Silvija Jakovljević: Lijepo je podijeliti trenutak s onima koji te nastavljaju upoznavati, umjesto da te drže začahurenu u vlastitom sjećanju

Godišnjica mature– Jakovljević. Petog svibnja odgovarala teatar apsurda.

***

Nedavno sam sa svojom prijateljicom, profesoricom hrvatskog jezika koju znam još iz vrtića, a s kojom sam slučajno išla i u istu srednju školu, razgovarala o tome zašto je važno čitati knjige. Što reći generacijama kojima trenutak reproduciranja znanja o teatru apsurda nije, poput nama, tek blijedo sjećanje, nego problem od kojeg stvarniji i teži nikad nije postojao, kada pitaju zašto je, osim radi ocjene iz hrvatskog, važno čitati. Dok sam ja odgovarala Ionesca i Becketta, a ona, u paralelnom razredu, možda građu bubrega ili konferenciju u Jalti, činila se tako dalekom ta neka budućnost u kojoj ćemo i nas dvije nekoga podučavati, usmjeravati, odgajati. Što je ondašnjima, osamnaestogodišnjima nama značila Ćelava pjevačica?

***

Deset godina i nekoliko dana nakon sata hrvatskog jezika na kojem sam odgovarala teatar apsurda sjedim u svojoj gimnazijskoj klupi. Prvi red u sredini, ravno ispred razrednice, profesorice hrvatskog, koja nas redom proziva. Svatko priča svoju priču koju je možda kod kuće već i uvježbao, da se predstavi bez zamuckivanja, da zadaću prepiše učisto. Diploma, posao, planovi. Ne – odgovaram uz osmijeh – nisam se udala.

***

Moja prijateljica uskoro će svojoj jednogodišnjoj kćeri pokazivati fotografiju naše vrtićke grupe. Dvije djevojčice, tek nešto starije od njezine M., stoje jedna pored druge. Prva, u ljubičastom, puči usnice. Druga, u crvenom, s prstom u ustima nepovjerljivo kroz naočale gleda prema kameri. Zalijevamo i njegujemo tu nit već godinama, međusobno se zrcaleći, mireći razlike, čuvajući tajne. U međuvremenu, događa nam se odrastanje i već sada – a ne skoro, kako kaže pjesma – mladost pričamo svojoj djeci. Što biološkoj, što generacijskoj. Možda je važno čitati knjige jer pomoću njih bezbolnije odrastamo?

***

Na petoj godišnjici imao sam posao, djevojku… U međuvremenu se to promijenilo. Za desetu sam se uspio zaposliti u zadnji tren, inače možda ne bih ni došao – priča mi kolega iz razreda. U trenutku rijetke iskrenosti i autoironije smijemo se ideji da ono kako će nas vidjeti grupica sada već polupoznatih osoba utječe na naš doživljaj sebe, vlastitog uspjeha i sreće. Jesmo li dovoljno „sretni“ da bismo se smjeli ukazati na godišnjici mature? Jesmo li sretniji, jesmo l’ pametniji …? Dok nazdravljamo, svjesni maski koje nosimo i koliko su rijetke prilike u kojima ih skidamo, pitam se – je li to vic ili epifamija?
***
Teatar apsurda karakteriziraju dijalozi bez sadržaja i scene u kojima se ne događa ništa; dramski komadi sastoje se od niza besmislenih radnji i rečenica bez konteksta. Govor u teatru apsurda nije sredstvo komunikacije i (spo)razumijevanja, nego niz stereotipnih fraza i klišeja.
– Kako si?
– Radim.
– Udala sam se.
– Vani pljušti kiša.
– Završio sam fakultet.
– Još dva ispita.
– Kako djeca?
– Dobro izgledaš.
– Živim u dalekoj zemlji.
– Nemam djevojku.
– Hrana je ukusna.
– …

Odgovarala sam ovo gradivo na satu hrvatskog jezika prije točno deset godina i nekoliko dana. Tada vjerojatno za prosjek, a ne za život. Ne sjećam se koju mi je ocjenu profesorica onomad upisala u imenik. Znam, ipak, da bih danas dobila blistavu peticu.

