Šalabahter je dobar način učenja

Šalabahter 2U nedjelju, 18. listopada, Dnevnik HRT1 objavio je “ad hoc” istraživanje o “zloupotrebi” šalabahtera, uglavnom među srednjoškolcima. Prozaična tema, jer među inima, i političari koriste “šalabahtere”, koje im ponekad izrade asistenti, pomagači, šaptači, savjetnici ili drugi “serviseri” političarevih nastupa. Evo nekih naslova:

“Dačićev urnebesni šalabahter na engleskom ‘po Vuku’ postao hit: ‘

”“Kolindin šalabahter: Top 15 najboljih zapisa ‘predsjednice’”

“Milanović za vođenje sjednica Vlade koristi šalabahter”.

Podrazumijeva se da pametni ljudi za svoje istupe koriste “podsjetnike” je nisu na čajanki ili na kavici pa da mogu pričati u nedogled i što im padne na pamet.

No, kada se od učenika traži da reproduciraju sadržaj neke lekcije ili gradiva, sablažnjivo je i pomisliti da bi koristili “podsjetnik “ i8i “šalabahter”.

Vraća me tu u moje školske dane i sakrivanje šalabahtera. U gimnaziji su kolegice šalabahtere sakrivale pod najlon čarape, visoko iznad koljena, uvjerene da profesori neće smjeti zavirivati pod suknje. Pa i nisu!

No, to je iziskivalo određeni format , na primjer, ¼ papira A4 papira. Ali, ne samo to, već i vještinu izrade šalabahtera.

Neke davne godine, na Medicinskom fakultetu u Zagrebu bila je postavljena izložba “uhvaćenih” šalabahtera studenata medicine. Prava remek djela, svih oblika, formata i veličina.

Za vrijeme studija uz rad, morao sam praviti “zabilješke” iz proučene literature i nisam mogao pristupiti ispitu kod nekih profesora a da ne predam “kartice”, na pola A4 formata. Iz jednog ispita smo morali čak imati osnovni udžbenik sa sobom, jer je sam professor, autor udžbenika (preko 900 stranica) rekao da bi pao na ispitu bez tog udžbenika. I padali su student po njegovom predviđanju. I nama se to činilo nevjerojatno, no rezultati su nas prizemljili.

Naši učitelji, nastavnici, profesori, diplomirani učitelji, magistri primarnog ili nekog drugog obrazovanja, najčešće su pripremani da reproduciraju pročitano ili naučeno. Normalno je da od svojih “pitomaca” traže isto: Repetitio mater studiorum est. Od mnoštva intelektualnih predispozicija, traži se samo zapamćivanje. Čast izvrsnim iznimkama.

Kako sam i ja bio m-učitelj djece, pokušao sam oponašati svoje profesore i tražiti od učenika da izrade šalabahtere te da ih drže klupama i koriste na ispitu, a ne da ih sakrivaju koje kuda.

Naravno, najviše me bilo strah hoće li me netko zbog toga prozvati ili pozvati na odgovornost.

No, ono što se pokazalo u tom mojem eksperimentiranju potvrdilo je pravilo da pametni i vrijedni učenici izrađuju šalabahtere, a oni s manje žara za učenje, pročitaju (ako) lekcije i pokušavaju se uvjeriti da su učili.

Jedini moj zahtjev je bio da šalabahter smije biti veličine 1/4 papira A4.

Normalno, učenici su se poradovali mojem “ustupku” ali su se pitali zašto papirić mora biti tako mali. Ja sam to obrazložio tako što sam kod svojih kolegica vidio kako svoje “podsjetnike” prije ispita stavljaju pod najlon čarape.

No, nije to bio pravi razlog, ali ga ja , dakako, nisam htio otkriti.

Naime, da bi određeni dio gradiva stao na tako mali šalabahter, potrebno se dobrano pomučiti. Prvo treba ispisati sve što mislimo da je važno i što bismo morali zapamtiti. Onda se dobije dva lista A4 formata, a ne ¼ tog lista – samo s jedne strane. Dalje slijedi skraćivanje, izbacivanje onoga što smo upamtili, pa opet ispadne previše.

Slijedi novo “friziranje”, skraćivanje, eliminacija naučenog i ostaje samo ono “najteže” ili najbitnije.

Lako je iz ovog zaključi da su “sretnici” koji su mogli praviti šalabahtere potrošili daleko više vremena na učenje nego oni koji ih nisu smjeli ili htjeli izraditi.

Praksa je pokazala da je nekada manje od polovice učenika u odjeljenju izradilo šalabahtere, jer su oni drugi učili na “svoj” način. Normalno, ocjene su im bilo uvijek lošije od onih “štrebera” koji su se potrudili izraditi podsjetnike.

Još ako su dobili esej kao ispitni oblik, razlike onih sa šalabahterima i onih bez su bile drastične.

I što je još zanimljivije, šalabahteri se skoro nisu ni koristili. Jasno, jer su gradivo temeljito proradili, i morali svojim riječime dokazivati razumijevanje gradiva. A tu šalabahter baš ne pomaže.

Najgora pokora učenicima koji su se okitili negativnim ocjenama bila je zabilješka “Nije izradio/la podsjetnik”, jer su roditelji shvaćali da je nastavnik nudio “ustupke” a učenici to nisu htjeli koristiti. Zapravo, ustupak je bio putokaz za pametno učenje.

