Trupla trče počasni krug

Leopold MandićSigurno se pitate – jašta da to radite i nervozni ste, jer vam se odgovor pričinja očiglednim – može li prosječni čovjek razlikovati živu od mrtve kokoši? Svakako, ne mislim na onu očerupanu, rastrančiranu, uvaljanu po dijelovima u brašno i pohanu na vrelom ulju, već prikladno „našminkanu“, u svojoj najljepšoj prirodnoj odjeći. Poštedjet ću vas daljnjih patnji i preispitivanja varijanti “može-ne može” – za što ćete mi biti beskrajno zahvalni – i decidirano ustvrditi da ogromna većina ne može! Kad već ne može živog Terminatora od njegove voštane figure iz muzeja Madame Tussauds, u što se možete uvjeriti ovdje i ovdje, kako li će to tek moći s pernatim kukurijekom?

No, prešaltat ću vaš živčani sustav na ubrzani rad oko nešto kompleksnijeg problema: može li prosječni hrvatski vjernik razlikovati “božjom providnošću očuvana tijela” katoličkih svetaca, primjerice Leopolda Bogdana Mandića oko čijeg trupla se ovih dana roje kao pčele oko košnice, od istog Leopolda kojeg bi se kao atrakciju prikazivalo bez djelovanja iste? Protiv davno preminulog Bogdana nemam ama baš ništa, ukoliko vam je to prvo palo na pamet; uostalom, neću o njemu već o barnumskoj organizaciji koja je poduzela cirkusku opsjenarsku akciju u svrhu jačanja kohezije među svojim sljedbenicima, napose hrvatskima. Ostavimo našeg sveca počivati u miru, skromnog i samozatajnog, posvećenog svojim štovateljima, kakav je već bio za života, i usmjerimo pažnju na cirkusante koji njegove “zemne ostatke” besramno koriste u promotivne svrhe svog svjetonazora.

Kad čovjek spomene štafetu, većina nas odmah pomisli na lakoatletsku disciplinu u kojoj trkači jedan do drugoga prenose štafetnu palicu. Tek manjem broju spontano padne na um Štafeta mladosti, a nikome ona u čast mačora hrvatske „predonoratne“ politike – Mačeka. Mom bauljanju od Leopolda preko Mačeka do Titove štafete samo je svrha ukazati kako štafeta nije isključivo sportska disciplina, već se koristi i u ine svrhe. Istina, i sportaši i zagnana mladež-omladina koja je prenosila najljepše želje političkim idolima koje će next generation izdati “dok si rek’o keks”, koristili su štapove prikladnog oblika. Tek je Crkva došla do genijalnog zaključka da je neizmjerno probitačnije od mjesta do mjesta, poput trkačke štafete, prenositi mošti “blagopočivajućih“ svetaca, prikladno ušminkane – dakako – a kao dodatni prilog njihovoj svetosti širiti priču o nadnaravnoj pojavi neraspadnutih „štafetnih leševa“. Kako bi se iluzije vjernika sačuvale od prijevremenog raspadanja.