***

Slušaj, Silvana – prijeti mi kroz zagrljaj drugi kolega – nemoj da ovaj događaj ne spomeneš u jednoj od onih svojih kolumni! Oduvijek me tako zvao, iako dobro zna da mi to nije ime. Dopuštam mu to iskrivljavanje jer označava bliskost i podsjeća me da u moru polupoznatih lica ipak postoje ljudi s kojima samo nastavimo gdje smo prošli put stali, ma koliko vremena prošlo od živih ili virtualnih susreta. Lijepo je podijeliti trenutak s onima koji te nastavljaju upoznavati, umjesto da te drže začahurenu u vlastitom sjećanju, iako si odavno tu čahuru prerastao. Lijepo je nekome istodobno biti utjelovljenje potpunog stranca i doživotnog druga pred kojima barem na trenutak padaju obrane i vide se strahovi, tuge i sve ono što se događa iza pozornice, ono čemu nema mjesta u ugodnim, uljuđenim paralelnim monolozima.

***

Na odlasku se opraštam od društva i razmišljam koga ću od svojih kolega sresti sutra, koga za pet godina, a koga od njih sam upravo vidjela posljednji put, te što ćemo eventualnim susretima dobiti, a što izgubiti. Večer me ostavlja u mislima o nabacivanju ispraznih rečenica u onome što nalikuje razgovorima i kako u tome postajem sve uspješnija dok istovremeno za to postajem prestara. Sadržaj teatra apsurda nalazi se u njegovoj formi; značenje i smisao teksta dobivaju na težini i važnosti tek kad shvatimo da smisla nema i da ga se je, ironično, za potpuno razumijevanje apsurda – nužno odreći.

 

33 comments

Skip to comment form

  1. Opis “mamurluka” u čekanju novog “opijanja”. Praznina kao poslije seksa. Zar to nije život?

  2. Kako se ljudi brzo nauče lagati! Jer laž je korisna.

  3. Kako je Silvija dobro opisala ono što sam i samo osjećalo poslije godišnjice mature, mješavinu teatra apsurda i vašara taštine, danas ga prevode u Sajam taštine. Petnaest napirlitanih likova recitira petnaest napirlitanih monologa, jedna glumica svoju rolu začinjava suzama ganuća, svi čekamo svoj red i nastup, ja hvalim slavonsku kobasicu i kuhinju umjesto postignuća u životu. Nakon zadnjeg čina moja Dalmatinka i ja odlazimo iz teatra apsurda na piće u prvi kafič i smijemo se i ćakulamo kao nekad u školskoj klupi.
    Nešto me mučilo u vezi tih godišnjica mature, nisam baš bilo sigurno što, i stiže Silvijinn odgovor – teatar apsurda dobiva sadržaj i smisao tek kad se smisla odrekneš.

  4. Čitati je važno, kao i svi procesi, i čitanje ima svoje razvojne faze, poslije Brune Schulza ne možeš više čitati petparačko štivo.

  5. Za Silvijine tekstove vrijedi ona izreka “rijetkost je vrijednost”. Šteta što je nema češće.

  6. Ironija kao samoobrana. Čeprkanje po sebi kao pokušaj razumijevanja svega ostalog.

  7. “- Kako si?
    – Radim.
    – Udala sam se.
    – Vani pljušti kiša.
    – Završio sam fakultet.
    – Još dva ispita.
    – Kako djeca?
    – Dobro izgledaš.
    – Živim u dalekoj zemlji.
    – Nemam djevojku.
    – Hrana je ukusna.”

    Englezi to zovu “talking about the weather” konverzacijom u pozitivnom smislu, vođenje razgovora na sigurnom i neutralnom terenu kako bi se izbjegle neugodne teme i zadržalo lako i ugodno ozračje u komunikaciji.

  8. Nijedna kolegica majka nije došla s djetetom na prsima?

  9. epifanija

    1. Prvo sam mislila da je to odgovor na pitanje ali sad vidim, hvala. 🙂

  10. “…sve ono što se događa iza pozornice, ono čemu nema mjesta u ugodnim, uljuđenim paralelnim monolozima.”

