Mario Brajković: Neka pati koga smeta…

Nogomet je, valjda, jedini sport  koji postoji a da su učesnici koji se njime bave na većoj cijeni ukoliko imaju bilo kakve veze s narkoticima. Lijepo je vidjeti Kolumbijce Higuitu i Valderamu na tribinama stadiona u Kazanju kako mašu razdraganim masama ljudi ili Malog Zelenog  koji izbezumljeno bleji u nepoznatom pravcu, ni ne znajući da se nalazi na SP u Rusiji. Poznavaoci kokainskih neprilika mogu samo sa sjetom udahnuti i pomisliti što je sve prošlo kroz njihove dišne organe svih ovih godina pa ipak ih vole i obožavaju i mnogo godina nakon što su prestali igrati.

Oni vraćaju sjećanje na igru kada se gol mogao postići malo rukom (kao Diego) i malo glavom (kao Maradona), kada se driblalo dok te netko  ne sruši ili dok ne izađeš s loptom izvan granica igrališta, kada je golman izvodio jedanaesterce i slobodne udarce, a na tribinama smjela zapaliti baklja (dobro, nije se baš smjelo, ali se palilo), sudac mogao produžiti produžetak za 10 minuta bez ikakvog razloga (jer zaboravi svirati kraj), a kada se postigne gol skidao se dres i „letjelo u publiku.“

Oni vraćaju sjećanja na vremena kada se igrači nisu proizvodili u nogometnim akademijama uz pomoć laptopa, nego su rasli na livadma krvavih koljena ganjajući „buba maru“ po vazdan.

Veza između  lopte, temperamenta i droge u našoj zemlji je naglo popustila činjenicom da su „šmrkavci“ marginalizirani  sudskim procesima i nepravomoćnim presudama  te ih danas kamere učestalo zaobilaze, što se jako dobro osjeti na igri i atmosferi oko reprezentacije. Čak i samog predsjednika HNS-a nikako ne možemo vidjeti na državnoj dalekovidnici da govori, pa makar protokolarno.

Iako se i dalje kunemo u Domovinski rat, zahvaljujemo Bogu, klanjamo svecima, zaboravljamo na sudske procese stožernih igrača i nepotrebno ističemo mnoge stvari koje s nogometom nemaju velikih dodirnih točaka nekako nam je draže kada o tome govore ljudi poput Zlatka Dalića.
Zlatko Dalić je samozatajni bivši nogometaš, pametan čovjek, realist, optimist, a nakon pobjede nad Dancima i sretnik koji je uspio posložiti kockice u našoj šahovnici i u vrlo kratkom roku postaviti prave stvari na pravo mjesto (Kalinić Nikola) te vratiti vjeru u nogomet, igru koju vole svi.
Hrvatska igra „jogo bonito“, kako vole reći Brazilci, a to je sistem koji uvijek daje rezultat. Treba igrati lijepo, a golovi će sami doći, naravno poštujući  pravila i taktičke postavke koje znaju biti i vrlo složene. Danas se igra tkz. reaktivni nogomet, maksimalno koriste i brane međuprostori  između linija, a brzi i prodorni bočni igrači potrebniji su nego ikada. Dobro, treba još samo imati Rakitića, Modrića, Perišića, Mandžu, Rebića, Subašića i ostale pa se možeš  prilagoditi svakom protivniku, a možeš nametnuti svoj ritam i ostvariti posjed lopte te držati je u nogama dok HDZ ne izgubi izbore.

Godinama  je svaki Hrvat (pa i u bivšoj državi) imao svoju idealnu jedanaestoricu i bio pametniji od selektora, mada to ponekad, uz dužno poštovanje pojedinaca, nije ni bilo teško. Svatko je tumačio svoju taktiku centrirajući u šesnaesterac, učvršćujući veznu liniju i bokove, šutirajuči iz daleka, šprintajući u kontre ili još jednostavnije trčeći za sucem ili „češući“ malo jače ne bi li se protivnici usrali.  Slagale su se formacije u lokalnim birtijama i kladionicama i svi su  imali  svoju ideju tko bi trebao igrati i kako dotući protivnika te postati svjetski prvak pa se s godinama  udomaćila izreka da u Jugoslaviji, pardon Hrvatskoj, ima selektora upravo onoliko, koliko i stanovnika. Dolaskom Dalića i njegovog stručnog stožera to se preko noći izgubilo i zaista nitko ne bi smio imati primjedbe na selektiranje igrača, skautiranje protivnika, taktičke zamisli, izmjene igrača, ponašanje, medijske istupe svih koji predstavljaju Hrvatsku u dalekoj Rusiji. Konačno se isprofiliralo „prvih 11“ na koje se nema razloga prigovarati i čija imena jednako pamte klinci u vrtićima i dementni starci u penzionerskim domovima. Priča „Vatenih 2018.“  je lijepa i nadamo se da će još dugo trajati. Samo da je ne pokvare političari kada se počnu guzati u završnici turnira. Ali možda i neće jer nema više ni Ćire ni Čačića, a i gospodin „Čestitam“ je uspješno neutraliziran pa ne vidim tko bi osim Jandrokovića skupio hrabrosti i morala te se izložio  riziku da ga vlastiti narod „isprda“. Bolje ostati u klimatiziranoj sobi, izdati priopćenje s radim naslovom: „U boj, u boj“ ili kurtoazno poslati telegram s tekstom. „Dok je srca biti će i Kroacije“. Nije loše ni pisati kolumne i učiti strane jezike, u pauzi između utakmica, jer dok je Kroacije biti će i stranih zemalja, a dok je stranih zemalja biti će i dijaspore.  A kako je krenulo svi ćemo uskoro postati dijaspora.

