Ladislav Babić: O vlasništvu, ponešto drukčije

O vlasništvu sam i previše pisao, recimo na (1, 2, 3) i niz drugih mjesta, i u osnovi me baš puno ne zanima shvaćaju li to zeitgeisti ma kojih sadašnjih ili prošlih vremena, baš kao što tisućljećima nisu shvaćali problem ropstva, pa još i danas širom svijeta egzistira 40 milijuna robova, a ni u ovoj državi nisu nepoznati takvi slučajevi. Mnogo puta sam ponavljao da se ogromna većina ljudi ne snalazi u vremenskoj komponenti četverodimenzionalnog kontinuuma prostor-vrijeme, a vjerojatno usporediv broj niti u „prostorima“ humanističke etike. Osobe koje razmišljaju vlastitom glavom, temeljem spoznaja nedostupnih drugima, često njihovi stoljećima udaljeni potomci nazivaju vizionarima, s obzirom da su imali u glavi plodnije tlo za shvaćanje ideja i stvarnosti od svojih suvremenika. Ljudi su naučeni vršljati prostorima kojima to rade intelektualno im ravni, dok spomenute ne zanimaju toliko uzajamne prilagodbe subjekata među kojima bitišu, koliko suština koja se krije iza stvari. Stoga ih suvremenici ne trpe previše, dok ih udaljene generacije slave kao dalekovidne proroke, istovremeno ne trpeći one pored kojih žive (“Proroci su kao zvijezde. Kad njihova svjetlost dođe do ljudi, oni su već odavno mrtvi”, Montaigne). Uz milijune spomenutih robova, ljudi su većma robovi vlastiti predrasuda kojima služe, istovremeno se smatrajući slobodnima; uglavnom od pameti – doduše.

Iz jednog ekstremnog primjera ljudi vični razmišljanju mogu izvući relevantne zaključke o vlasništvu i njegovim posljedicama po ljudsku vrstu i slobodu njezinih pripadnika. Neću o čuvenoj mudroliji kako „nismo mi vlasnici Zemlje, samo smo je posudili od potomaka“, mada i ona – iako uglavnom floskularno kola uokolo – može tome poslužiti. Zamislite genijalnog konstruktora raketa koji je svojim sredstvima konstruirao svemirski brod, i u vlastito ime osvojio zlatni asteroid veličine Veste, primjerice. Toliko plemenitog metala je više negoli dovoljno da, mudro ulažući (ne izazivajući trenutačni pad cijene zlata), preko korporacije kojoj je većinski vlasnik, postane faktički posjednik svih zemaljskih materijalnih dobara, čak i zemljišta na kojem je izgrađena ma koja zgrada na planeti. Preko vlasništva nad zemljištem, kućama i fabrikama u kojima radimo, ustvari je gazda i nas samih – ma što si mi umišljali. Obrnimo stvar; mi smo ustvari njegovo roblje, kojeg može preseliti ili otpustit s posla kadgod mu se sprdne. Ta, nije li već preko (za sada odbijenih) Transatlantskog (TTIP) i Transpacifičkog ugovora (TPP) o slobodnoj trgovini učinjen pokušaj davanja prava privatnim kompanijama da tuže države zbog izgubljene štete u slučajevima kad, primjerice, promijene neki zakon – što je samo etapa na putu faktičkog vlasništva kapitala nad njima, a onda i svim građanima. O skoro samorazumljivoj „etici“ sticanja neprikosnovenog privatnog vlasništva, bilo nad prirodnim bogatstvima ili sredstvima za proizvodnju, koja potom služe umnožavanju osobnih (kuća, vila, vikendica, jahti, helikoptera, aviona, hotelskih lanaca, marina,…), ponajvećih svjetskih kapitalista, koja počiva na stoljetnoj dresuri ljudske vrste od strane kapitala, pisali su ponajveći svjetski pisci, poput Krleže u ciklusu o Glembajevima, primjerice:

“U prvoj grupi, prvoga koljena Glembajevi bijahu još cehovski bezimeni, u drugom koljenu javljaju se već prvi znaci kriminala i grabežljive violencije, u trećem rade Glembajevi s prvim parnim strojevima, osnivaju prve banke, obogaćuju se lihvarskim kamatnjakom pretvarajući hladnokrvno ljudsku krv u zlato.“, (M.Krleža, „Glembajevi. Proza“),

no čini se da njihova djela dotiču samo dio mozga ljubitelja literature, ali ne onaj za koreliranje sa stvarnošću. Možda stoga što ih zanesu krivi dojmovi, s obzirom da teže sličnom:

„Glembajevi, uzeti sintetično, znače neko naporno, sretno i nadareno kretanje egzistencija, koje se probijaju iz blata, zločina, nepismenosti, dima i laži do svjetlosti, profita, ukusa, dobrog odgoja, do gospodskog života (u jednu riječ: kretanje iz tmine u svjetlost), ali isto tako, retrospektivno, čini se da je to gibanje kao i sve drugo podvrgnuto nekim stalnim, nevidljivim i nepisanim zakonima.“, (ibid)