    Jako dobro, paralelmi monolozi, većina razgovora koje vodimo ide u tu kategoriju, pa i oni s najbližima, čim zagrebeš malo dublje uglavnom dolazi do otpora materijala.

  11. “ipak postoje ljudi s kojima samo nastavimo gdje smo prošli put stali, ma koliko vremena prošlo od živih ili virtualnih susreta”
    Upravo zato postoji ekipa koja se sastaje svakih 5 godina, jubilarna 45. je bila prošle godine, ove prelazimo na svakogodišnje sastanke.
    Bravo, Silvana.

    1. A što misliš zašto neki (iz ekipe) ne dolaze? Ili je kod svih prisutan tvoj entuzijazam?

      1. Da je kod svih prisutan entuzijazam, valjda bi dolazili.
        Zašto ne dolaze?
        Zbog raznih razloga. Nakon toliko godina nekih više nema, neki su u inozemstvu, a sasvim je mali broj onih koji su Brodu, a ne dolaze.
        Ali oni nisu bili za druženje niti u ono vrijeme.

    2. 45 matura? Pa sad ne znam jesi li ti matur ili mator 🙂 ?

      1. Godine su jedinica vremena izvedena iz osnovne jedinice MKS sustava i na tu fizikalnu pojavu moraš gledati kao na nepobitnu činjenjicu.
        Starost je stanje duha, koje ovisi o osobi.
        Braco.

        1. Super, skužio sam, godine nemaju veze sa starošću. Ali ipak, prednost je prednost, 1000 dana nije zanemarivo, makar samo po MKS-u. 🙂

          1. Jaro, ti nikad nisi bio mlad, ti si se star rodio.
            Za tebe nema nade.

            1. Onda nemam ni šta izgubiti, za razliku od plačip. nad mladošću.

              1. Odjebi u troskocima.
                Konjoslave.

                1. monkey

        2. Baš me zanima mijenja li se s godinama viđenje ovakvih susreta – postaju li oni iskreniji i lišeni pretjeranog truda?

          1. Upravo tako, samo je prvi reunion, nakon 10 godina bio pomalo obilježen pokazivanjem dostignuća i uspješnosti.
            Kasnije se smanji posjeta, ali je sve spontanije i iskrenije.
            Možda smo mi izuzetak, jer smo bili družba i u školi.

  12. Noć je možda bila blaga, ali prema tebi su stvarno bili okrutni.

  13. Imaš dobar nos. Ubijaju me budale. Konjoslave.

  14. Pogledam komentare, ufuram se u priču i onda počnu uvrede. Zašto ljudi? Da li vi s razumijevanjem pročitate što vam onaj drugi napiše? Neke tvrdnje su opće i ne odnose se na vas osobno. Ipak, i to je nešto u općem muku na hrvatsku muku!

    1. Da, nisam trebao odgovoriti na komentar, nego općenito reći da za one koji su se stari rodili, nema nade.
      Za ostalo se ispričavam, svima.
      Nije bilo primjereno.

  15. Ja nisam vrijeđao osobno, i dobijem osobnu uvredu iz čistog mira. Jer nečiji ego puca od napuhanosti pred publikom.

  16. Zanima me što o psihopatologiji svakodnevnog života i o psihopatama u svakodnevnom životu misli struka, i hoće li biti kakvog predavanja, tema je vječna, i rado bih ga odslušao. Jel u redu psihopati uzvratiti istom mjerom, ili si onda i ti psihopata, i kako uzvratiti ne istom, nego nekom drugom mjerom, jer moj prvi poriv je uzvratiti mu istom mjerom, što osobno mislim da je ok. Ovaj razgovor ispod Silvijinog teksta paradigma je razgovora u koji često upadaju ljudi koji komuniciraju na netu ne poznavajući se osobno i nemajući stvarnu predodžbu o osobi s kojom kominiciraju, niti vide govor tijela koji je značajan faktor u razumijevanju i komunikaciji, izraz lica, pogled, boju glasa i trenutno raspoloženje, pa zbog pogrešne procjene sugovorika nastavljaju internetsko druženje iako bi si možda u stvarnom životu bili totalno odbojni. Dok se u stvarnom životu s takvom osobom samo mimoiđeš, u virtualnom si izložen riziku agresivnosti, nasilništva i vrijeđanja takve narcisoidno i arogantno strukturirane ličnosti s kratkim fitiljem i slabom kontrolom poriva. Takva osoba si uzima za pravo vrijeđati druge, ali uzvrat ne može podnijeti.