 

13 comments

Skip to comment form

  1. Brajković iz svog ugla na nogometno ludilo- pametno, duhovito, čitljivo.

  2. Jasno izražen prezir prema političarima. Samo, Mario, Kolinda te već demantirala. Ušla je u svlačionicu osjetiti znoj nogometaša, a i oni nisu bili ravnodušni prema guzici i sisama.

  3. Zanimljiv članak u starom Brajkovićevom stilu. Čovjek koji zna misliti- kritičar je. On navija, ali i glavom, osim srcem.

    Kako stvari stoje, Brajković će se ponovo javiti za četiri godine kad se bude igralo sljedeće prvnestvo u Kataru.

    1. Javit će se i ranije, kad Hrvatska osvoji naslov u Rusiji.

  4. Očekivao bi čovjek od lokalnih “poštenjaka” na “objektivnom” kako će se osvrnuti na aktualno kretensko prebrojavanje krvnih zrnaca, ali nema reakcije. Zavjetna šutnja. Kao u neka ranija vremena 🙁

    1. U Tractatusu Wittgenstein piše: o čemu se ne može govoriti, o tom se mora šutjeti. Ali, uvijek ima budala s obje strane koji negiraju pamet i pristojnost. Iz svog relativno dovršenog životnog iskustva mogu konstatirati da smo svi (ponekad) budale..

    2. Od ovih sa periskopa očekivati osvrt na nacionalističko sranje u srpskim medijima?
      To ti je kao očekivati vrijeme, kad će Bero biti premijer.

      “uvijek ima budala s obje strane”
      Da, ali u svoje ne dirate.
      Drugo je kad se proseru Glasnović ili Culej. Onda nastupa teška artiljerija.

      1. Tebi, zapišani, nikako da svane. Zaboli portal i normalne ljude za srpske pizdarije, kosovski mit, godišnjucu Slobinog hapšenja, cijenu javnog prijevoza i šešeljeve svinjarije. Mene zanimaju domaći gadovi koji ovdje uz podršku takvih morona kao što si ti, uništavaju perspektive, mladost i koji sisaju zajedničko bogatsvo. Srbi i njihov nacionalizam mi je kretenizam, ali veći mi je naš ovdašnji, jer ponižava ljude koje boli kurac za bajke i kockice, jer žele živjeti dostojno ljudskih bića. Pusti Srbe nek se sami sa sobom bakću, pa nisu oni problem sbperiskopa.

        1. “Zaboli portal i normalne ljude za srpske pizdarije,”
          OK, posrani.
          Sam si rekao.

  5. Vidi se i po ovome da Brajković omatorio- Oni vraćaju sjećanja na vremena kada se igrači nisu proizvodili u nogometnim akademijama uz pomoć laptopa, nego su rasli na livadma krvavih koljena ganjajući „buba maru“ po vazdan.

  6. Jako dobro.
    Pozdrav Mariu. Gušt je opet ga čitati. Sve je rečeno. S jedne strane izvrsnost i šport i športaši, s duge strane masa i navijači i trošenje para za karte i nogometni turizam, tko si može nazočenje tekmama in vivo priuštiti, i iznad svih sveprisutna mafija kao crni oblak nadvinuta nad svim i svima, koja inkasira i tuče lovu od spektakla, a da nije prstom mrdnula.

  7. — Dobro, treba još samo imati Rakitića, Modrića, Perišića, Mandžu, Rebića, Subašića i ostale pa se možeš prilagoditi svakom protivniku, a možeš nametnuti svoj ritam i ostvariti posjed lopte te držati je u nogama dok HDZ ne izgubi izbore.

    Zapravo istina brajko moj!

  8. Brajković je vjerni navijač, ali koji je ostao pri zdravoj pameti. dakle, nije se raspametio kao budale koje skaču isprad kamera u Rusiji ili na trgovima hrvatskih gradova.

Odgovori