«

»

kol. 06 2018

Ladislav Babić: Windowsi – provjetravanje

U životu, i povijesti kao dijelu života bezbrojnih generacija, sve je relativno. Dakako, s time se neće složiti kršćani (posebno onih 86% hrvatskih) i drugovjerci, ali bih onda molio da prekinu daljnje čitanje s obzirom da predstavljaju paradigmu čovječanstva koje bi umjesto naziva Homo sapiens opravdanije nosilo ime Homo hypokrisikus. Ne treba veće opravdanje ove tvrdnje od pete božje zapovijedi „Ne ubij!“, sasvim sigurno u različitim oblicima prisutne kod svih konfesija i vjera. Nitko nikada nije proturječio i predočio ma i najmanji trag iz svetih knjiga („Biblije“ napose) koji bi ovu zapovijest – eksplicitnu i bezuvjetnu božju riječ (barem prema njenom zapisivaču Mojsiju) – uvjetovali jednako eksplicitnim božjim ograničenjima. Daklem, neka mi se vjernici svih fela (naročito kršćani, posebno katoličke konfesije) koji su se u povijesti čovječanstva bezbroj puta nasitili – ali ne i zasitili – u ratovima, revolucijama, komplotima, državnim udarima, vještičarenjima,…, raznovrsnim oblicima oduzimanja života, skinu – da prostite – s one stvari. Ovaj tekst nije za njih!

Ljudski duh prilično nalikuje nekom internetskom pretraživaču. Pretraživanja pojmova često zahtijevaju otvaranje novih prozora, u kojima nalazimo sijaset podataka o njima, od kojih skoro instinktivno odabiremo rezonirajuća s našim duhovnim preferencijama odgojem stečenima i/ili genetski ugrađenima (što vrlo sumnjam) u našu ličnost, a manje ona u skladu s istinom. Eto, upravo otvaram mentalni prozor u kojem su moja promišljanja glede revolucija, socijalizma, komunizma, antifašizma, partizanštine, poboja „drugomislećih“, razdruživanja i srodnih tema, te hrpe budalaština izrečenih o njima. Više kao tema za kritičko razmišljanje negoli opširno dokumentirano, s obzirom da bi se o svakoj od njih mogle (i jesu!) pisati uzajamno proturječeće knjige; knjige s različitih interesnih ishodišta. Moje ishodište je višestruko: istina, kontekst, relativnost i humanizam, izgleda mi – kad bi se dublje elaboriralo – uzajamno vrlo povezanih sa spoznajnim, filozofskim i etičkim područjem. Pa, ukratko (manje-više) razmotrimo neke tvrdnje (T) i protutvrdnje, kojih obje lako nalazimo u knjigama ili na internetu, a danas se neke podmeću kao krimen komunistima (rugale se sove sjenici!).

  1. T) komunisti su bili inspirirani Oktobarskom revolucijom

– sasvim krivo. Oni bijahu inspirani marksizmom i drugim teorijskom radovima o pravednijem društvu, baš kao što su pokretači Francuske i Američke buržoaske revolucije bili inspirirani masom teorijskih radova engleskih i francuskih filozofa i ekonomista. Do Oktobarske revolucije u regiji je bilo tiskano više prijevoda „Komunističkog manifesta“, što znači da su se radnici i njihova predvodnica (avangarda) mogli informirati i obrazovati na marksističkim zasadama davno prije njenog izbijanja:

„Tako je primjerice prvo izdanje Manifesta komunističke partije u regiji tiskano u nastavcima, u brojevima od 29. IV. do 25. V. u listu Pančevac 1871., u anonimnom prijevodu i popraćeno anonimnim pogovorom. Isto izdanje je pretiskano u obliku knjižice iste godine. Iduće ćirilično izdanje uslijedilo je tek 1902. u prijevodu Milorada Popovića u izdanju Radničke biblioteke. Prvo izdanje na hrvatskom jeziku izašlo je 1904. godine u Budimpešti u sklopu edicije Socijalistička biblioteka: Karl Marx, Friedrich Engels, Komunistički manifest, Tiskara Budućnost (J. Schilidberg), Budimpešta 1904…“

  1. T) komunisti su se borili za osvajanje vlasti

– nego što! Upravo poput francuskih i američkih revolucionara, a ni hrvatski „domoljubni branitelji“ se nisu baš borili za kuglicu sladoleda, kao što se to ne čini ni na parlamentarnim izborima. Mada, osvajanjem vlasti ližu nešto drugo svojim sponzorima.

  1. T) nakon pobjede, komunisti su iz vlasti eliminirali ostale opcije

– još jedan nego što! Trebali su vjerojatno, nakon 4 godine borbi, krvarenja i patnji, uključiti u vladu Mačeka (koji je u Jasenovcu imao privilegirani tretman, nakon par mjeseci pušten iz njega a na kraju je bježao put Bleiburga skupa s ustašama), ili srpske i hrvatske političare izbjegličke kraljevske vlade koji su u Londonu ispijajući šampanjce po prijemima, usput podržavali Dražu Mihailovića. Ja se izborim, a ti izvoli pa vladaj!

  1. T) partizani su u ratu činili zločine

– baš kao i suvremeni branitelji i ranije ustaše (i četnici, dakako), uz vrlo veliku razliku. Branitelji i ustaše imale su iza sebe organiziranu državnu strukturu, dok se partizanski pokret (općenito, a ne samo onaj u NOB), odvijao „po šumama i gorama naše zemlje ponosne“. Očekivati da će gladni, neobučeni, nedovoljno naoružani, i logistike lišeni partizani za sobom vući hrpe zarobljenih neprijatelja, dijeleći s njima svoju neimaštinu i strepeći svaki čas da im ovi zabiju nož u lađa – luda je zamisao, poput onih koji je plasiraju.

– u svojim “Memoarima”, Vladko Maček izričito piše kako “za razliku od četnika i ustaša, partizani nisu nigdje činili masovnih pokolja”.

– u par mjeseci nakon svršetka rata izvršen je, međutim, pokolj ustaša i dijela civilnih pratitelja (naravno, i uhvaćenih četnika i njemačkih vojnika) koji su se s njima solidarizirali, a koje su Englezi „izdajnički“ predali partizanima (voli se radije reći – komunistima, s obzirom da su oni omrznutiji).