Mumifikacija je postupak koji su još prastari narodi koristili u svrhu očuvanja više ili manje značajnih likova, u zanosu uvjerenja kako će očuvati pokojnika na putu za neki drugi svijet. Doduše, ne bi prenosili mošti ili ih prikazivali pučanstvu poput atrakcije, niti su tvrdili kako one imaju čudotvorno dejstvo, niti…, ali što ćeš – propagandna mašina je od tih vremena silno evoluirala. Ne trče samo katolički leševi počasni krug, primjerice mošti Vasilija Ostroškog svojedobno su kao terapijska štafeta prenošene kroz cijelu Crnu Goru i Hercegovinu, a sveti Knez Lazar optrčavao je kroz vijekove i najnovije doba cijelu Srbiju, noseći prikladnu iscjeliteljsku i političku poruku narodnom duhu i tijelu. Jeli se pritom nalazio u čudotvornom, natprirodno neraspadanutom stanju, poput kapucina Mandića na svom krugu od Padove do Rima, pa preko Hrvatske i Slovenije natrag do crkve u kojoj trajno počiva, autoru baš i nije poznato. Dok su naivni egipatski ljekari svoje faraone čistili od iznutrica, vadeći im unutrašnje organe i izvlačili mozak kroz nosnice, te koristili kojekakve kemikalije kako bi tisućljećima udaljenim znanstvenicima pružili priliku uživati u njihovoj vještini, suvremena crkva dopunila je postupak upotrebom prikladnijih kozmetičkih preparata za poljepšavanje leševa i mantrom o čudotvornom očuvanju tjelesa, kao dokazom svetosti blagopočivajućih i božje svemoći. Vjernik kao vjernik, u uvjerenju da mu je vlastiti mozak na posudbi Vatikanu, sve to bezrezervno guta, čak se ni ne pitajući što je bogu skrivila njegova majka, otac, baba ili deda kad od njega ostadoše tek bakterijama i crvima oglodane, suhe kosti. Između znanosti i vjere, vjernik se vrlo lako odlučuje. Bira proizvode znanosti jer mu koriste, i religijska „istine“ koje cijeli svemir i procese u njemu objašnjavaju sa tri slova, za razliku od hrpe nerazumljivih formula, termina, teorema i prirodnih zakona kojima nauka barata. Teško je poreći pragmatičnost tipičnog vjernika.

Svećenici, popovi i ini šarlatani odavno su shvatili snagu djelovanja “čuda” na duh vjernika koji duhovno nije previše nadišao svoje davne pretke. I dok milijarde i milijarde bića tijekom vijekova slijede nezaobilazne zakone prirode, živeći, umirući i raspadajući se po njima, upravo čuda su potrebna da naglase božju svemoć, pa i nad zakonima koje je navodno sam stvorio. Tako Krist pretvara vodu u vino, hoda po vodi, sa tri ribe nahrani masu, uskrisuje mrtve da bi konačno i sam čudesno iščeznuo iz svoje grobnice, kruh i vino se transsupstancionaliziraju u njegovo tijelo i krv,… Zašto onda ne bi tijelo svetog Leopolda jednako čudesno (čitaj – puku nerazumljivo) ostalo desetljećima, a inih svetaca i stoljećima, u neraspadnutom stanju? Znanost nudi objašnjenja, toliko trivijalna ili nerazumljiva u odnosu na magičnu riječ “čudo”, da prosječni vjernik radije satima u redu očekuje ljekoviti pogled na dizajnirani leš sveca, negoli da prolista neku enciklopediju ili prosurfa po internetu mimo uobičajenih stranica koje ga zaglupljuju. Evo što govori Joshua Engel o postupcima i tvarima koje mogu očuvati tjelesa od raspadanja:

„Sušenje – Daleko najčešći oblik prirodnog konzerviranja, ako se tijelo nalazi na suhom mjestu ili ima cirkulaciju zraka, kao što može biti slučaj ako se tkiva nepokopanog pokojnika mogu osušiti. To sputava mikrobnu aktivnost i čuva tijelo od propadanja..

 Adipocera – poznata kao “teški vosak” ili “mrtvački vosak”, proces se događa kada bakterija hidrolize pretvara tjelesne masti u stabilnu organsku tvar koja se sastoji od masnih kiselina. Materijal je opisan kao sličan vosku ili sapunu. Proces (tzv. sapunifikacija) se događa u hladnim vlažnim okruženjima i može pogoršati mineralne aktivnosti.

 Namjerno balzamiranjebalzamiranje je bilo poznato stoljećima. Moderno balzamiranje je činjeno prije svega kako bi se spriječilo propadanje tijela, dok se ono transportira do sahrane ili tijekom vremena određenog državom. To uključuje infuziju tijela s kemikalijama kao asformaldehyd, koji može spriječiti propadanje tkiva. Ova vrsta balzamiranje je poznata više od jednog stoljeća. Poznati su brojni spojevi i uvjeti koji mogu spriječiti propadanje leša.

