Popravni iz građanskog odgoja

PioniriRezultati istraživanja GONG-a, GOOD-a i Instituta za društvena istraživanja Zagreb o političkoj pismenosti osmoškolaca zaintrigirali su medije, možda malo i javnost, ali ne znam koliko i politiku. Posljedica ove “uzbune” je inzistiranje na uvođenju “građanskog odgoja” u osnovnu školu, po mogućnosti kao novi nastavni predmet, a ako ne ide, onda ukomponirati u ostale predmete. Ministar Mornar je potpuno u pravu kad kaže da se ne smije dodavati nove predmete na ionako pretrpanu satnicu naših učenika. Slobodno mogu tvrditi da ni taj novi predmet ne bi mnogo pomogao. Uveli smo Vjeronauk, 2 sata tjedno, pa??

Postavimo si najobičnije pitanje: “Koji to odgoj mi danas imamo u školama?”

Možda socijalistički? Koji je odgoj inauguriran tzv. “demokratskim promjenama”?

Pa valjda građanski, bez obzira žive li djeca u gradu ili na selu. No, jesmo li mi svjesni što zapravo znači “građanski” odgoj, za razliku od spomenutog socijalističkog odgoja?

U komentaru o provedenim istraživanjima, piše i ovo: No zabrinjava to što je istodobno vidljiv i značajan rast političke podobnosti kod ispitivanja stavova o tome što mladi misle da je važno za uspjeh. To se danas više ističe nego kod mladih iz 1980-ih, kad se usporede podaci iz tog jednopartijskog sustava, gdje je za uspjeh u društvu bilo nužno biti član Partije. (Melisa Skener, Forum)

Iz ovog citata kristalno jasno je da mladi i nisu tako „blesavi“ i da su samo kristalna refleksija našeg društva. To znači da ne treba na popravni slati samo mlade, već i stanje u društvu. No, to je malo preopsežan zadatak, pa hajdemo navaliti „grijehe struktura“ na pleća mladih.

Ako je situacija danas u tolikoj mjeri gora od one 1990-ih, tada posredno možemo zaključiti da se nešto loše dogodilo sa školskim sustavom, barem kad su u pitanju politička socijalizacija i razvoj demokratskih potencijala kompetentnoga građanina, stoji među ostalim u tekstu Melise Skener.

Hajde da malo usporedimo stanje u jednopartijskom sustavu s ovim danas, pa da potražimo uzroke bolje osposobljenosti onih generacija iz jednopartijskog sustava. Ovo navodim prema osobnim iskustvima i sjećanju, bez pretenzija da svoje iskustvo prodajem kao nauku.

1. Generacije stasale u “ono” doba sjećaju se svoje političke “indoktrinacije” već u 1. razredu, koja je počela opsežnim pripremama za prijem u pionire, i dakako, svečanošću na kojoj se prijem obavljao, vezanjem crvenih marama pod plavom titovkom, uz zastave, prigodni kulturno umjetnički program i radost mališana. Svečanost je bila povodom Dana Republike, uz brojne goste tadašnjeg političkog i društvenog života lokalne zajednice. I da ne nabrajam sva ta obilježja tipičnog socijalističkog odgoja…
A danas ?
NIŠTA!!!! Ni svečanosti, ni djelovanja, ni prijema u društvo školovanih. Naprosto, VEELIKO NIŠTA! Dakle, kad je najpotrebnije, mi “ni mukajet”.