    Nalazimo je u Narcisoidnoj ličnosti:
    • Ljudi sa narcisoidnom osobnošću imaju osjećaj nadmoćnosti i pretjerano vjerovanje u svoju vlastitu vrijednost ili važnost, što psihijatri zovu “grandioznost”. Ljudi sa tim tipom ličnosti mogu biti krajnje osjetljivi na neuspjeh, poraz ili kritiku, pa kad se nađu pred neuspjehom u pogledu ispunjenja svog visokog mišljenja o sebi mogu se lako razbjesniti ili postati jako depresivni. Budući da vjeruju kako su bolji u svojim odnosima sa drugim ljudima očekuju divljenje i često sumnjaju da im ostali zavide. Očekuju da imaju pravo na ispunjenje svojih potreba bez čekanja, iskorištavaju druge za čije potrebe ili vjerovanja misle da su manje važni. Njihovo ponašanje prema drugim osobama koje ih smatraju zauzetima samih sa sobom, osornima i sebičnima obično je napadačko. (Izvor: internet)

  17. Pročitah tekst i priglupe komentare i ne saznah zašto je vađno čitati? Vjerojatno to uopće i nije važno. Na ovim prostorima prije koju godinu važno je bilo slušati guslara i što on govori / pjeva, a sada glumimo nobles i pripovijedamo o nužnosti čitanja. Kaj god 🙂

  18. Čitanje oplemenjuje. Ljudi koji ne čitaju i relativiziraju važnost književnosti i čitanja su mi k’o s drugog planeta, vjerujem da ih čitači gledaju s istim odmakom s kojim vjernici, oni pravi, gledaju nevjernike.

    1. Slažem se. Tako i mi vjernici nečitanja gledamo na konzumente svakavih pisarovina kao na čudake, vanzemaljce.

      1. Sušaj ovo iz Kolarove Breze, danas sam si kupio, tvrdi uvez, nova knjiga, 393 strane, 10 kuna, zbirka njegovih priča s naslovom “Svoga tijela gospodar”, iako je Kolar napisao Svoga tela gospodar, pa se pitam koji to moraš biti idiot da cenzuriraš kajkavštinu zbog općeg odiuma prema ekavici, o tempora, o idioti. Čitam to i sjetim se tvog komentara. Ovako piše Kolar:

        ” Mrkla i hladna noć još zjapi kroz mala zamagljena okanca, niz strehu vise dugačke ledene svijeće ili curi beskonačna, prežalosna kiša, čovjeku još srce i duša spava – kako bi se divno spavalo! – a ono već se sa svog kreveta dižu, kao dvije sablasti, stari Mika i njegova Kata. Janica, onako u polusnu, čuje kako stari hriplje i pljucka i kako stara traži žigice. Strepi Janica, jer zna, čim ta vještica od svekrve zapali onu čađavu lampicu, odmah će zaurlati kao da viče sa drugog brijega (a ono, krevet je iza kreveta):
        -Oj Ja-no-o! Diži se!…
        Pa ne skoči li u isti mah, ona će i opet zagrajati:
        -Kaj se tu protežeš? Valda si se dosta nacrkevala!… ”

        I ti to zoveš “svakakvim pisarovinama”.
        Nije ni čudo da se u Hrvatskoj ovakva nova knjiga prodaje za 10 kuna, a Cosmopolitani i Astro magazini za 30 i 40, s obzirom na opću društvenu klimu i uzore.

Odgovori