Ostali uvjeti okoliša – otrovni teški metali poput arsena i žive koji se poslijednjih godina koriste za prepariranje, mogu spriječiti mikrobiološku aktivnost. Kiseli uvjeti, kao što su oni u biotopima vlažnih staništa (cretovi), su dobro poznati po svojoj sposobnosti da sačuvaju organski materijal. Ostali lokalni minerali ili uvjeti također mogu igrati ulogu.”

Slični razlozi uzrokovali su očuvanost ne samo tjelesa kršćanskih (katoličkih) svetaca, već i drugih osoba s raznih strana svijeta i različitih svjetonazora – dok bijahu živi, naravno. Za razliku od svećenstva, znanost nudi prihvatljiva i provjerljiva objašnjenja, proučivši svaki pojedini slučaj i uslove u kojima se zbio. Samo, crkva i znanost! Mada se u najnovije vrijeme uzleta nauke religija trudi ojačati pozicije pozivajući na navodnu neproturječnost između vjere i znanosti, što ima pristalica i među znanstvenom elitom (u Hrvatskoj je posebno aktivan na tom polju akademik Paar), ona istovremeno sve dok je činjenice ne prisile na prilogodbu svojih tumačenja (nikad se ne predaje, već samo prilagođava!) – poput slučajeva evolucije ili kozmologije – nastoji sabotirati znanstvene dokaze u namjeri očuvanja pastve od đavoljeg utjecaja. Primjerice, mada su tri nezavisna univerziteta (Oxford, Arizona, ETH Zürich) analizom pomoću radioaktivnog ugljika potvrdila da navodni pokrov u koji je “Isus bio zamotan nakon smrti” – tzv “Torinsko platno” potječe iz 13. ili 14. stoljeća, što je dodatno potvrdila činjenica da ono „ima tkanje kakvo je bilo poznato samo od srednjeg vijeka na dalje”, nastavljaju se širiti kontroverze čiji cilj je poljuljati povjerenje u vrijednost znanstvenih analiza, kako bi se potvrdilo vjersko čudo. Isusovo uskrsnuće koje je ostavilo fotografski trag na pokrovu kojim je bio obavijen! Falsifikati na kojima ustraje (podmeće) Crkva, stavljaju se iznad znanosti koja je omogućila istoj instituciji da ih širi ne samo po bogomoljama, već i putem televizije, radija, štampe, interneta ili – što je najtragičnije – školstva, u koje se uspješno infiltrirala kao uzdanica desničarskih konzervativaca! Ostavimo našeg kapucina neka se, okružen desecima tisuća lakovjernih (eufemizam za neobrazovanost i glupost) vjernika odmara do nastavka svoje posmrtne štafete; radije zvirnimo kako se naivnima prodaje očuvanost tijela svete Bernardice – koje “prkosi svim zakonima znanosti”! Evo što spominjani Engel kaže o tom slučaju:

“Tijela mogu biti djelomično sačuvana na različite načine, ali nijedan od njih neće proizvesti nešto poput onoga što “neoštećenost” podrazumijeva: savršeno očuvana tijela koja izgledaju baš kao u trenutku smrti. Ruke i lice Bernadette izgledaju ovako, jer su izrađene od voska. Stvarno tijelo se nalazi ispod njega. Opis tijela od prije jednog stoljeća prikazao ga je ‘praktički mumificiranim, prekrivenoim mrljama plijesni i prilično značajnim slojem soli, koja izgleda kao kalcijeva sol… Koža je nestala na nekim mjestima, ali je još uvijek prisutna na većini dijelova tijela.’. Dakle, ideja da je ono neoštećeno se u znanosti opisuje kao “obično sranje”, a ljudi koji vjeruju da je vosak ustvari neoštećeno tijelo su ‘naivni idioti koji čekaju da za ono malo novaca stečenih u svojim životima budu ošišani poput ovaca'”.

