Mario Brajković: Ne talasaj

Montaža Đuro Đaković

Obiljem žalbi, dopisa i zahtjeva  pri  ispravljanju „krivih Drina“ i tjeranja „maka na konac“ dođoh lagano i do same Županije, odnosno do zadnje linije obrane pročelnice za društvene djelatmosti. Ne mogu reći, bilo je malo objašnjavanja, ali „sve je to trebao odraditi ured  koji je u prizemlju izdvojenog objekta , a zašto nisu ne zna se. Uglavnom, mi tu ništa ne možemo jer je sve po Statutu, a i to kako ste vi gospodine zamislili  ugrozilo  bi i samog   Mamića“. Uz već tradicionalno : „ Pa što vi mislite ? Mi ovdje radimo za jako male pare“ –  brzo sam izgubio živce i da ne moram , poput Baje Barbarića tjerati , ni u dupe ,ni u p.m. lijepo sam se zahvalio i prekinio razgovor. O dopisima i sepetima već sam pisao u PH tako da mi sada ostaje samo  nadati se da će napokon zaživjeti  Regije, a Županije i pripadajuće općine, sve skupa zajedno, sa simpatičnom Merzelicom i cjelokupnom izbornom mašinerijom otići lagano u ropotarnicu povijesti, jer glupljeg načina isisavanja novca iz proračuna koji curi na sve strane ( „kofa je bušna majstore moj“ ) zaista nema. Nadam se samo da nas neće podijeliti poput Italije na 20 Regiona pa bi nama u Brodu i okolici, kakve smo sreće, pripala uloga Sicilije.

Dosta sam toga naučio radeći u Montaži. Zlatno je pravilo bilo: Šuti , ne talasaj. Tako je rek’o bravar-inžinjer-predsjednik i tako mora biti. Dok sam torbario po EU noseći na tisuće EUR-a  u koferčetu, prihvaćao da radim bez radn , a vozim bez vozačke dozvole u stranoj zemlji, „žmirio“ dok su  lažirali izvješća i dokumente, divio se bravarski , električarskim i molerskim vještinama majstora za vrijeme izgradnje penthausa na Vijušu, Vinogorju i crikveničkoj rivijeri, koristio privatni mobitel u službene svrhe, te bespogovorno slušao šefove okićene sa pravomoćnim sudskim presudama  za reverom, bio sam dobar i nezamjenjiv. Čim sam drmnio šakom o astal i rekao : „Stani kolo krvavu ti nanu“ ili što bi Bosanci  rekli „ ustavi šargiju“, odmah sam postao nepodobni bundžija sa nedostatkom znanja i simtomatično lošim ocjenama, te vrlo pokvarljiva i nedovoljno kvalitetna roba, pa su me vrhunski menadžeri odlučili ukloniti. Proglasiše me ludim, spremiše na psihijatriju, a ja izvukoh pouku i naobrazbu o sustavu vrijednosti u kojemu „magistri“ sa malom maturom i velikim zanatom  ocjenjuju akademce.

Začas me uvukoše u kolo sudskih procesa koje oni jako dobro igraju jer im ,kao na traci svi podizvođači  i kooperanti, prije ili kasnije završe pred istražnim organima.  Do neugodne životne epizode,  na sudu sam bio 2 puta u životu. Sada ne samo da sam česti gost,  nego se sve više pretvaram u domaćina. Poznati i manje poznati sugrađani neprestano se susreću. Ovrhe, procesi, žalbe, ročišta, mirenja, kazne, prijekori i ukori samo se izmjenjuju. Nekada su ljudi išli u krčmu ili kafić da se malo ugriju, zatim se pojavila moda velikih trgovačkih centara.  Zgodno je  šetati se praznih džepova i koristiti toplinu velikih prostora koju će netko drugi morati platiti. Kada se i to isfuralo , stječem dojam , da ljudi svjesno zalaze po Sudovima da se malo ogriju, popričaju, a možda usput zarade i koji mjesec istražnog, pa da nekako proguzaju do proljeća. Jer kako kaže narod : „J… čovjeka koji nije bio u zatvoru“. Pokojni  Branko Lujić Babura, elektromonter- banderaš, još je znao reći : J…čovjeka koji se nije vozio uskotračnom prugom prema Sarajevu i usput zaradio  triper“.

Svoje sam „odrobijao“ u srcu Srbije ( „Zlatibore pitaj Taru“ ) još u JNA 1991. godine. I to iz nacionalističkih razloga, .9 dana zatvora,  pa još 15 produženja vojnog roka. Ratni put me vodio od Sombora, Batajnice i Bubanj Potoka do Titovog Užica, a  preko Višegrada do samog  Bosanskog Šamca, pa sve do rezervnih položaja na liniji Opatia – Ičići – Lovran. Najgore je bilo na šamačkom mostu. Jedva sam uteko od agresora  i izvukao živu glavu, a dočekao me Rođo Ostojčić sa papovkom i umalo roknio u gluvo doba noći. Tek 15-ak godina kasnije sam  spoznao o kakvom se nišandžiji  i nokauteru radi.

Bilo kako bilo, budući da posla nema na vidiku možda ne bi bilo loše šibnuti kakav zahtjev na Mirovinsko. PTSP se nazire,  pemzija smiješi, a ratni put impresivan poput mnogih više doživotnih, a manje počasnih branitelja.

Ovaj tekst je inspiriran jednim starijim čovjekom (može  se reći i jadnikom) koji je nekada radio u Montaži  Đure Đakovića. Pozvonio mi na vrata i moli : „Napiši nešto o njima. Ti ćeš to lijepo uraditi, a i upućen si . Neka znaju ljudi tko danas dobiva nagrade i odnosi priznanja. Zauzvrat ću ti napraviti novu kapiju, jer vidiš kako je ova pohrđala.“ . Budući da imam samo nekoliko svetinja u životu – Montažu , Domovinski rat, pečene paprike i šibensku travaricu, a više mi se sviđa taraba, teško me bilo nagovoriti, ali živjeti se mora. A nema smisla zorom urlikati :„ otvor’ ženo tarabu“. Riječ kapija baš milo zvuči, skoro  poput ženine oklagije .

 

2 comments

  1. Ja, ja, ja, pa opet ja. Onda ja, ja… I pored tog japajakanja ima tu i nekakv MI, mentalitet po domaču.

  2. Surov život, surova priča, mada se moglo i drugačije.

Odgovori