– ljudi vole vankontekstualno humanizirati, posebno na početku spomenuti kršćani koji i dan-danas širom svijeta vode ratove, ubijaju, i nalaze opravdanja svojih čina.

– prvo je bio Jasenovac i ini fašistički zločini, a tek potom Bleiburg, tj. – ‘križni put“.

– ustaše i ini fašistički nakot koji je surađivao s okupatorom, istovremeno se međusobno boreći ali i surađujući, bježao je u istoj koloni sijući smrt dva tjedna nakon završetka rata u Evropi, nudeći svoju predaju onima s kojima se nisu direktno sučeljavali, bježeći od preživjelih žrtava svojih zločina, njihovih potomaka i onih koji su shvatili kakav nakot bježi pred njima, nudeći Saveznicima (koji su partizanski pokret primili među sebe kao ravnopravni antifašistički pokret) da se zajedno okrenu protiv svojih progonitelja, spašavajući svoja dupeta.

Englezi ih nisu „izdajnički predali“ partizanima, već postupili (kao i prema svim kvislinzima) prema zaključku trojne konferencije najistaknutijih savezničkih vođa (Churchil, Roosevelt, Stalin).

– ustaše sve do 1943. godine nisu potpisale niti postupale prema partizanima po Ženevskoj konvenciji, pa se postavlja direktno pitanje (neovisno od toga dali je to bila obaveza jugoslavenske vojske u času službenog formiranja nove vlasti), zašto bi to partizani morali, kad nakon svršetka rata ustaše svojim borbenim djelovanjem predstavljahu isključivo teroriste, a ne nikakvu regularnu vojsku, propale iregularne (koju nitko sem par fašističkih i kvislinških država nije priznavao) države?

„Najkontroverzniju politiku po pitanju priznanja NDH je vodio Vatikan koji tu takozvanu državu nikada nije službeno priznao, ali je poslao svog neslužbenog diplomatskog predstavnika u nju kome je bilo zabranjeno posjetiti ministarstvo vanjskih poslova, ali su poglavnik i sva ostala ministarstva bila dopuštena. S druge strane Vatikan je također priznavao nedjeljivost Jugoslavije i njenu kraljevsku vladu.“

– zločini partizana ne mogu se vankontekstualno sagedavati, izvan vremena kad su počinjeni, izvan razumljive ogorčenosti i osvetoljubivosti žrtava fašističkih zločina (nad kojima su se i njihovi sponzori zgražavali), i izvan korelacije sa srodnim zbivanjima u drugim zemljama Evrope.

  1. T) komunisti su ubijali drugomisleće

– kad se već ubija, onda se to ne čini s drugomislećima, već drugodjelujućima.

  1. T) „zločin je zločin“, kažu oni koji bi se prvi pobunili kad bih njihov samoobrambeni zločin u spašanju najbližih izjednačili s likvidacijom napadača. Da ne spominjem na početku spomenuto licemjerje vjernika spram božje zapovjedi.

– u vrijeme rata, Vrhovni štab je više puta upućivao pozive fašistima (osim ustašama!) za predaju, obećavši im amnestiju. Zašto su ustaše izuzete? Ne samo zbog izvršenih zločina, već stoga što su se ostali domaći fašisti makar formalno borili – svatko sa svojim predodžbama, dakako – za očuvanje cjelovitosti države. Ustaše (NDH) su bili izdajnici tadanje države (upravo kao – sviđalo se to nekome ili ne – suvremena Hrvatska i Srbija koja se odrekla Slovenije, kao i potonja), dok s onovremenog stanovišta četnici (i partizani, naravno) to nisu bili. To nije tvrdnja iza koje bih ili ne bih stajao, to je logička posljedica definicije, što samo pokazuje ono što rekoh na početku – relativnost ljudskih pojmova i prosudbi, kao i prečestu njihovu interesnu zasnovanost, ili barem tumačenje. Izdajstvo se uvijek kažnjava najvećom mogućom kaznom, a tko ne vjeruje neka pokuša izdvojiti Istru, Dalmaciju, Slavoniju ili Međimurje iz RH.

  1. T) postoje Titove zapovjedi kojima je direkto naređivao te zločine

– do danas nije predočen ni jedan dokument koji bi podupro te tvrdnje, ali zato postoji niz dokumenata koji pokazuju suprotno, primjerice:

Unatoč u literaturi često navođenim zapovijedima vrhovnog zapovjednika NOV i POJ/JA i generalnog sekretara Komunističke partije Jugoslavije, J. Broza Tita, primjerice: od 8. 11. 1941. „Pod pretnjom kazne smrti zabranjuje se odgovarati na [te] zločine sličnim protumerama koje nisu dozvoljene u partizanskim redovima“, od 6. 12. 1944. da „Sa svim zarobljenicima ima [se] postupati po međunarodnom pravu. Za svako odstupanje od ovoga i kršenja mojih naređenja najstrože ću postupati“, te posebice od 14. 5. 1945., da se poduzmu „najenergičnije mjere da se po svaku cijenu spriječi ubijanje ratnih zarobljenika i uhapšenika od strane jedinica, pojedinih organa i pojedinaca“, brojni događaji i dokumenti potvrđuju da je ubijanje ratnih zarobljenika tijekom, potkraj i neposredno nakon Drugoga svjetskog rata bilo uobičajeno i nekažnjavano. Ministar narodne obrane i vrhovni zapovjednik JA, maršal J. Broz Tito obavijestio je 14. 5. 1945. Glavni štab Slovenije da je naredio štabovima Prve, Druge, Treće i Četvrte jugoslavenske armije da predaju ratne zarobljenike glavnim štabovima Slovenije i Hrvatske i zatražio je od Glavnog štaba Slovenije da dostavi točan broj ratnih zarobljenika. Naredbu štabovima armija da dostave podatke o brojnom stanju ratnih zarobljenika J. Broz Tito je dostavio slijedećeg dana.“

  1. T) četnici su bili fašisti/antifašisti – ovisno o tome tko to tvrdi

– na samom početku kapitulacije Jugoslavije, oni su se formirali kao „partizanski“ pokret otpora okupatoru, koji je podržavao kralja u izgnanstvu i monarhističku Jugoslaviju. Upravo stoga je Tito s njima i pregovarao (bezuspješno) o suradnji. Ubrzo su se, međutim, sasvim pasivizirali, a potom prišli suradnji s okupatorom (Nijemcima i Talijanima) ali i ustašama – time zauvijek izgubivši prefiks anti u definiciji koju mnogi u Srbiji ponovno žele oživjeti.

