«

»

tra. 23 2018

Ladislav Babić: „Religija i ljevica“ – pogled ispod tribine (Drugi dio)

 Ladislav Babić: „Religija i ljevica“ – pogled ispod tribine (Prvi dio)

Nakon svega rečenog, jasnim ostaju ograničene mogućnosti suradnje ljevice i religije (kao što rekosmo, okvir je mnogo širi promatraju li se vjernici) – to su socijalna sfera i etika. U izvjesnoj mjeri možemo govoriti o uzajamnoj konvergenciji humanističke etike (koja je preuzela i neke vjerske postulate) i religijskih etičkih načela, što bi u dalekoj budućnosti moglo iznjedriti jedinstvenu humanističku etiku čovječanstva, smanjujući otuđenosti čovjeka od svoje suštine. To vrijedi tako dugo dok se ne zadre u samu srž, pitanja: porijeklo etičkih normi. Za religiju je ono isključivo transcedentalno, od vrhovnog moralnog arbitra – u obliku njegovih zapovjedi – podarenih ljudskoj vrsti. Znanost sve više prednost daje tzv. empirističkom pristupu: moralna načela formirana su tijekom biološke i kulturalne evolucije čovječanstva, što se podvrgava svestranim istraživanjima, s rezultatima podložnim prihvaćanju ili obaranju u slučaju nalaženja odgovarajućih dokaza. Nauka svakim danom demantira bajke o „onostranim“ fenomenima (poput „iskustva s ruba smrti“, ili otkrićem dijelova mozga odgovornih za vjerska iskustva) i svjetovima, objektivno ih objašnjavajući fiziološkim procesima u ljudskom mozgu ili drugim prirodnim faktorima. Transcedentalni pristup ste naprosto prinuđeni prihvatiti (kao što vjernici čine), što je još više pojačano društvenim pritiskom koji često i mimo zakona ispunjava socijalnu sferu, poput fluida udisanju kojega se ne može oduprijeti. Nikakva nije slučajnost da desne stranke i konzervativne društvene strukture nesrazmjerno češće prihvaćaju vjerske koncepte, negoli oni s lijeva. Prikazali smo religiju uglavnom kao kočničara društvenog razvoja, tim jačeg što se povezuje sa strukturama koje prevashodno radi vlastitog interesa (zamaskiranog općim) nastoje zadržati svoj položaj, na taj način sudjelujući u bremzanju. Ako to čine i jedni i drugi – politički konzervativci i religija – jeli stoga čudno njihovo partnerstvo? Da ne bude zabune, pogledajmo značenje konzervativizma:

društveni i politički svjetonazor i djelovanje; protivi se naglim društvenim promjenama, osobito revolucionarnima, a zagovara stabilnost poretka, oslonac na tradiciju i na tradicionalne institucije i vrijednosti (obitelj, religija, nacionalna privrženost itd.); reforme prihvaća samo ako su striktno pragmatične i ne narušavaju društvenu stabilnost“

Mada konzervativci ne moraju biti toliko rigidni i natražnjački koliko su to religije, jasno je iz kojeg razloga traže uzajamno savezništvo. Ipak, unatoč razilaženju u tumačenju porijekla etičkih načela, u praksi je sasvim prihvatljivo poštovanje i uzajamna primjena zajedničkih, kompatibilnih moralnih stavova. Slažemo li se svi u načelu „Ne ubij!“ (u praksi, vrlo daleko od toga), jeli onda uopće važno koje je njegovo porijeklo? Jeli važno dali je život nastao slučajnom evolucijom elemenata svemira, moćnom riječju nekog Tvorca ili je čovjeku najvažnije živjeti? Može biti važno tek iz dva razloga: spoznaje istine i razloga da se potvrdi (nije jasno kako bi to bilo moguće) egzistencija metafizičkog bića, koje samim time postaje važnije od principa koji bi trebali regulirati međuljudske odnose. A, ima li išto značajnije od toga? Stoga se zaista humani ljudi svih vjeroispovjesti i oni bez nje, usvajajući principe bitne za svoju egzistenciju i shvaćajući ih značajnijim od njihova porijekla, mogu složiti i zajedno skladno raditi čak i ne slažući se u poslijednjem. Najljepše to potvrđuje odnos jednih i drugih prema tzv. „izbjegličkoj krizi“, kojim su zajednički konvergirali ka istinskom humanističkom djelovanju spram svojih bližnjih.

