Silvija Jakovljević: Daje li ljepota vrijednost boli? Daje li umjetnost vrijednost postojanju? Daje li ljubav svrhu životu?

Carski ruski balet

Napomena: Mrvice koje su za povod imale predstavu ROMEO & JULIJA – CARSKI RUSKI BALET

______________________

– A ti sve uvijek imaš na najjače? – upitao me nedavno.

– Nemam – odgovorila sam – vjerojatno nemam; dapače, vjerojatnije malo toga imam na najjače. Dosta toga imam na jako.

Od redaka i redaka dijaloga upravo mi je taj moment u nedjelju navečer odzvanjao u glavi. Umjetnost ne možeš životariti. Ako ne živi kroz nekoga, mrtva je i nepostojeća. Umjetnost zahtijeva da je živiš. Na najjače.

***

Romeo i Julia umrli su za ljubav. Kako balavo, kako budalasto! To je apstrakcija, to je glupost, to je sasvim suvišno, nepotrebno… Neka su druga umiranja i neke druge smrti, valjda, korisni i potrebni.

***

Pomicala je svoje udove tvoreći ljepotu sklada, a ja sam pogledom pokušavala prodrijeti u unutrašnjost njezine glave, njezine utrobe i čvrsto stegnutih papuča. Što je to potrebno, kakav se to pomak mora dogoditi, da tijelo pobijedi samo sebe, u svrhu nečeg vantjelesnog, nadživotnog? U čemu leži motivacija da služiš – kao alat, medij – nečemu što te počastilo postojanjem kroz tebe?

***

Bol. Oštra, krvava bol, bol koja pomiče granice pojmljivoga, bol koja rađa ljepotu. Bol kao nužan preduvjet kreaciji. Daje li ljepota vrijednost boli? Daje li umjetnost vrijednost postojanju? Daje li ljubav svrhu životu?

***

Posrtao je pozornicom. Nije glumio umiranje, on ga je plesao. Ništa na njemu ni u njemu nije bilo u tom trenutku suvišno; sve što je znao, sve što je bio, ostvarivalo je tim prizorom svoju svrhu. Umirao je na pozornici kao i tisuće puta prije toga, umirali su njih dvojica u jednom, jedan za ljubav, drugi za umjetnost. Obojica – za život.

***

Oni koji žive za umjetnost, podređujući sva svoja tkiva zamišljenoj formi koja godi čuvstvu, za umjetnost i umiru. Daju život, daju vrijeme, daju strast…daju sebe. Daju energiju, pretaču je iz neurona u mišić, iz mišića u prizor, iz prizora u osjetilo i um primatelja, koji je prima, a zatim nijemo i nepomično vraća, zatvarajući krug. Na najjače.

17 comments

Skip to comment form

  1. Odmah mi je Bogdanić pao na pamet. Koliko on živi umjetnost u odnosu na bezobrazluk koji si dozvoljava izvan nje?

  2. Bogdanović je unikatana, on je umjetnik.

    Autorica je uspijela sugestivno prenijeti značenja pokreta na nju. Doživljaj i za nju, ali i za nas.

  3. Ići u Zagreb i odabrati gledati balet? Čudno za poštovatelje Sveke i Rozge. Ali, Silvija je išla potražiti bol, umjetnost, ljubav, život. Lijepe mrvice kako je napisano u napomeni.

  4. Zato je ovaj portal poseban. Zbog lirike, osjećajnosti, autorske ispovijednosti.

  5. Umjetnost je precijenjena. Ali, ako joj se dodaju trgovina i strah od prolaznosti, postaje gospodar tumačenja svijeta. Na najjače je spontanost bez ikakvih kalkučacija. Na najjače su umjetnici života.

  6. Pisano je u smislu umjetnikovog prinošenja sebe kao žrtve božanskoj umjetnosti, kao trpljenje i trapljenje za nešto što je iznad običnog i opipljivog, kao odazivanje višem pozivu u čiju službu umjetnik stavlja svoj život i svoje talente ne pitajući za plaću i za posljedice, i taj ljubavni odnos umjetnika i umjetnosti čini nas voajerima koji se naslađuju gledajući.
    Kad si navinut na najjače, svako jezero je labuđe jezero, i svaka balerina je labudica, za distinkciju potreban je fini balans, nužno je stišati se.

  7. “Daje li ljepota vrijednost boli? Daje li umjetnost vrijednost postojanju? Daje li ljubav svrhu životu?”

    Odgovor je u oku promatrača.

    Voljeti ljepotu je ukus, stvarati ljepotu je umjetnost. “Love of beauty is taste. The creation of beauty is art.” Ralph Waldo Emerson

  8. Silvija, a kako je stvarno bilo u Zagrebu 🙂 ?

  9. Umjetnost su krhotine u kojima se naziru odrazi naših čuvstava. Zato i intiman doživljaj umjetnosti. Ali što smo mi na kraju nego rastući skup razbijenih mnoštva. Na kraju uzmeš ljepilo, iglu i konac te zakrpaš barem dio…

  10. “Što je to potrebno, kakav se to pomak mora dogoditi, da tijelo pobijedi samo sebe, u svrhu nečeg vantjelesnog, nadživotnog? U čemu leži motivacija da služiš – kao alat, medij – nečemu što te počastilo postojanjem kroz tebe?”

    Isto to se ja pitam kada gledam Messija i ansambl FC Barcelone.

    1. Ovaj komentar konkurira za NAJ komentar mjeseca!

      1. Zaista! a još izraz: ANSAMBL!!!

      2. Zaista(!), a još izraz: ANSAMBL!!!

    2. yep 🙂 🙂

  11. Silvijine kolumne na sbperiskopu su kao i gostovanje svjetskog baleta u HNK-u, događaj koji se ne propušta 🙂

    1. Dobra je Silvija. Ne rasteže do besvijesti. Jasna. Jezgrovita.

  12. Hvala svim komentatorima. Za osvrte i osobne asocijacije.

    Hugo – ? 🙂

Odgovori