  1. T) Tito je sa svime bio upoznat

– dakako! Kao i Tuđman s hrvatskim ratnim zločinima u proteklom ratu. Svaki od njih je imao svoja ograničenja i razloge radi kojih nije reagirao. Nije mi cilj uspoređivati te razloge, ali oni svakako nisu jednakovrijedni i jednakoprihvatljivi.

  1. T) partizanski (komunistički) zločini su bili inspirirani klasnim odnosom prema žrtvama

– djelomično je to točno, ali u manjoj mjeri negoli je to bila suradnja s okupatorom i domaćim izdajnicima, bilo u direktnom vršenju zločina, bilo u njihovoj logističkoj potpori. Primjerice, 1793. godine:

2. avgusta Convent objavljuje totalni rat tradiciji. Od 500 000 ljudi bačenih u tamnice, bez suđenja je ubijeno 10-20 000. a “nestalo” 35-40 000. Ostalo je učinila glad i nemilost totalno iracionalnih masa. Francuska je ličila na ogromnu gladijatorsku arenu u kojoj su krv i smrt bili jedini zakoni.“

Jesu li to „genetski Francuzi“ ubijali druge etnije, ili se naprosto revolucija obračunavala s eksploatatorima ne glede na njihove gene (posebno je pitanje zašto je to moralo biti nasilno, a ne ljudski dogovor s iskorištavateljima da se malo humaniziraju. Kako god je pitanje naivno i smiješno, dublje mislećima bit će jasno na što smjeram). Čudo jedno kako nikoga od „pravovjernih domoljuba i humanista“ ne uzbuđuju ovakvi podaci.

  1. T) svećenstvo inzistira na poboju svojih suradnika s okupatorom i njegovim kvislinzima kao nepojmljivim zločinima (i Stepincu se nakon rata nudio odlazak iz zemlje umjesto izdržavanja kazne, na što nije pristao!).

– pitanje, temeljem činjenica:

Početkom rujna 1792., pruske i austrijske jedinice došle su nadomak Pariza, gdje je panika bila sve veća, a svjetina je pobjesnila. Samo u nekoliko dana pobijeno je oko 1400 svećenika i plemića, koji su bili u zatvorima, zbog glasina da spremaju kontrarevoluciju (a u zatvoru su!).Taj će događaj ostati upamćen kao „Rujanski masakr““

„Komitet javnog spasa obrušio se i na Crkvu. Crkvena zdanja su prodavana ili pretvarana u skladišta, a bilo je pokušaja prenamjena crkava u Hramove razuma. Sankiloti su čak upali i u katedralu Notre Dame i preimenovali je u Hram Razuma, a tamošnji kip Djevice Marije su izbacili i postavili lijepu glumicu koja je predstavljala božicu Razuma i Slobode. Kipovi svetaca su razbijani, a neki su čak slani na giljotinu!!.Od svećenika se tražilo da se odreknu svoje vjere. Školstvo, ženidbe, razvodi, rođenja…, sve je to izvučeno iz ruku Crkve i predano državi na upravljanje.“

Jesu li i ovo „nepojmljivi“ zločini za današnje svećenstvo (uključivo ono hrvatsko) koje je uspjelo – nakon niza zaoštravana i smirivanja uzajamnih tenzija – sklopiti prešutni dogovor s buržoazijom i kapitalom, jedan od uvjeta kojega je (čini se) bila i šutnja o tome? Ali ne i o aktualnim protivnicima kapitala, od kojih im zbiljski i prijeti najveća opasnost. Nije li to prejadno, za vjeru samu a još više njene tisućljetne sljedbenike, bez obzira na najgroznije zločine u povijesti koji direktno proturječe njenim učenjima?

  1. T) komunisti su od samog početka željeli promijeniti društveni sustav, ostvariti socijalizam

– da, a hrvatski branitelji su se od samog početka „idealistički“ borili za Hrvatsku, bez primisli na privilegije, a kad im je uspjelo – osladila im se pomisao na njih. Zar ne? Nisu li od samog početka francuski revolucionari željeli zamijeniti feudalizam s kapitalizmom? Ta, nisu li tuđmanoidi od samog početka željeli zamijeniti kakav-takav jugoslavenski socijalizam, kapitalizmom?

  1. T) kad su komunisti nacionalizirali imovinu i pretvorili je u društvenu, to je bila najobičnija otimačina i povreda prava vlasništva

– naravno, a kad je hrvatska država podržavila svu imovinu koju su pola stoljeća stvarali njeni građani, kada su ti isti građani bili popljačkani, kad su stotine tisuća završile na burzi rada izbačeni od novih gazda na ulicu,… – to je, naravno, sveto pravo vlasnika u obrani svoje imovine, ma stekli je i pljačkom. O povredi (otimanju) prava jedinog neotuđivog vlasništva proletera, njegove stručnosti i radne sposobnosti nekako se slabo govori. Iz razloga što kapital njih ne tretira kao ljude, već kao robu („tržište rada“).

  1. T) „socijalizam je bio, uneredio se za sva vremena, zato ga nitko i ne zaziva više, Žižek zna.”

– naravno da Žižek zna:

“Europa mora još jednom otkriti socijalizam, umjesto da europski ljevičari traže inspiraciju u kapitalizmu s ljudskim licem”

  1. T) Tito je bio najvjerniji Staljinov sluga i sljedbenik

 

– i kritičari su u djetinjstvu kakili i piškili u pelene, zašto se onda i danas ne nazivaju usrancima i popišancima? Premnogi su posve nesposobni usporediti temelje socijalizma sa modusima njegova ostvarenja, s obzirom da „put prema paklu može biti popločan dobrim najmerama“, ovisno od toga tko vrši taracanje puta. Kao u slučaju svih vlada „neovisne i suverene“, koje su po ekonomskim parametrima dovele zemlju do predzadnjeg mjesta u EU. Tito se razišao sa Staljinom i „realsocijalizmom“ još 1948. godine (nitko ne proziva Tuđmana koji je upravo u tim vremenima bio član Partije), i od tada je jugoslavenska verzija socijalizma neusporediva s ma kojom drugom u svijetu. Kritički odnos prema njoj može biti usporedba ostvarenog s teorijskim temeljima.