2. U osmom razredu procedura se ponavlja, ali ovaj put za prijem u omladinsku organizaciju. Nije bilo titovki, ali su se obavljalo pripreme, odlazilo na neko spomen područje NOB-a, pozvalo nekog prvoborca koji je govorio o “revoluciji” i podijelio iskaznice. Opet svečano, “indoktrinirajuće”, u skladu sa socijalističkim odgojem.
Danas?
Pogađate, još veće NIŠTA!
Tijekom osnovnoškolskog odgoja i obrazovanja, organizirane su priredbe za svaki važniji praznik, državni ili međunarodni blagdan. Tako se počelo s Danom Republike, pa Danom armije, pa Danom žena, Prvim majem (svibnja), danom oslobođenja mjesta i sl.
Danas nema niti jednog državnog praznika na kojem se izvode kulturno umjetnički program (ili barem ne u većini škola).
Prije svega, datumi su locirani u nenastavne dane, a Dan neovisnosti je prerano da bi se pripremio valjani program. Posljedica; ni odrasli a ni djeca ne znaju točno što se slavi 25. lipnja., 05. Kolovoza ili 8. listopada. A za Dan Republike svi su znali, ako radi ničeg, a ono zbog pionira i produženih vikenda, na selu pogodnih za kolinje, I svojevrsno slavlje.
Dakle, ni velike državne praznike ne razlikujemo, a kamo li nešto drugo.

3. Treba priznati da je tada bilo jednostavnije jer je postojao jednopartijski sustav i socijalistički odgoj, ma što on značio. Nije bilo (službeno) pluralizma mišljenja i političkih uvjerenja. Učitelji su relativno lako provodili taj socijalistički odgoj, bojeći se samo ako ga ne provode.
Danas je to neizvedivo, jer razvijanje kritičnog mišljenja naprosto bi moralo “štrajfati” i lokalne i najviše pozicionirane političare, stranke, službe, profesije itd. Nastavnici, koliko god da su apolitični (a većina je), dovoljno su mudri da u neke teme ne ulaze, jer ne znaš kome ćeš se zamjeriti. Bolje ne izazivati vraga.

4. Htjeli priznati ili ne, s mladima se daleko više i radilo. Organizirane su razne manifestacije (Titova štafeta, radne akcije, logorovanja, izleti na spomen područja itd.)
Postojale su izviđačke organizacije, Savez pionira, Savez omladine, SSRN, i tko će ih se sve sjetiti. Svi su se usmjeravali i djelovali s mladima.
Jasno je da danas to nije ni izvedivo a ni ne nastoji se, osim možda u sportu i kulturno umjetničkim društvima. Ostalo tek tako da potoji na papiru, i za „pamnetno“ trošenje vremena.

5. U ono doba, novinari su izvještavali samo o onome o čemu se smjelo izvještavati, najčešće s pozitivnim predznakom. Ako je bilo nekih političkih zastranjivanja, to se odmah (i prije suda) osudilo i usmjeravalo pravosudne organe. Kod kuće su možda roditelji i najbliži, šaptom, bez prisustva djece bistrili tematiku. Na koncu, o mnogim zastranjivanjima nije se ni znalo, pa je sve izgledalo daleko bolje nego je i bilo.
Danas smo zahvaljujući medijima informiraniji, a mediji su lovci na negativnosti, što političara, stranaka, Vlade, Predsjednika države, pravosuđe itd. Itd. Ništa se ne skriva pred djecom, psuje se Vladu i političare, svi znamo što treba raditi a „griješne strukture“ to ne rade. Političari su najomrznujtiji ljudi, pa nije neshvatljivo da djeca od toga bježe.

Moglo bi se navoditi još mnogo usporedbi, ali bi svaka usporedba ukazivala na teže ostvariv građanski odgoj nego socijalistički. I što sad?

Važno je, kaže, osigurati da sadržaji i ciljevi građanskog odgoja imaju status jednak ostalim obrazovnim ciljevima unutar predmeta. Važno je i provesti dobro osmišljenu, pametnu edukaciju nastavnika koji će uz matematiku poučavati i vještinu odgovornog upravljanja financijama ili uz prirodu i društvo uputiti učenike kako se mogu uključiti u procese donošenja odluka i rješavanja problema u zajednici, kažu nositelji spomenutog istraživanja.

Nameće mi se zaključak da u svi nastavni predmeti zakazali u odgoju i da jedan sat građanskog odgoja (ili rasplinut među predmetima) neće riješiti nastali problem.

Nameće mi se i pitanje proisteklo iz gornjeg citata: A tko će to provoditi “pametnu edukaciju” nastavnika? Sve su ludi za novim “zajebancijama”, tj izazovima!

