog ograničenja (ne, nisam ih mogla dobiti sve!), morao pasti a izbor je odjednom postao vrlo, vrlo sužen. Sjetila sam se, naime, činjenice da ću otisnuti komad tkanine nositi u – Slavonskom Brodu, u Hrvatskoj, ove nesretne, podijeljene, neponovljene 2013. godine. Odjednom su otpale sve opcije koje su sadržavale riječi poput „želeti“, „uopšte“, „lepo“ ili „trougao“…

Prokić 2

Odjednom sam postala vrlo svjesna odakle je umjetnik, na kojem on to jeziku stvara, a gdje se ja, među kojim ljudima, unutar kojih opterećenosti, svakodnevno krećem. Koji su to „prioriteti“ mojih sugrađana i sunarodnjaka, među kojima majica s natpisom na srpskome jeziku neće biti shvaćena kao manifest emocije, nego ideološka provokacija. Neće biti doživljena kao nošenje srca, nego krvnih zrnaca na dlanu. Tužno je pomalo, i poražavajuće, da nešto što je toliko svačije, što nas ogoljuje na jednostavna, prosta ljudska bića od krvi i mesa, što je dokaz činjenice da smo svi toliko – ne jednaki, nego – isti u svojoj empatiji i osjećaju, toliko salijentnim čini upravo ono u čemu smo različiti i naglašava podjelu na naše i njihove. Umjesto sadržaja Prokićevih poruka, koji nas svojom ironičnošću u emociji izjednačava i spaja, mojoj će okolini, u kontekstu vremena u kojem živim, u oko ipak prije svega upasti forma, koja nas još uvijek razdvaja, razlikuje i koja na ovoj geografskoj širini sa sobom nosi dijametralno suprotne konotacije od sadržaja. Važnost forme koja nadvisuje važnost sadržaja stršeći poput gigantske rode usred zelene površine u ovom slučaju ne predstavlja (samo) kič, groteskan ali većinom benigni poremećaj percepcije, nego simptom istinskog disbalansa, poremećaj vitalnih organa, živu i bolnu rak-ranu kolektivne svijesti.

Postavila sam si zato pitanje jesam li spremna da Prokićeva, odnosno moja poruka bude (ne)shvaćena onako kako ne želim i da poziva na podjelu umjesto na prepoznavanje da hrana nam je duše iz naše opće zdjele. Pitala sam se trebam li ja biti ta koja provocira, koja umjesto umjetnika izaziva reakciju, mogu li podnijeti da budem glasnik – ali ne i interpretator! – Prokićeve umjetnosti. Možda kukavički, pristala sam ipak na kompromis. Na sebi ću ponosno – napisano sasvim jasno i razumljivim, tko zna kojim jezikom – nositi podsjetnik, manifest i svjedočanstvo stvaralaštva, ideje i inspiracije, senzualnoga i mističnoga, svega onoga što će, i mimo ratova i podjela, ljudskom biću ostati inherentno i u njemu netaknuto.

Prokić 3

9 comments

Skip to comment form

  1. Želeti uopšte (nešto) lepo (je ljubavni) trougao..sorry,morao sam,..riječi su se tako posložile 😀
    Silvija moram priznati da imaš bogat vokabular..moram često posezati za Bratoljubom Klaićem 🙂

  2. Nažalost, materijalni podsjetnici su mogući kad se umjetničko djelo može multiplicirati. S izložbe Picassa ne bi kući ništa ponijela osim kataloga.
    Naravno, noseći Prokićevu majicu, postala si transmisija, koja je tu “privilegiju” kupila, doduše, po vlastitom izboru. I umjetnost je dio velike svjetske trgovine svega i svačega. Mističnost ponekom (umjetničkom) artiklu daje njegova moć da konstatira postojanje trgovine i definira njen utjecaj na čovjekovu slobodu.

    1. Prava mi je misterija kako to … mističnost ponekom (umjetničkom) artiklu daje njegova moć da konstatira postojanje trgovine i definira njen utjecaj na čovjekovu slobodu.
      Što je Jagma htio reći? Konkretno?

    2. Reprodukcija Picassa u usporedbi s originalom gotovo je bezvrijedna. Kod Prokića, rekla bih, to nije slučaj. Njegova je vrijednost u samoj poruci, što je čini na neki način prenosivom.
      Poruku, s druge strane, šaljemo i onime kako izgledamo, odnosno odaberemo izgledati. Forma na neki način govori o sadržaju, no ponekad ga u potpunosti zasjenjuje (i gotovo zamjenjuje). Bilo kroz ekavicu u Prokićevoj poruci ili kroz šljokice koje na kakvom (ženskom) odjevnom komadu ispisuju, npr., “F.U.C.K.”

  3. Parafrazirala bih Prokića – SVE je rekla, (NEŠTO se ne može dodati).

    “Istraživanje je pokazalo da je za aktiviranje negativnog stereotipa o crncima i smanjivanje želje sudionika za interakcijom s Afroamerikancem dovoljno samo jedno negativno ponašanje nekog drugog Afroamerikanaca.
    Nije potrebno mnogo da bi se stereotip aktivirao, a kada je jednom aktiviran, može imati dalekosežne posljedice na to kako se opaža i tretira određeni pripadnik te vanjske grupe”

    Nije li ovaj Silvijin članak zapravo upozoravajuća poruka na majici neodrživih malomjesnih pravila ponašanja, stereotipa i predrasuda?

  4. “Pitala sam se trebam li ja biti ta koja provocira…”
    Već sam isprovociran, iznadprosječnom autoričinom pismenošću, stavom i literarnom kvalitetom tekstova. A i Brodmanovim maštovitim scrabble komentarom. 😀

  5. Komentator su se zamislili nad tekstom, autorica nad komentarima, komentatori nad komentatorima; provokacijom na provokaciju, i krug je zatvoren! 😀

    1. Krug ili krugovi, karike u lancu?

      1. Zatvoren i načet odjednom. Nastavljena spirala?

Odgovori