  1. T) Goli otok, zločin i sramota

Goli otok kao logor ima kontekstualno objašnjenje, u sklopu Staljinovih prijetnji intervencijom, i njemu vjernih kadrova unutar jugoslavenske komunističke partije, što nimalo ne abolira zločine počinjenje na njemu. Ukupno bijaše u kazamatu – do ukidanja – zatočeno oko 16000 zatočenika (ponajviše Srba i Crnogoraca), od čega je uslijed ubistava, samoubojstava i prirodnom smrću stradalo 413 ljudi. Uglavnom su zatočenici bili članovi KPJ koji se nisu uspjeli prilagoditi novom, antistaljinističkom kursu Partije, a ponajveće suze liju zbog njih oni koji riječ komunista ne mogu ni smisliti. Neovisno od humanističkog stava da je svaki izgubljeni život vrijedan žaljenja, zamislite njihovu reakciju da je kojim slučajem pobijedila staljinistička partijska linija. (Kontra)revolucije jedu svoju djecu – poznata je uzrečica, a ponajbolje bi je mogli shvatiti upravo najvatreniji velikohrvatski „domoljubi“, s obzirom da se postepeno odriču svih komunista i ekskomunista (osim Tuđmana) bez kojih ne bi bilo Republike Hrvatske (Mesić, Manolić, Boljkovac, Degoricija, Račan, Perković, Mustač,…).

  1. T) fašisti su ljevičari, a socijalisti i fašisti su isti

je, nego kaj!

  1. T) dosta nam je ustaša i partizana!

– graditeljima država trebalo bi biti dosta onih koji bi njene temelje gradili, sami nemajući moralnih osnova. Zato se ni ne znaju postaviti prema aktualnim (a kamoli prošlim) etičkim problemima svojih srodnika, a država im je kakva već jeste. Bez čvrstih temelja, jer je grade isto takvi ljudi. Kakvo će narasti stablo ovisi o zdravlju njegovih korjena; u korjenu države je zdrav odnos prema prošlosti (to nema nikakve veze s neumjerenim laudama i iživljavanjima etničnosti), jer ako ga nemaju sadašnje generacije, kako će ga imati tek potomci spram djelovanja i tvorevine svojih očeva?

  1. T) Hrvatska je po „Ustavu SFRJ“ iz 1974. Godine imala pravo na „razdruživanje“

– beskrajno se ponavlja ova tvrdnja, ali:

„Teritorij Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije jedinstven je i čine ga teritoriji republika. Teritorij republike ne može se mijenjati bez pristanka republike, a teritorij autonomne pokrajine – ni bez pristanka autonomne pokrajine. Granica Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije ne može se mijenjati bez suglasnosti svih republika i pokrajina. Granica između republika može se mijenjati samo na osnovi njihova sporazuma, a ako se radi o granici autonomne pokrajine, i na osnovi njene suglasnosti.“, (Dio prvi, SFRJ)

Za razliku od bezbrojnih mentalnih silovatelja uma, koji pričaju o nekom „pravu“ iz spomenutog ustava, u citiranom odlomku jasno je pod kojim se uvjetima ono može konzumirati, o čemu dreseri uporno šute (izgleda da je jedino Slovenija ispunila te uslove). I takozvana Badinterova komisija „čija je zadaća bila da rješavanjem spornih pravnih pitanja pospješi mirno rješavanje krize u tadašnjoj Jugoslaviji“ –odluke koje najčešće služe za pravdanje legaliteta nezavisnosti novih država – u 10 mišljena koja je tijekom rada iznijela „elegantno“ je zaobišla taj problem, izjavom da se ne radi o nikakvoj secesiji već o raspadu Jugoslavije (arbitražna komisija je mišljenja „da je SFRJ u procesu raspadanja“, 10.decembar 1991.). Nisam baš toliko ograničen da se ne slažem s jednim komentatorom:

„Forenzika koja će poslužiti kome? Pošteno prema povijesti, ali mrtvac je već opljačkan, kosti su mu raznijele zvijeri. Na lešu su izrasle nakaze. Ovakvi tekstovi su vremeplovski dronovi koji nadlijeću prizorište.“,

jedino što ne volim da me bez mog pristanka siluju – država, predsjednice (hm, ovaj čas možda,…) predsjednici, premijeri, kojekakve komisije, vladajuće ili opozicijske stranke, a ponajmanje oni koji papagajski ponavljaju naučeno gradivo. Ne spadam u bulumentu „uglednika“ i „novinara“ spremnih lagati za Hrvatsku, niti otrpjeli laž u njeno ime, jer su mi istina i humanističke vrijednosti važnije od ma koje države svijeta. Mirenje sa aktualnim stanjem stvari ama baš nikakve logičke veze nema s istinom i istinitošću; ono je prvenstveno indikator emocionalnog stanja ljudi koje se – za razliku od vječne istine – učas lako mijenja u rasponu od smijeha do plača.