Ljevica, a posebno ona ateistička koje se na teorijskom planu oštro suprotstavlja religijskim dogmama kao društveno prihvatljivim svjetonazorskim paradigmama, ne nastoji spriječiti individualnu slobodu svjetonazora, shvaćanja i postupaka (muslimanske zemlje ne toleriraju ateizam). Upravo obrnuto! Spominjanjem „negativiteta“ prebacujemo diskurs s područja odnosa ljevice i religije, na odnos i definiciju „pozitiviteta“ i „negativiteta“ koji zacijelo postoje, s jednako difuznim granicama kao one što omeđuju definiciju ljevice i religije. Dok u znanostima (napose prirodnima) osnovni kriterij je, i treba biti, istina, dotle u međuljudskim odnosima to mora biti – pomirenje. U čovjekoljublju, bez obzira na sve uzajamne različitosti. Sekularna država, ne samo ljevica, ostavlja svakome na savjesti da postupa u granicama koje ne prevazilaze humanističke etičke norme, ali ne onakve kakvima ih nastoji diktirati religija. Tko religiju i ljevicu sagledava samo preko socijalnih i etičkih kriterija, vidi ih u nepotpunosti. Ali, razmatramo li arbitrarno te pojmove, treba priznati da su neodređenosti definicija pod koje ih želimo svrstati mnogo šire kod ljevice negoli religije, što otežava propitivanje njihova uzajamnog odnosa. Bitno je istaknuti da su lijeve ideje u osnovi racionalno zasnovane, dok one religijske počivaju na emocionalnim iracionalnostima, temeljem uvjerenja (vjere) u božju intervenciju u ljudsko društvo. Valja biti svijestan da miješanje emocija u znanost istoj oduzima njenu bitnu karakteristiku – objektivnost – čineći je tako nevjerodostojnom, dočim nauka može objasniti emocije i iracionalnosti na sasvim racionalni, razumu prihvatljiv način. Pritom ne valja očekivati da će objašnjenje ikada moći reproducirati sam emocionalni doživljaj. Racio, iracionalnost i emocije su komplementarni dijelovi čovjekove ličnosti, od kojih je svaki tijekom evolucije imao svoje mjesto. Međutim, iracionalna (religija) i racionalna (znanost) tumačenja nisu komplementarni dijelovi objektivne istine o svijetu! S praktične strane je ipak sasvim svejedno dali moralna načela – ako ih poštujemo – počivaju na racionalnim ili iracionalnim osnovama, dali su dio humanističke ili apsolutne, Bogom darovane etike. Tu i treba tražiti „pomirenje“ i snošljivost, uzajamnu suradnju ljevice i religija – na planu društvenih djelatnosti. Svojevremeno latinoameričko približavanje teologije oslobođenja i marksističkih ideja, pokazuje da to nije nemoguće, ali…

Velika povezanost ove škole sa revolucionarstvom i marksističkim idejama je pokrenula i Kongregaciju za nauk vjere, tako da je za Ratzingerova predsjedanja istom, 1984. godine, objavljena “Instrukcija”, kojom se teologiju oslobođenja osuđuje i optužuje za poticanje nasilja i za marksističke vodilje u njenoj filozofiji. U jednom dokumentu objavljenom prije “Instrukcije”, čelnik Kongregacije je napisao da Analiza fenomena teologija oslobođenja otkriva da je ona fundmentalna prijetnja vjeri crkve. Sukladno tim mišljenjima, osoblje koje je bilo pristalo uz ovu teologiju je bilo sankcionirano i marginalizirano, kako za pontifikata pape Ivana Pavla II., tako i kasnije, za sadašnjeg Benedikta XVI. Optužbe su bile jasne – takvi rad je odstupanje od dogme.“