U kripti Zagrebačke katedrale čuva se balzamirano Stepinčevo tijelo, za koje se doduše ne tvrdi da je ostalo očuvano zarad svoje (buduće!) svetosti, možda iz razloga što su “komunjare” svojim đavoljim trikovima anulirale božji utjecaj. I dan danas se podgrijava kontroverza jeli njegovo srce sačuvano ili spaljeno, možda stoga da vjernici ne posumnjaju u čudotvorni utjecaj mumije bez srca.

“Po završetku obdukcije sve unutarnje organe Stepinca (jetru, slezenu, crijeva, želudac i dr.), uključujući i srce, pomoćnik na obdukciji je na metalnoj tacni iznio iz secir-sale i odnio u laboratorij, s objašnjenjem da će tamo biti uništeni. Opačić je držao da je to normalni postupak, a nije imao instrukcije da o tome posebno vodi računa. Prije zatvaranja tijela glava je napunjena vatom, a tijelo nekakvim tekstilom koji je za to bio pripremljen. Kad je tijelo zatvoreno, Pišonić je pitao Opačića mogu li oni odjenuti kardinala, što je Opačić odobrio. Došao je kardinalov vozač s odjećom, ne sjeća se je li još netko od svećenika ili časnih sestara bio s njime, kardinala su odjenuli i odnijeli.”

Kaptol se ne poziva na obdukciju kardinalova tijela neposredno nakon smrti, već onu iz 1993. godine:

“… u nazočnosti izaslanika Crkve u Hrvata i Sv. Stolice, koji su pokazali da je kardinal pokopan bez srca i da nije odmah učinjena balzamacija tijela, kako su to tražile crkvene vlasti, nego je u tijelo uštrcano 12 litara formalina i karbolne kiseline što je izazvalo procese koji su doprinijeli razaranju tijela. Budući da je kardinalovo tijelo dano na balzamiranje, izvađeni su unutarnji organi, a tadašnji zagrebački nadbiskup Franjo Šeper zamolio je liječnike da Stepinčevo srce predaju Crkvi. To je i učinjeno, no za to je saznala jugoslavenska tajna policija UDBA, oduzela pohranjeno srce i spalila ga, prema svjedočenju uglednog biblieotekara dr. Celestina Tomića, u sjedištu Tajne policije u Zagrebu.”

Eto, dok obični puk biva pokopan “cakumpak”, onakav kakav je bio u trenutku smrti, a Einsteinov mozak se čuva(o) zbog znanstvenog izučavanja, dotle crkveni nekrofili paze ostatke svojih svetaca kako bi nekrofilskim obožavanjima (na ovakvu atribuciju su odmah stigle reakcije, označavajući ih kao širenje netolerancije i mržnje) i imaginarnim očekivanjima zarazili vjerujuće. Pitanje je, zašto? – kad ionako tvrde da je tijelo tek privremeni dom ljudske duše na ovom svijetu, besmrtnog duha koji se u trenutku smrti zauvijek oprostio od beznačajne smrtne ljuske? S čega onda Crkva slavi i čuva meso i kosti, čije normalne biološke potrebe tijekom života nastoji staviti pod kontrolu svojih glupavih dogmi? Nekrofilija slične vrste ali praktički istih razloga bila je prisutna i kod deklariranih ateista; sjetimo se samo Lenina i nasljednika mu Stalina, ali i pape Ivana XXIII, pape Pia X, Abrahama Lincolna, Eve Perón, Mao Ce-tunga, Georgi Dimitrova, Kemala Ataturka, Ferdinanda Marcosa,… Postaje očitim da ljudski rod nije prerastao svoje pubertetske fantazme, koje uz svu osudu idolatrije komunističkih vođa kojom se razbacuje, upravo Crkva ponajviše koristi u propagandne svrhe. Jeli ovakvo ponašanje suštinski različito od totemizma samo zato što se odnosi na ljudska bića, kojih ogromni dio sebe ni ne smatra animalnog porijekla? Leopold Bogdan Mandić je vjerojatno bio dobar čovjek za života (kao što je i velik dio obožavatelja njegovih posmrtno dizajniranih ostataka) i prepun empatije prema ljudima, zato ga pustimo da otpočine prije no njegovo truplo nastavi počasni štafetni krug. Dok za koja buduća stoljeća ne dođe na stol nekog znanstvenika zainteresiranog za cirkusarije koje su izvodili daleki preci, sa posmrtnim ostacima koje se šminkerajem pokušavalo prikazati ilustracijom još jednog “čuda božjeg”.