Eto, zatvaram jedan dio windowsa uma, s minimalnom nadom da će oni zbog kojih pišem, pokušati otvoriti neki vlastiti, za kritička preispitivanja. Ne radi se u tekstu o pravdanju zločina, zločinaca ili društvenog sistema ovog ili onog (mada po tom pitanju autor ima čvrste nazore), već o pokušaju provjetravanja (ali ne otpuhivanja činjenica i uzročno posljedičnih veza) mentalnih odaja, otvaranjem ponekih prozora koji su pretjerano dugo zatvoreni. U osoba uvjerenih da je danas uvijek bilo danas (i jučer, i da će to sutra biti), pa sude isključivo nadresiranim mentalnim tvrdnjama o vremenima kad su vladala druga pravila igre. Naprosto, igraju se Boga! Da su toliki humanisti, onda bi od Mojsijevih vremena kad im se Bog lično obratio (hm, preko posrednika, a posrednici između istine i njene interpretacije oduvijek su sumnjiva fajta), poštivali Njegove zakone, umjesto prebrojavanja tko je, koliko je, i iz kojih razloge pobio one „druge“ (ne fašisti komuniste niti obrnuto, već skoro isključivo vjernici različitih tipova one inovjerne ili svoje vlastite). Suvremene generacije, posebno one koje nisu stasale u, niti išta znaju o prošlim vremenima (sem nadresiranih, vankontekstualnih „podataka“) su se upele suditi o krimenima i „krimenima“ povijesti, samo ne o vlastitima. Ljudi su nesnalažljivi u vremenu, ne poznaju činjenice, kontekste zbivanja, da je moral vremenski ovisna kategorija, da je svaka prosudba relativna – kako u istim vremenskim okvirima, tako i kad se vrši desetljećima ili stoljećima udaljena od zbivanja – a napose zavedeni u prosudbi historijskih zbivanja poviješću i neposrednim doživljajem vlastitim i svojih najbližih. Nikad nisam pravdao partizanske (komunističke) zločine, nigdje u tom smislu upotrijebio riječ pravdati (u smislu – braniti), ali jesam riječ razumjeti, što sam uvijek naglašavao. Retardiranima, koji ne shvaćaju razliku među njima, zalud je išta tumačiti. Mnogo fažola treba popapati, da bi se od tvrdnji tipa „Žižek to zna“ stiglo do dokaza o vlastitom lupetanju. Jer, neki grah jedu zbog biološkog i duhovnog rasta, a drugi samo zato da prde u vjetar.

 

 

24 comments

Skip to comment form

  1. grey

    Babić ne posustaje. Sustavno i akribično on se obračunava s desnim lažima. Za portalske okvire često razvlači temu pretvarajući ju u teme. To zna odbiti, ali i privući, jer na internetu kolumnistička temeljitost je rijetka.

  2. Jagma

    Školski primjer argumentiranog razbijanja budala s predrsaudama.

  3. Koliko napora ovaj čovjek ulaže u pisanje tekstova koji samo par istomišljenika pročita.Naravno da radi to za novac ,i to ne samo onaj majmunski, kikiriki koji Milorad dijeli već i novac stranih obavještajnih službi.No njega je sve manje.

    Vučići su u gospodarskom kolapsu.Putin ne financira više anarhiste već se okrenuo evropskim desničarima ala La Pen,a Trump skida sa CIA-ine sise Otvoreno društvo Sorosa i prikačuje nanj Pokret svoga prijatelja Bannona.I naravno Žižek to zna,ali znam i ja,i to već dugo.

    1. Stalker

      Tebi je lakše čitati Milu Budaka ili rasne zakone iz NDH? Pročitaj nešto pametno iako nisi istomišljenik.

  4. Naravno da nisam čitao Budaka,ali ne prizivaj sile većinske,već ih poštuj želiš li dobro sebi.Uče o tome i ideologije i religije.

    Primjetih već kako si se i ti upristojio nakon što si načuo Putinovo koketiranje sa evropskom desnicom i Trumpovo rušenje Sorosa.

    E pa,došlo neko novo doba ,digitalci moji,najavljivah ga,CIA i KGK istu mrežu pletu.Komunizam i Islam su u fokusu .

  5. sitna

    Iako je riječ zapravo o hladnom tekstu, punom logike i citata, on izaziva vrelinu kao što to uvijek čini istina. Jako dobro i vješto.

  6. Istina kažeš.Jao hrvatskoj istini,ona je mijeh u koji će uvijek da se zabada igla srpska,rekao bi moj prijatelj.Zar Vučić to upravo i ne ćini.

    No kao što rekoh došlo novo doba ,i napokon netko od hrvatskih političara bi odabran za lidera regije.

    1. ford

      Koliko sam čitao neke komentatore, ovaj to ne radi od Pupovčeva ili udbinog novca, već od našeg novca, novvca koji ti i ja i slični tteško svakodnevno zarađujemo. Pupovac da da nekome dve kune druže, valjda bi mu se ruka osušila, a udba nema ni za buđav lebac. Nešto maklo što Putin doturi.

      1. Stalker

        Jesi li ti pijan? Ili si toliko zloban da si zateturao kao utjelovljenje laži i netrpeljivosti prema najobičnijem, najljudskijem idealizmu kojeg Babićiz svojih razloga prakticira? Kome ti to daješ novce? Daješ vaše novce za sbplus, indirektno, jer grad kojem ti daješ direktno, daje njemu. Okani se više ćorava posla.

        1. Pa gde si druže.Pratiš li i ti Putina u afirmaciji desnice Zapada,ili si na liniji Vučića u dezavuisanju domovine nam.

          1. Stalker

            Kod tebe nema dileme. Ti si nasaugan, ali nacionalističkim proljevom kojeg piješ na hektolitre. Imaš li svoj podrum sortnih proljeva?

        2. ford

          Od mene brodski portali mogu dobiti samo dobrovoljni prilog, brodu ja ništa ne uplaćujem lolo. Ti kažeš idealizam, a netko drugi vidi teški duševni poremećaj ili beskrajnu ljudsku pokvarenost.

          Tekstovi su mu zabavni poput toga d anetko danas piše analizu nogometne utakmice jugoslavije i španjolske u kvalifikacijama za neko prvenstvo 1969.-te.

          1. Stalker

            Ali, zašto te toliko muče ti tekstovi? kažeš, zaboli te za brodske portale, pa šta te muči jedan dosadni autor jednog malog, jadnog, neuglednog, nemodernog portala? Kako bi rekao nasaugani zeitgeist, ignoriši ga!

            1. ford

              Kad vas ignorišem, ond ame prozivate, zazivate, provocirate i ne samo mene.

              Znam, vi mislite da ipak svi značajni ljudi u Brodu čitaju te bljuvotine, ali eto neće da vam odgovore, a ja kad vam odgovorim ono što bi vam oni rekli, to vam s ene sviđa.

              1. Stalker

                Ti patiš od paranoje. Da se tebe zaziva i provocira? Ako se osjećaš šovinističkim gadom, kapitalističkim sluganom i nekritičkim amerikanofilom, onda si stvarno u pravu. Takve se proziva i i za takve se priziva suvremeni Komunalčev kamion za odvoz smeća.