No, davno prije tih vidovnjaka, u najboljem smislu riječi, čije pisanije nikako da otvore oči njihovim suvremenicima ali ni naredno stasalim generacijama, zamijećena je ljudska fascinacija neograničenim vlasništvom, ne samo izravno nad materijalnim dobrima (sjetite se ropstva, autorskih prava, i softvera), mada se u konačnici ona svode upravo na to! Biblija i svete knjige inih vjera sadrže dovoljno mudrosti i za nevjernike, ako ih znaju ispravno čitati i tumačiti, nasuprot nedoraslog čovječanstva koje ih doživljava poput bajki sa specifičnim uplivom na realnost (dijete koje sluša bajku o vješticama i zmajevima boji se zaspati, mraka u sobi, provjerava krije li se pod krevetom čudovište, traži da ga majka uljulja u san). Knjiga stara tisućljeća opisuje događaj koji nam može pomoći u shvaćanju ljudske fascinacije vlasništvom. Vrijedi citirati:

„A narod, videći gdje Mojsije dugo ne silazi s brda, okupi se oko Arona pa mu rekne: »Ustaj! Napravi nam boga, pa neka on pred nama ide! Ne znamo što se dogodi s tim čovjekom Mojsijem koji nas izvede iz zemlje egipatske.« »Poskidajte zlatne naušnice što vise o ušima vaših žena, vaših sinova i vaših kćeri«, odgovori im Aron, »pa ih meni donesite.« Sav svijet skine zlatne naušnice što ih je o ušima imao i donese Aronu. Primivši zlato iz njihovih ruku, rastopi kovinu u kalupu i načini saliveno tele. A oni poviču: »Ovo je tvoj bog, Izraele, koji te izveo iz zemlje egipatske.« Vidjevši to Aron, sagradi pred njim žrtvenik a onda najavi: »Sutra neka se priredi svečanost u čast Jahvi!« Sutradan rano ustanu i prinesu žrtve paljenice i donesu žrtve pričesnice. Onda svijet posjeda da jede i pije. Poslije toga ustade da se zabavlja.“

Nasuprot pravom bogu, inkarnaciji duhovnih vrijednosti za puk, ipak se odlučio klanjati materijalnoj „inkarnaciji“ božanstva stvorenog po vlastitoj preferenciji vrijednosti – idolu od zlata! Surovo se, po božjem nagovoru, Mojsije obračunao sa štovateljima krivih vrednota:

„Kad je Mojsije vidio kako je narod postao razuzdan – ta Aron ih je pustio da padnu u idolopoklonstvo među svojim neprijateljima – stade na taborskim vratima i povika: »Tko je za Jahvu, k meni!« Svi se sinovi Levijevi okupe oko njega. On im reče: »Ovako govori Jahve, Bog Izraela: ‘Neka svatko pripaše mač o bedro i pođe taborom od vrata do vrata pa neka ubije tko svoga brata, tko svoga prijatelja, tko svoga susjeda.’« Sinovi Levijevi izvršiše Mojsijev nalog, i toga dana pade naroda oko tri tisuće ljudi. »Danas ste se posvetili Jahvi za službu«, reče Mojsije, »tko uz cijenu svoga sina, tko uz cijenu svoga brata, tako da vam danas daje blagoslov.«“,

ali, čini se, vrlo privremeno!

Uvjeren sam kako neki shvaćaju, suštinu: Zlatno tele preselilo se iz uništenog zlatnog idola u novčanike, u potrošačko društvo, i što je najgore – u umove ogromne većine koja ga služi veličajući svekoliku neprikosnovenost vlasništva, bez osvrta na etičnost do ekstrema dovedenog takvog stava. I ubojica se brani, uvijek je on imao nekih razloga. I vlasnici bezumnih količina materijalnih dobara, koje slijede njihovi istomišljenici ustrašeni za svoju kućicu i auto, strahujući da će ih „ljenčuge“ lišiti „teleta“ kojem služe, cijelu su „etiku“ zasnovali kako bi pravdali opravdanost socijalnih razlika koje iz toga proističu. „Etiku“ koja ih vraća u prastara vremena o kojima svjedoče navedeni citati, umjesto da ih približavaju humanističkoj etici iskonske ljudskosti, od Mojsijevih vremena nagovještavanoj mnogim prorocima. Naravno, to se historijski i zbiva, no tako tromim tempom da je za postojeće generacije svake povijesne epohe praktički vrlo malo djelatno; dapače socijalne razlike sve više rastu, pa danas svega nekoliko desetaka ljudi raspolažu bogatstvom koliko polovica čovječanstva. Stoga ono što je Krleža rekao u svom citatu nikako nije izuzetak, mada se mnogima tako čini, jer tolika razliku u bogatstvu nikako nije posljedica slučajnosti ni genijalnosti, već rezultat svijesne eksploatacije vlastite biološke braće; svejedno jel’ se postiže ubojstvima, ekonomskim iskorištavanjem ili legalizacijom imovine kriminalnih predaka čije se metode preuzimaju na sofisticiraniji način. Samo klanjatelj zlatnom teletu može pravdati enormnu razliku u bogatstvima milijardera i ljudi koji žive od dolara dnevno. Tek mentalno nesposobni sebičnjaci ne umiju shvatiti metode pljačke (1, 2) istančanije od tutkanja pištolja pod nos, a još manje uvidjeti etičku neprimjerenost razlike u bogatstvu među ljudima koja iz toga proizlazi, postavljajući boga novca visoko na pijedestal nad bogom pravde, humanosti i etičnosti. Mojsije je tek privremeno riješio problem, a vjerojatno će i trajno rješenje – nažalost – slijediti taj trag.