 

 

14 comments

Skip to comment form

  1. Dobro potkrijepljen demistifikatorski ogled o ludilu puka koji hoće biti lud i glup, jer tako od njega traže njegovi gospodari.

  2. To je masa koja ne talasa. To je Karamarkovo i Bozanićevo stado.

  3. vraćamo se 30 godina unazad to je osnovna reforma svi iz ovoga regiona kako tako narijed a mi sa največim resursima korak nazad

  4. Izdvajam:

    “Svećenici, popovi i ini šarlatani odavno su shvatili snagu djelovanja “čuda” na duh vjernika koji duhovno nije previše nadišao svoje davne pretke. I dok milijarde i milijarde bića tijekom vijekova slijede nezaobilazne zakone prirode, živeći, umirući i raspadajući se po njima, upravo čuda su potrebna da naglase božju svemoć, pa i nad zakonima koje je navodno sam stvorio. Tako Krist pretvara vodu u vino, hoda po vodi, sa tri ribe nahrani masu, uskrisuje mrtve da bi konačno i sam čudesno iščeznuo iz svoje grobnice, kruh i vino se transsupstancionaliziraju u njegovo tijelo i krv,… Zašto onda ne bi tijelo svetog Leopolda jednako čudesno (čitaj – puku nerazumljivo) ostalo desetljećima, a inih svetaca i stoljećima, u neraspadnutom stanju?”

    Ponavljam:

    “Svećenici, popovi i ini šarlatani odavno su shvatili…”

  5. Kolektivno ludilo. Još ako Mandić tim jadnicima pomogne oko hrane i zaposlenja, histerija slijedi.

  6. Ima li nade da će truplo doći u Slavoniju?

  7. Tako su nama govorili u školi: “Djeco, sutra idemo gledati Titu”, a od nas nitko sretniji, nema škole, ide se čoprativno na doček, zabava je zagarantirana. Otimali su se odrasli i pioniri za prve redove uličnih špalira, tko će biti bliže Titi i tko će ga bolje vidjeti.

    Ne zna se tko je jači u organiziranju masovki za svoje ikone, ondašnja partija ili današnja raspomamljena Voltaireova bestidnica, manipulacija masama dio je politike i njenog cirkusa, premda je zdrava gimnastika i umjetnička koreografija koja se prezentirala na ondašnjim sletovima, kad je sve vrvilo od mladih,veselih ljudi po ulicama i gradovima, za razliku od danas, bila puno ljepša za gledati od ovih ekstatičnih mrtvačkih procesija. O tempora,o mores!
    Još samo nedostaje zapaljena lomača s nekim vješcem na Kaptolu, za totalno ludilo, trans i delirij. To će i biti, ako ih netko ne zaustavi u ludilu.

  8. Imaju li takva ludila ekonomski razvijene zemlje? Ekonomija je s ludilima obrnuto proporcionalna.
    Nekad su obitelji u siromašnim i zatucanim krajevima davale jedno djete u svećenike da bi se održale, jedino su tako mogle doći do kruha, svećenici su jeli meso, raja je gladovala, sad su opet navučeni na istu priču, davanje djece u svećenike za spas od gladi, umjesto razvijenog gospodarstva dobili smo bogate parazite i njihova zaluđivanja i orgijanja, tako je to kad kamena s ramena preuzmu vlast, ni gospodarstva, ni nauke, ni kruha, ni posla, ni umjetnosti, ni napretka, samo religija, kamen, nosanje relikvija, pljačka, otimačina i osiromašivanje i ubrzano ekonomsko propadanje najzatucanijih regija iz kojih su trovači i prodavači magle prvi zbrisali.