                Mislim da pokretač i autori koji nisu odsutali bojeći se svojeg imena u impressumu, iluzija nemaju o čitanosti. Svatko zna pročitati rankove. Značajni ljudi u Brodu. Tih deset koji postoje čitaju portal

                Ovo je fantastično. Ti misliš da se tebe poziva i vrijeđa bljuvotinama, pa ti stvarno vrijeđaš i još se čudiš kako ti se odgovori

  7. Druže Stalkeru,vidim mlogo si informisan,Bannon dolazi Merkelici i Macronu i svim okoštalim europskim strukturama nastalim iz 68.Izazov sa kakvim se Evropa do sada nije suočila,niti mu je dorasla.A Putin je uza to još na našoj strani.Niti si ti meni druže dorastao.

  8. trol

    Ako je g. Babić svjestan crne strane čitatelja, crne strane njihovih ogledala koje okreće svojim čitateljima, za koje ne može znati jesu li mladi ljudi neopterećeni zlima prošlosti, ili razočarani, možda i depresivni ljudi kojima je život i tzv. uređeno društvo odnijelo prijatelje, ljude koje vole, o kojima je sticao dojam statistikom/sistematikom, a ne- prikupljanjem informacija ili tek pristupom istim, ( lamentirajući među neiskusnim komentatorima kao crusader, kritičar babićevih tekstova ) onda sve ok .

    No, opraštam uvijek i do kraja, što reći o bilo kome, ne mora to biti g. Babić, kažem, bilo tko, tko iznosi univerzalne istine, koje bi po njegovoj etici trebale biti jednake i za one koji karikiram nemaju ni sanitarnog čvora u 21.stoljeću, ili za čitatelje koji su vidim, izuzetno obrazovani u području politike, i društveno-humanističkih znanosti ?

    Oduvijek me je izuzetno općarala umješnost ( nisam mogao da se nadivim ) onih koji kaneći biti prijatelj, suradnik, sugrađan, susjed, utjerati ga i zakopati što dublje. Gospodine Ladislave, konstruktivno je i čovječno pokazati nekome crnu stranu njegove ličnosti, no izuzetno je ogavno prikupljati godinama, i onda to nabiti odjednom nekom u glavu. To nije niti etično, niti moralno, nema nikakvih pozitivnih karakteristika, to je zlo. No, eto ispostavilo se, konkretno u mom slučaju, kako naizgled i zlo može imati svoje pozitivne učinke, no naravno to ovisi od snage pojedinca da se suoči sa svojom najcrnjom sjenkom. Oni kojima je dragi bog ( kojeg mnogi niječu ) podario grižnju savjest, jači su od negatora.

    Ono što možda svojom blesavom glavom isčitah u vašim tekstovima, nije bila niti proza, nisu bili ni eseji, nije bilo ništa konstruktivno, no bili su to kriptirani dosjei. Kritički, i napadom začinjeni dosjei posljednjih humanista i ljudi, dok se u toj zbilji odvijaju katastrofe. Zar je ista odgovornost onoga koji je iz gnjeva, intuicije, vlastite borbe za pravednijim ( etičnijim ) odnosima provalio neku glupost, gnjev, ili onih koji hladnokrvno, gaze sve što im se nađe na putu ?

    Da imam Vaš kapacitet razmišljanja, napisao bih tekst koji bi uklonio sve laži, napisao nešto, nakon čega bi svi napustili pridjeve koji im “krase” živote, i konačno zaplesali i osjećali se dobro. Surađivati, živjeti, a ne biti neprijatelji, i stranci jedni drugima. Lijep pozdrav i hvala na školi.

  9. trol

    “prkači bi podučavali učitelje” ? baš sam razmišljam kako od glupog postati pametan, kako od lošeg postati dobar, no tko god sebi prisvaja svoju inteligenciju, položaj u društvu, vrh s kojeg zbori, jezični mač kojeg je dobio na uporabu, neka ne smetne s uma da je to dobio na dar. Dobio je to da čini dobro, a ne zlo, dobio je to da stvara bolji svijet, da uzgaja i tetoši i brine se o svemu, a ne da rastura i uništava. U većini komentara na ovom portalu se primjeti dokazivanje i penjanje po ljestvicama nacionalizama, šovinizama, analitike i saznanja, a na moju sprdačinu na sve to, reagirano je kao da ništa ne razumijem, neprijatelj sam sustava, kao …svi znaju mnogo više. Zato, više nemam što da pišem, niti da kažem, ostajte mi dobro, i uživajte u vlastitim fantazijama..Mogao bih čak i da prozborim u ime mlađih, kojima je pun kurac prošlosti, grobova, partije, partizana, ustaša, četnika i ostalog čime trujete nove naraštaje. Ima li što ljepše, bolje, pozitivnije, nešto pokretački ?

    Trsite se lijevim idejama, kontra fašizma i ustašoida, ali zato bi sve glupe na kamaru, pa potpalit ? Krasan portal i izbor umjetnika koji zbore i progovaraju…Tematika je raznovrsna. Od umjetnosti, klasike, hipi pokreta, rock ‘n rolla, do političke analitike, pljuvanja i tematskih ormarića u kojima se izabire ispravna zubna pasta, lijepa žena, položaj za meditaciju i šortkat na tasturi. A na to sve pjesma do pjesmice, i “sretan je onaj koji svoju pjesmu ne plati glavom”, poezija i proletelerski udarni komentari,.

    Nešto kao kupus flekice. Tjesto i kupus umuljani jedno u drugo. Užas za nepce, jezik i probavni sustav. Eno, sbplus uvodi kontrolu komentara, što ne biste i vi ? Zbogom pažnji usmjerenoj na gluposti, i ne čitao ja više ništa osim uputstava za upotrebu i priručnika “povrće u vašoj bašti”…adios

    1. Jagma

      Mic po mic, dođe ti do toga da ti na kurac ide ovaj plac i oni koji ga uređuju. Ipak je to žalosno kad se tako izjasni nezavisni poput tebe. Ali, gle, on je antiprotivan.

  10. Sitna (duša) komentira: “Iako je riječ zapravo o hladnom tekstu, punom logike i citata, on izaziva vrelinu kao što to uvijek čini istina.“
    A tekst Crusadera (pun logike i citata – iz Babićevih kolumni!) izazvao je kod nje “vrelinu“ negativnog predznaka, unatoč tome što je sve bilo istina! Interesantno… Bipolarni poremećaj?