Svi oblici materijalnog i intelektualnog vlasništva u konačnici završe u novčanicima, u zlatnom teletu kojem se ljudi nadasve klanjaju. Ekvivalentu svih roba, za koji možeš dobiti štogod poželiš; od igle do spolnih odnosa, bubrega na crnom tržištu ili sasvim legalnog iznajmljivanja maternice. Novcu! Novac kao otrov koji ubija, ali u primjerenim količinama može biti ljekovit. Ubrzava razvoj (materijalni), a ubija dušu? Ljudi stare, mijenjaju se, rijetki bedaci se opamete i za života, idućim generacijama pamet sporo difundira u glavu, ali istina ne stari: ona je „ono što jeste onakvo kakvo jeste, i nikakvo drukčije ne može biti”, zato me tempo opamećivanja „šupljoglavaca“, ljudi uronjenih isključivo u vlastito vrijeme, bez poznavanja prošlosti i vizije budućnosti, zauzetih služenjem zlatnom teletu, brizi za preživljavanje i uzajamnim konfrontacijama oko kolača koji će ugrabiti u čast preferiranog boga (zaklinjanja po bogomoljama su isključivo floskule za pranje vlastite savjesti), ne brine odveć. Čovjek ustvari nije doli propali majmun, odnosno „majmun koji je promaknuo kroz cenzuru“ (Gabriel Laub). Kao što rekoh, ni problem ropstva nisu do kraja shvatili, tisućljećima nakon Kirovih vremena ili biblijskog „propovjednika“:

„Sve ovo vidjeh pazeći na sve što se čini pod suncem, kad čovjek vlada nad čovjekom na njegovu nesreću.“

Onda na jedan, a danas eksploatirajući ga ne mnogo rafiniraniji način. Jasno je da će, ne izvrši li prije toga kolektivni suicid, čovječanstvo kad-tad shvatiti poruke svojih proroka, na teži način. U praksi, koja će ga natjerati da sagleda doklem ga je doveo stav o vlasništvu, posebno u vremenu kad u kontekstu ograničenih materijalnih mogućnosti planete, stanovništvo neprestano raste (lično mi je smiješno jaukanje o demografskoj krizi Hrvata i inih naroda, mada shvaćam da ono ima izravne reperkusije na život, no – to se ne rješava „plođenjem i množenjem“, kao još jednom mantrom kojom se zaobilazi problem raspodjele svjetskog bogatstva). Poneke stvari brže ulaze u glavu kad čovjeka neposredno strefi stvarnost, kao što par umjerenih udaraca dlanom po guzici – nažalost – prije od dociranja uvjeri dijete što je ispravno. Kao što je Mojsije uvjerio narod, kao što je Francuska revolucija uvjerila plemstvo u nužnost promjena, kao što… Zato današnje svjetonazore možemo korelirati s jučerašnjima, jasno demantiranima povijesnim razvojem. Svako „sjeme“ u sebi nosi i klicu propadanja. Na koji način, izabiru zakašnjelo sazreli a ne dalekovidne preteče koje odvajkada upozoravaju. Dokumentiranije o vlasništvu može se slijedom priloženih linkova, ili – što je daleko bolje – čitajući relevantne tekstove lijevih sociologa i ekonomista, koji još uvijek zalud odašilju svjetlost u duhove većine. Koja, polako ali sigurno, sazrijeva u povijesnom vremenu. Ako se time možemo tješiti.

 

 

6 comments

Skip to comment form

  1. Drukčije ili uobičajeno, Peerre Joseph Proudhon je imao pravo kada je konstatirao da je svako vlasništvo krađa.

    1. Zato svako vlasništvo treba ukrasti vlasniku,ti si komadić komunističko anarhističke olupine

      1. Sroljo, anarhisti nikad nisu bili olupine, nego oni koje su oni tretirali.

        1. Miruj starino,sam si se obezvlastio.

  2. Opravdano ubacivanje Krleže i Glembajevih.

  3. Kaže se ovako : ” drugačije se cijeni ono što ti je neko dao, od onog što si sam zaradio “. Često neprocjenjivi fenomeni i izričaji prolaze nezapaženi ili u potpunosti krivo protumačeni, dok se pizdarije svojataju, kao neka sidra i kotve za koje se slabašan, nejak zakačio i ne pušta. Najinteligentniji i najhrabriji kidaju sve spone, rješavaju se nepotrebnih stvari i misli, napuštaju ovaj svijet, i ulaze u tzv. ” kraljevstvo božje “. Napustite sve, podijelite. Izuzetno je vrijedno.

Odgovori