Ne jednom u povijesti ljudskog roda pokazalo se s koje strane najčešće dolazi do ograničavanja nesputane slobode misli i udruživanja, mada ni ljevica u svemu nije bez grijeha. Zar je to čudno, kad je osnovni religijski credo dogmatska uvjerenost u nepromjenjive kanone (svejedno o kojoj se vjeroispovjesti radi), dok znanost karakteriziraju skepsa, vječna sumnja i propitivanje svijeta i čovjeka. Dok god bude tako, postojat će tek ograničeni modusi suradnje ljevice i religijskih institucija, zaključak koji ublažavaju ipak manje rigidni vjernici kojih je vjera djelomično dio svjetonazora, a dijelom inercijsko – gotovo folklorno – naslijeđe običaja predaka, i relativno malobrojni renegati iz redova pojedinih vjeroispovjesti. Koji uglavnom maloutjecajni ostaju u okvirima svoje religije nastojeći je mijenjati iznutra, na svoju ruku održavajući kontakte sa etički naprednim snagama društva. Prisjetimo se fra Bono Zvonimira Šagija, hercegovačkih franjevaca uz posebno isticanje Drage Bojića, don Ivana Grubišića i ne toliko veliki broj sličnih, čiji glas – uostalom kao i većine ljevičara ovog prostora – ostaje „glas vapijućeg u pustinji“. Svojevremeno je u „Hrvatskoj ljevici“ držao kolumnu tadašnji član Socijalističke radničke partije (SRP), Damir Hršak – redovni sveučilišni profesor, čovjek koji je diplomirao metalurgiju i teologiju, a doktorirao kemiju; osoba izrazito kršćanskih načela. Kolumna na 2-3 stranice časopisa, nosila je naslov „Kao mladi kršćanin ja tako mislim“, i pozivajući se na biblijske primjere zalagala se za socijalističke ideje. Neovisno od toga što je prekinuo suradnju sa SRP-om (ranije je bio član SDP-a, a zadnji trag vodi do Hrvatskih laburista), vidljivo je da svoj politički angažman, unatoč stranačkim lutanjima, traži u isključivo radničkim strankama. Evo što kaže u intervjuu „Novom listu“:

E u toj istočnoj Njemačkoj je bilo onoliko demokracije koliko je u Katoličkoj crkvi kršćanstva, barem što se Hrvatske tiče. Nazivati se i biti – ogromna je razlika. Koja je bit kršćanstva? Ljubav, solidarnost, pravednost, istina, dobrota. U biti, politički gledano, u kršćanstvu imamo sve lijeve ideje. Sad, kad mi vidimo ljude koji plivaju u bogatstvu, a obraćaju se vjernicima sa »draga braćo i sestre« – to je cinizam. Kad vidimo ljude koji su privilegirani, koji smatraju da su bolji od drugih, a govore da su kršćani – to je opet cinizam. U kršćanstvu je kristalno jasno: jedan je stvoritelj na nebesima, a svi ljudi su braća i sestre. Dok je hodao zemljom, Krist je utjelovljen u Isusu ondašnjim svećenicima govorio da su kao okrečeni grobovi, izvana sjaj i raskoš, iznutra trulež. Svako tko želi neka nabroji temeljne kršćanske vrijednosti, pa neka po zdravom razumu zaključi koliko kršćanstva ima u Crkvi, a koliko nema.“

Dobronamjerni čovjek, ma i neznabožačkog profila – a ljevičari mahom to jesu – složio bi se s većim dijelom rečenog. Zar ćemo se odreći suradnje iz razloga što se sa nekim stvarima, koje uostalom same po sebi ne mogu imati nikakav praktični utjecaj na izgradnju međuljudskih odnosa, ne moramo složiti? Uostalom, nisu marksisti bezrazložno Isuosva naučavanja (lišena metafizičkih konotacija) smatrali pretečama socijalističkih i komunističkih ideja, a i danas su ona sastavnice tzv. kršćanskog komunizma. Iako teolog, Hršak nije dio crkvenih institucija i njene hijerarhije, pa lijepo ilustrira stav da je ljevici mnogo produktivnije i lakše surađivati sa vjernicima, manje fosiliziranih nazora od strukture koja je preduzela svojatati ih.