Zato toplo preporučujem “M-UČITELJIMA” svih razina, da pregrizu stereotipe, napuste bubanje gradiva na pamet i zahtijevaju primjenu znanja I literature . Šalabahter je dobar način učenja. Na koncu, spomenuta izložba na Medicinskom fakultetu potvrđuje da dobri učenici-studenti uče praveći podsjetnike. Ne treba sumnjati u to spadaju li “medicinari” u inteligentnu populaciju.

Eh sad, ne bih ruku u vatru stavio za one koji ispituju srednjošlolce o šalabahterima, ili pravljenje šalabahtera smatraju lošim ponašanjem učenika!!!!

Umjesto zaključka:

Kako često roditelji i škola postignu samo to
da su naše glave pune znanja,
a o razumnom mišljenju i dobroti nema traga.
(Montaigne)

Šalabahter

10 comments

Skip to comment form

  1. Na studiju su nam dopuštali da na Statistici imamo što god hoćemo… formule, zadatke. E, bit je u tome da je trebalo znati uvrstiti brojeve.

    Danas prepisivačima pomažu pametni telefoni, internet.

    1. Zato se u većini slučajeva od učenika ili studenata traži da predaju svoje telefone za vrijeme testa ili se onaj tko ga koristi odmah izbacuje van.

      No, fulamo bitno.

      Edukatori koji se “boje” i bore protiv šalabahtera su jadni. Znači da im se pitanja ponavljaju, da ne traže razmišljanje i zaključivanje nego nabubavanje i da su poprilično jadni.

      To dobro zna ovaj sturmfuhrer hrvatskog obrazovanja 🙂

      Brtasvo za citat na kraju i za ovaj dio:

      Naši učitelji, nastavnici, profesori, diplomirani učitelji, magistri primarnog ili nekog drugog obrazovanja, najčešće su pripremani da reproduciraju pročitano ili naučeno. Normalno je da od svojih “pitomaca” traže isto: Repetitio mater studiorum est. Od mnoštva intelektualnih predispozicija, traži se samo zapamćivanje. Čast izvrsnim iznimkama.

      Palac dolje za naputak o izradi šalabahtera.

      Ljudi se u svom radu koriste raznim pomagalima. Gotovo cjelokupna memorija svjetskog znanja danas je gotovo svakom stanovniku civiliziranog svijeta dostupna 24/7 365 dana u godini. Dakle, ja bih im također dao sve knjige, sve zabilješke i sve uređaje koji im mopgu pomoći, ali bi to značilo da moram uvijek pripremiti inteligentna i kreativna pitanja.

      Na žalost, naši edukatori večinom nisu ni inteligentni ni kreativni niti uopće ovo razumiju.

      Mirko mi se sve više sviđa. Sada ga već doživljavam kao inteligentnog surovog nacistu: zna da čini (je činio) zločine, svjestan je svega, ali jasno, nema morala i nema nikakve grižnje savjesti. Dapače, i nadalje potiče sudionike u edukacijskom procesu na zločine.

      Znači inteligencija je tu, ali mnorala ni od korova. Za mene je to napredak. Obično imamo posla s neinteligentnim i nemoralnim edukatorima i političarima.

      1. Nepodnošljiva lakoća etiketiranja +krivo shvaćanje teksta = Predrasude, halo-efekt i sljepoća za brvno u oku inspiratora.

        1. Osim naputka o izradi šalabahtera tekst je jako dobar, zdrava stajališta i vidno znanje i iskustvo. Izvanredno izabrana tema i solidno obrađena. No, kako bi zvao čovjeka koji očito dobro razumije problematiku, ali nije poduzeo ništa za cijelog svog radnog vijeka da se to promijeni. Bio je saučesnik u katastrofalnom hrvatskom školskom sustavu i poslušni vojnik agresora.

          Metafora je izuzetno uspjela i dobro opisuje ne samo dotičnog, već i sve ostale koji rukovode i sudjeluju u genocidu inteligencije hrvatske djece.

          1. Što li ti tek misliš o prosvjetarima općenito kada tako etiketirađ bivšeg ravnatelja (autora teksta) koji je, prema ocjenama učitelja i nastavnika iz svog kolektiva, bio uzoran rukovoditelj i pedagog?!

  2. Pa devedest posto učitelja predaje po šalabahterima. Oni bez zavirivanja u bilješke ne mogu održati sat.

  3. Sa šalabahterom ili bez njega, hrvatski političari ne polažu ispite.

    1. Upravo je jedan težak ispit pred njima, ali imaju sreće jer oni koji ih ocjenjuju nisu baš najinteligentniji.

  4. Šalabahtersko znanje nije nikakvo znanje. Šala od znanja, kako i samo ime kaže. Onda je bolje dopustiti na testiranjima prepisivanje iz knjiga i teka, kao što je to jedan napredan profesor dopuštao svojim učenicima. Ili još bolje, uopće ukinuti testiranja. I ocjene. Eto do kuda to ide, ako ćemo tolerirati šalabahtere.

  5. Što se tiče Kolindinih i Milanovićevih “šalabahtera”, možemo samo reći ” Quod licet Iovi, non licet bovi.”, ili, “što priliči učeniku, ne priliči volu”.

Odgovori