    Autor kolumne tvrdi: “Većinu ljudskog roda tvori prosjek.“ (Windowsi – provjetravanje, SBP, 6. 8. 2018.), ističe: “Vrhunski sam fizičar“ (Mirotvorac, Afirmator, 15. 1. 2016.), ali onaj koji “nikada nije završio prirodne znanosti“ (Na odlasku, SBPeriskop, 20. 11. 2017.), jer priznaje: “pođoh na nikad završeni studij fizike“ (Lete danci kao sanci, SBP 28. 5. 2018.), ali i docira: “Prkači bi podučavali učitelja?“ (Windowsi – provjetravanje, SBPeriskop, 6. 8. 2018.). Demonstracija super-ega.

    Autor piše:
    “Humani ljudi, međutim, iz svoje spoznaje izvlače zaključke o potrebi njegova mijenjanja (poboljšanja) za razliku od pasa, ameba i mediokriteta…“
    Stavio u isti koš pse, amebe i mediokritete? Što bi on da ima dijete s mentalnom retardacijom? E, Babiću, kad bi ti imao barem vjernost psa, jednostavnost amebe i prosječnost mediokriteta, ne bi ni u kolumnama ni u životu namjerno iritirao, ciljano provocirao, neutemeljeno vrijeđao, već realizirao (živio) to što pišeš: “Pitanje zašto ponajveći dio vremena odbacuju najdublje humanističke i etičke principe, poput ljubavi, altruizma, istinoljublja, solidarnosti, empatije, suosjećanja, tolerancije, drugarstva, uzajamne pomoći, korektnog odnosa spram drugih, recipročnu pravičnost…“ Tvoj je problem što ne uspijevaš pomiriti krajnosti, u samome sebi, postići “mir vatre i vode“ (postoji u hebrejskom jeziku složeni pojam “shamayim“, prouči ga).

    Autor piše:
    “Korijen istinoljubivog ponašanja leži u priznanju pojedinca da laže sebe sama, a još više u sposobnosti da to uoči kao smetnju u odnosu s okolinom. Lažeš li sebe, kako onda nećeš druge.“
    Apsolutno točna tvrdnja. No, pitanje je zašto ju autor ne primijeni na sebi? U kolumni donosi priču o liku koji se suzdržava da kiselinom kojom riba zahodsku školjku ne polije čovjeka što ubire godišnju “plaću“ (kao predstavnik stanara), dok dotični lik ne može od pričuve popraviti kvar na portafonu, ljutit što mu odgovaraju da na računu nema ni lipe (očito je neinformiran: može biti, ako stanari plaćaju zakonski minimum, mislim još uvijek 1 kn 53 lipe po kvadratu, dok u stvarnoj pričuvi nemaju ni lipe). U čemu je problem? U napomeni na kraju kolumne: “Svi likovi priče, kao i ostali njeni elementi, su plod spisateljeve fantazije. Ukoliko se netko prepozna, znak je da mu je mašta bujnija od piščeve ili ga mori nečista savjest, što nije više autorov problem.“ On svjesno laže.
    Dokaz? Evo ga.
    “U priču na ovom mjestu ulazi naivac… Nazovimo ga Mišo. Samac, dalekih finskih korijena… sam bez posla, primatelj socijalne pomoći, živio je u jednosobnom stanu osrednje zgrade od desetak stanara… Da ne bi zaribao svoje dijete – vlasnika stana koji je naslijedio od bake – redovno je namirivao režijske troškove“ ((Hladno jelo, Avlija 14. 7. 2015. i Tačno.net 23. 7. 2015.). U autobiografskoj kolumni piše: “I tada se baki povratio rak… ‘Draga Misokam, most mar minden vege!’ (Dragi Mišo, sad je već svemu kraj) njene su zadnje riječi koje sam čuo…“ (Lete danci kao sanci, SBPeriskop 28. 5. 2018.)
    Mišo nije fiktivni lik iz priče, nego autor (autobiografske) kolumne. Čak i autor sam priznaje: “Jasno je da je psihologija umjetnikova neodvojivo utkana u djelo, ma se on i upinjao tvrditi da je sve samo fikcija… sem stvaratelja samog sa vlastitim karakterom i odnosom prema životu utkanim u proizvod! Zašto toliko inzistiranje… kako umjetnika i djelo treba razdvojiti? Pisac ovih redaka ima sličan problem…“ (O knjizi koju nisam čitao, SBPeriskop, 14. 5. 2018.)
    U čemu je problem?
    Nema ga – kad bi jedno bila priča, a drugo autobiografija. Nema ga ni kada čitaoc shvati da je to isti čovjek (piše o sebi u trećem, pa u prvom licu). Problem je u napomeni na kraju teksta: “Svi likovi priče, kao i ostali njeni elementi, su plod spisateljeve fantazije.“ On svjesno laže. I tko se prepozna ima bujniju maštu od pisca ili nečistu savijest? Autor nije prepoznao – sebe? “Korijen istinoljubivog ponašanja“ (pisanja) “leži u priznanju pojedinca da laže sebe sama, a još više u sposobnosti da to uoči kao smetnju u odnosu s okolinom.“ Upravo tako. Čemu laži? Usput, ne možeš lagati sebe (druge), već lagati sebi (drugima) – dativ (ne genitiv ili akuzativ). Ujedno, autor godinama piše “svijestan – nesvijestan“, što bode u oči, pogotovo u naslovu (Radnik – rob nesvijestan okova“, SBP, 1. 5. 2018.). Pravilo je da se dugo izgovorno e piše ije, a kratko izgovorno e kao je (bijel – bjelina, dijete – djetinjstvo, svijest – svjestan). Dakle, Babiću, pravopis u ruke ili si nađi lektora. Da bi netko pisao kolumnu (za neki portal) treba prije svega biti pismen (ne samo načitan). Primjera ima na “gomile“ (nagoh se? – nagnuh se! grijehovi? – grijesi! etc.)