Evo što kaže Marx o religiji: ona predstavlja „svečano otkrivanje sakrivenog blaga čovjekova, priznanje njegovih najunutarnjijih misli, javno ispovijedanje ljubavnih tajna“, što je u skladu s Feuerbachovim shvaćanjima:

Religija, barem ona kršćanska, nije ništa drugo nego odnošenje čovjeka prema samom sebi, ili točnije: prema svojoj biti, ali odnošenje prema svojoj biti kao prema jednoj drugoj biti. Božja bit nije ništa drugo nego ljudska bit ili bolje: čovjekova bit, odvojena od okova individualnog, to jest stvarnog, tjelesnog čovjeka, opredmećena, to jest gledana i štovana kao druga, od njega različita, vlastita bit.“

Daklem, čovjek je stvorio boga i religiju a ne obrnuto („Čovjek je izmislio Boga, a sada kleči pred njim stoljećima. Čovjek je iščeprkao iz blata zlato, a sada ta bespredmetna kovina vlada njegovim nazorima i uvjerenjima. Čovjek je izmislio strojeve, a danas strojevi vladaju čovjekom, mjesto da je obratno“, Krleža)! Kad Freud, u djelu „Psihopatologija svakodnevnog života“, piše nakon otprilike pola stoljeća:

Mislim da veliki dio mitološkog shvaćanja u svijetu, kakvo imaju i moderne religije, nije ništa drugo do psihologije projektirane u izvanjski svijet. To bi značilo da čovjek, želeći riješiti svoje unutrašnje probleme (probleme podsvijesti) počinje misliti i pokušava ih zaobići praznovjerjem na paranoičan način. Po tome bi religija bila neka vrsta paranoje na osnovu koje vidimo stvari koje projektira naš podsvjesni život.“

a Marx i prije njega govori kako je religija „uzdah potlačenog stvorenja, duša svijeta bez srca, kao što je i duh prilika bez duha. Ona je opijum za narod. Nije li to jedno te isto? Pa zašto li su onda „pušači opijuma“ prihvatili Freudovu psihoanalizu, oštro odbijajući stavove o religiji, negoli – možemo pretpostaviti – u namjeri da sakriju ili opravdaju svoju „narkomansku“ ovisnost? Jesu li uopće prostudirali Marxove stavove, ili su brže bolje kao vlastitu obranu upotrijebili tek jednu, iz neshvaćenog konteksta izdvojenu rečenicu (uostalom, prije njega su tu frazu upotrijebili drugi autori, ali se najviše želi dezavuirati Marxa)? Kao što su za sve nedaće društva krivi Romi, Srbi, izbjeglički imigranti i ine najslabije karike društva, zbog podsvijesnog straha većine imenovati (i sankcionirati) glavne krivce i priznati svoje učešće u svemu, tako se i vlastita nesavršenost abolira konstrukcijom savršenstva koje je naš uzrok (drugo je pitanje kako i zašto „savršeno stvorenje“ stvara nesavršena bića). Čovjek strijepi zagledati u svoju dubinu, bojeći se da bi u njoj otkrio tek nešto malo više od ništa, a i to u iskvarenom obliku.