    Koji bi to plemeniti i uman čovjek volio da se njegovi ostaci nosaju po ulicama poput cirkusa, nije li to u totalnom neskladu s onim iskonskim “počivao u miru”, zašto mu to cirkusanti rade?

  9. vitrina ima i to velike ruka mu je u osijeku

  10. Nekada se u kazalištima igrao komad Ranka Marinkovića “Glorija” i preventivno djelovao protiv zaludjenosti relikvijama.

  11. To je bila genijalna predstava, alegorija o popovskoj manipulaciji, s mudrim don Zaneom koji je predvidio tragičan kraj takvih manipuliranja s oživjelim kipovima i čudima. Vrhunski dijalozi i razigrani Kvrgić u ulozi Don Zanea.

  12. kako god kler skrivao istinu ne mogu je skriti kao guja u šumi striborovoj to je našastvarnost KKK KARAMARKO KOLINDA KLER

  13. Zanimljiv komentar sa stranice o crkvenoj inkviziciji:

    Pataren (Sonntag, 14 Februar 2016 01:59)

    Isus Krist je nagovještao kraljevstvo nebesko, a došla je rimokatolička majka crkva… Pitam se kako bi ovaj svijet zaista izgledao da se nije baalsko midraški kult postavio kao medijator između čovjeka i Boga i da je se provodilo izvorno učenje Krista Božjeg u djelo… Preporučujem lektiru Denzingera i Hünermanna te zbirku dogmi Neuner Roos… Puno toga postane jasno. Slobodno budite vjernici u zagrljaju majke crkve, no nemojte se nazivati krščanima, jer misli riječi i djela onih koji s oltara manipuliraju narode nema nikakve veze s Isusom Kristom… Nasuprot…mislim da je krajnje vrijeme da se rehabilitira ime Isusa Krista koje je zloupotrebljrno da strane ove do srži okultne ustanove… Tužno i žalosno je to što isti zloduh koji je podignuo komunizam na noge također gurao antitezu u obliku fašizma te stoljećima petlja, zavađa i vlada primjenom Hegelijanizma, a radi se o intelektualno nenadmašivim trovateljima uma i srca u obliku sljedbenika Ignacije de Loyola….

  14. I Ovo:

    Zoran (Mittwoch, 30 Dezember 2015 13:34)

    Poštovani,
    Vašu sam stranicu otkrio slučajno, tražeći podatke o Hipatiji Aleksandrijskoj, filozofinji i matematičarki iz četvrtog stoljeća, koju su kršćani, iako nije bila njihova protivnica, okrutno ubili i rasčetvorili jer su je smatrali opasnom zbog slobode mišljenja. Moj je otac bio ustaša, ja sam katolik, učitelj, suprug i otac bez mrlje u karijeri i u privatnom životu, no sadržaj Vaše stranice toliko me zaprepastio da jednostavno nemam riječi. Toliko mržnje protiv Židova, toliko rasizma, pravdavanje stravičnih zločina Katoličke crkve, toliko zadrtih sotonističkih prijetnji, nije čudo da mi Hrvati nikako ne možemo ući u krug civiliziranih i bogatih naroda. Renesansu i prosvjetiteljstvo nazivati sotonističkim projektom jednostavno raspamećuje. Vratimo se onda u srednji vijek, ali kao kmetovi što smo i bili, pa da vidimo kako ćemo se osjećati! Sad potpuno razumijem nevoljkost moje drage kćerke koja zbog velike hrvatske pameti i domoljublja mora raditi u Frankfurku, da se uključi u rad i život hrvatske zajednice. Stvarno smo mi Hrvati dno dna, ništa pamet, samo tortura i nasilje nad zdravim razumom. Bog je u petoj zapovijedi ZABRANIO UBIJANJE i nije predvidio nikakve iznimke od tog zakona! Sramim se što sam Hrvat.

Odgovori