Znam da neću riješiti problem, ali ipak predlažem da se i te osmaše nešto pita, a ne ih samo testirati i zgražati se! Imamo i gorih problema, što među starijima, što među “strukturama”.

 

5 comments

Skip to comment form

  1. Objektivni zaključci. I porazni. Ne vidim rješenje za nihilizam u odgoju.

  2. Stalno trubim kako je školstvo rak-rana ovog društva:

    “To znači da ne treba na popravni slati samo mlade, već i stanje u društvu. No, to je malo preopsežan zadatak, pa hajdemo navaliti „grijehe struktura“ na pleća mladih.

    Ako je situacija danas u tolikoj mjeri gora od one 1990-ih, tada posredno možemo zaključiti da se nešto loše dogodilo sa školskim sustavom, barem kad su u pitanju politička socijalizacija i razvoj demokratskih potencijala kompetentnoga građanina, ”

    Ali ovdje se krije i jedna velika pogreška. Teško će nastavnici nekakavog građanskog odgoja, koje nemamo i nismo pripremili, promijeniti mentalnu sliku mladih koja se stvara prvenstveno doma i putem medija. Ovo pozivanje na građanski odgoj je hrvatski degutantno. Nemamo pojma što bi se tu predavalo niti tko bi to predavao, ali inzistiramo na tome da se to uvede. Kakve budaletine.

    Tekst ima dobre zaključke, ali mu je sadržaj vrlo čudan:

    1. još mi samo fale proslave i postrojavanja i to po mogućnosti uniformirana.

    2. nije ništa kada su djeca stalno bombardirana medijima. Činjenica da nema pravog dječijeg, školskog i obrazovnog programa znači da je sve i za djecu.

    3. odakle nekome ideja da su učitelji apolitični? Podaci, anketa ili nečije izmišljotine.Oni se samo ne žele politički izjašnjavati pred politički postavljenim ravnateljima. Znamo sami da niti jedan ravnatelj škole u Hrvatskoj nije došao na to mjesto mimo politike i još dugo neće. Amen.

    4. od svega nabrojanog smisla su imali samo izviđači. Ono što ljevičari koji su se zalagali za ukidanje vojnog roka zaboravljaju je da se ličnost najviše gradila tijekom vojnog roka.

    5. djecu valjda trebamo učiti licemjerstvu?

    U zaključku se slažemo. Vidi se da čovjek ima iskustva i razumije problematiku.

    Priče o građanskom odgoju su tipične hrvatske priče o nepripremljenosti, površnosti i aljkavosti. Kreću od falših ljevičara i liberala, salonskih pozera koji ništa ne razumiju, a u sve se petljaju. Što je Tomica dobro rekao, beskorisni parazitski kreteni koji žive na lovi koju sisaju kojekakve udruge. Ne dajmo da nam nekoliko korisnih udruga koje se skrbe o djeci, ženama i ostalim ugroženim zamagle pogled na tisuće potpuno beskorisnih udruga od kojih mnoge rade i izravnu štetu društvu. Od njih i šupljih političara kreću ovakve priče.

  3. Raspisali se komentatori o izbjeglicama u Europi, a to što naša djeca ne znaju pjevati Lijepu našu, to što ne znaju da se bez toga ne može živjeti, ni biti ispravnim HRvatom, to nikoga ne interesira. Vas zanima je li izbjegličkoj djeci hladno, a to što naša ne znaju kada pada Dan neovisnosti- nikome ništa.

    1. Zato si ti svoju djecu naučio kada su bitni praznici u LN.

  4. „Danas, kada postajem pionir
    Dajem časnu pionirsku riječ:
    Da ću marljivo učiti i raditi
    poštovati roditelje i starije,
    i biti vjeran i iskren drug,
    koji drži danu riječ;
    Da ću voljeti našu samoupravnu domovinu
    Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju
    Da ću razvijati bratstvo i jedinstvo
    i ideje za koje se borio drug Tito;
    Da ću cijeniti sve ljude svijeta
    koji žele slobodu i mir!“

    A gdje Zakletva malih izviđača u nezavisnoj, suverenoj i samostalnoj?

Odgovori