Ma i sa skepsom prihvaćajući podatke o porastu ateizma i agnosticizma (posebno u najrazvijenijim zemljama svijeta) u odnosu na religijska uvjerenja, činjenica je da religija odumire (polako, i vjerojatno nikada neće sasvim izumrijeti), dok to nije slučaj sa lijevim idejama političke, socijalne i ekonomske jednakosti i pravde. S druge strane, povratak vjeri – naročito u istočnoevropskim zemljama – koincidira s prihvaćanjem konzervativnih društvenih vrijednosti, poput nacionalizama, šovinizama, ksenofobije, uzrokovanih društvenom tranzicijom socijalističkih zemalja, no to više govori o ljudskom licemjerju i prilagodljivosti, negoli o suštinskom povratku temeljima vjere. Zahtijevamo li kao primarnu čovjekovu dužnost, ne otkriće prirodnih zakonitosti i slaganje slike svijeta, već stvaranje društva uzajamne snošljivosti i poštovanja koje nas jedino može udaljiti od naših evolucionih predaka, dok sve ostalo dolazi tek potom, onda je zaista moguća suradnja lijevih i religioznih pokreta na etičkom i socijalnom planu. Svakako treba voditi računa da svjetonazori bilo koje vrste, sami po sebi ne garantiraju vrlinu čovjekoljublja. Ipak, i ta suradnja ima granice koje se obostrano moraju nadići, u slučajevima kad ih iz opće koristi po ljude treba prenebregnuti. Zanemarimo li mitološku sliku u srži religija, da je Bog stvorio čovjeka, mnogo smo bliže znanstvenim iskazima kažemo li da je “rad stvorio čovjeka”. Daklem, rad a ne kapital, i tu leži prvenstvo rada pred kapitalom, za ostvarenje čega se bori ljevica a čemu se religije mogu i moraju pridružiti (i papa to sve više javno izriče). Uz primjedbu da se nikako ne mogu dovesti u pitanje naučna dostignuća, koja su nadideološke prirode. Naravno, uvijek je poželjna svestrana etička kritika svega čime znanost i kapital ugrožavaju dostojanstvo ljudskog života.

Rezimirajući podugački tekst kojeg nije namjera sotoniziranje vjerskih ideja, njenih institucionalnih nositelja, a ponajmanje vjernika pojedinaca, osoba kojima je osnovno ljudsko pravo da temeljem vlastitih spoznaja (koje su to samo prividno, jer ne mogu biti izolirane iz društvenog konteksta) stvaraju i žive subjektivnu sliku svijeta koja nije neprijateljski suprotstavljena analognim slikama drugih osoba (što se lako poveže sa zahtjevom da ne činimo drugima što ne želimo da se nama radi), konstatirajmo: pomirenje ljevice i religije uglavnom je moguće na socijalnom i etičkom planu. Aksiomi utkani u srži njihovih ideja toliko su različiti da pomirenje u smislu zajedničke, nesporne i nekonfliktne objektivne slike svijeta nije moguće. Što se to prije shvati i usredotoči na skupne vrijednosti kojih razvoj može doprinjeti zajedničkom očovječenju vrste, to bolje. A socijalna i znanstvena evolucija već će razlike staviti na pravo mjesto, bez potrebe nasilnog „usuglašavnja“ svjetonazora.

P.S.

        Drukčije stavove od iznešenih možete pročitati u intervju s doc. dr. sc. Ivicom Musićem. No, stav nije ništa drugo nego subjektivno mišljenje, sve dok se ne dokaže njegova korespondencija sa stvarnošću. Za to je potreban sudija, a prema nemetafizičkim shvaćanjima stvarnosti, to može biti samo čovjek („Čovjek je mjerilo svih stvari…“) i institucije od njega zasnovane, od kojih je najobjektivnija i najnepristranija – znanost. Daklem, iole objektivni čitatelj nastojat će naći ne neobjašnjive, već objašnjene činjenice u prilog jednom ili drugom mišljenju, vodeći računa da znanost kontinuirano napreduje od neznanja ka znanju, od neobjašnjivog ka objašnjenom. Tko to ne shvaća, teško će shvatiti sve ostalo.

 

tacno

 

2 comments

  1. Stalker

    Pomalo naivno u svojim očekivanjima, ali nužno u smislu ljudskog djelovanja s ciljem proširenja polja slobode.

  2. Borej

    – Slažemo li se svi u načelu „Ne ubij!“ (u praksi, vrlo daleko od toga), jeli onda uopće važno koje je njegovo porijeklo? Jeli važno dali je život nastao slučajnom evolucijom elemenata svemira, moćnom riječju nekog Tvorca ili je čovjeku najvažnije živjeti?

    Pitanja svih pitanja. O pravu na život, o oduzimanju prava da se život oduzima.

Odgovori