    Autor piše: “Jebeš takav ‘savršeni entitet’ (boga) koji nije sposoban jasno i razgovjetno čovječanstvu uputiti poruke, te je ono prisiljeno uvijek ih iznova tumačiti.“ I istovremeno: “Kako god se posprdno odnosili spram tvrdnje da su svi ljudi braća, ona ima uporište ne samo u Bibliji već i u znanosti.“
    Babiću, uputio je poruku – objavu, jasno, razgovjetno da jasnije ne može (ne treba tumačenje):
    “Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega.“ (Iv 3, 16 –18) To je to… Isus Krist (Pomazanik – Mesija), utjelovljena Riječ Božja, objavio je ljudima da njegova Oca možemo zvati “Oče“, dakle, ljudi su braća po istome Ocu. Jednostavno da bi i ameba shvatila. Ali autor javno izjavljuje:
    “Bog me kao neznanstveni i nedokazivi ‘entitet’ apsolutno ne zanima, doli prilike da zalud ‘solim pamet’ njegovim štovateljima (čin koji odslikava stvarni karakter objekta štovanja, vlastitu utopističku bit kojoj nesvijesno evoluiraju).“
    Proziva Boga za “stvaranje inteligentnih bića koja svojim djelovanjem svjedoče o njegovoj nekompetentnosti za posao kojeg se prihvatio“, tvrdi “da je On ustvari pali anđeo, Lucifer.“ Ruga se Kristovoj otkupiteljskoj žrtvi na Križu: “Njegovo nam odriješenje prošlih grijehova realno ništa ne znači… Što li samo svojim stvorenjima ima opraštati starozavjetni genocidni diletant… nevježa i šeprtlja koja se ni novim sporazumom s naivnim ‘proizvodima’ nije promijenio… Antistvorenje samom sebi? U stvarnosti ovaploćeno u milijardama jedinki koje su na se preuzele u dobru i u zlu imitirati – poput majmuna – ponajvećeg licemjera i zločinca.“ (Kriza, SBPeriskop, 29. 6. 2018.)
    A ima toga na “gomile“… Evo kako “crv“ ismijava Boga (na kojeg Boga misli jasno je po ilustraciji – lik Isusa Krista) i vjernike koji “očekuju gosta koji nikako da dođe, pardon, navodno je… došao i odmah odmaglio, praćen svim odgovarajućim počastima (trnova kruna, raspelo i ini rekviziti + masa oduševljenih gledatelja).“ Ruga se svim kršćanima ravno u lice: “Očito vam je potreban Spasitelj! Kao svakom slabiću, kukavici, licemjeru, kao svakom tko se boji… I zato su ga (od vas pametnije alfe) izmislili, i zato vas podržavaju u vašoj iluziji – jer znaju kako obvladavati kukavice. I zato čkomite, klečeplazite, čekate. I zato se molite.“ Čak im “otkriva“: “vi ste Spasitelj!“ Jer: “vi ste jedini sposobni preuzeti vlastite grijehe na sebe… Jedino u vašim rukama je spas vlastite vrste!“ (Čekajući Spasitelja, SBPeriskop, 6. 2. 2017.) “Prođe tako još jedan Uskrs, a Očekivani nije dočekan… A Gospodina našeg, kršitelja prirodnih zakona za kojeg se otimlju svi muzeji čuda na planeti, obećavajući enorme nagrade onima koji ga dobrovoljno ili silom privedu (živa ili mrtva, što je svejedno s obzirom na njegove sposobnosti izbavljenja nadmašujuće ponajveće Houdinijeve poduhvate), nema, pa ga nema i nema… pape ponavljaju vjekovima križni put od jedne do druge ‘postaje’ (navodno ih je četrnaest) – više razgibavanja radi…Većina prigodice, par puta godišnje, upražnjava vjerske klanjalačke rituale jedinom gospodaru (uz one niže vrste koje iz dana u dan prilježno služi) koji je sišao odakle i oni (s povisokih grana?).“ (Krizni put, SBPeriskop, 9. 4. 2018.)

    Čitanje tih tekstova me (malo je reći) sablaznilo. Je li to ta tolerancija za koju se autor zalaže? Neka proba malo tako o Muhamedu i islamu (za promjenu), ako se usudi. Treba komentirati? Ja kažem: no coment. Samo okrećem “crnu stranu ogledala“ prema autoru (piše Ubertroller), što je “konstruktivno i čovječno“, vraćam mu njegove vlastite riječi u lice (citate iz kolumni), da vidi samoga sebe (“Slika Dorijana Graya“, Oscar Wilde). A sve što imam reći autoru jeste: Ako te Bog apsolutno ne zanima, zašto se Njime uporno baviš? Ako je za tebe izmišljotina, fikcija, mitos, zašto s Njime ratuješ? Ako ratuješ s fikcijom, zreo si za psihijatriju. Ali, ako ratuješ s Istinom, teško će te stajati ova blasfemija… Odgovor na ovo pitanje daje sam autor (pišući o sebi u trećem licu, odnosno, gledajući se u zrcalu): “Mislim da je u osnovi bio gad“, ali “uvjeren u intelektualnu nadmoć nad većinom ljudi, nije se smatrao psihotičnom osobom kojoj treba pomoć psihijatra, a kako bijaše bezbožnik niti ispovjed svećeniku nije dolazila u obzir.“ (Na odlasku, SBPeriskop, 20. 11. 2017.)

    Autor piše:
    “Ne spadam u bulumentu… jer su mi istina i humanističke vrijednosti važnije od ma koje države svijeta.“
    Istina je voda duboka… O istini i humanističkim vrijednostima koje naglašava na kraju teksta. U zahtjevu za priznavanje prava na civilnu službu (11. 4. 1994.), pozitivno riješenom, tvrdi: “ne iskazujem nasilno ponašanje“ (Ljudi nalik na bogove, Diogen, 15. 5. 2012.) I obznanjuje: “Preozbiljan sam tip da se sa mnom možete igrati, zajebavati… kažem li da ću vas ošamariti, budite savim sigurni da upravo to i slijedi…“ (Mirotvorac, Afirmator, 15. 1. 2016.) Ali slijedi i raspad braka, otkaz s posla. Ne možeš braniti Istambulsku konvenciju i šamarati žene, Babiću. To je vrhunsko licemjerje (sjećaju se kolege).

    Autor piše na kraju:
    “Nikad nisam pravdao partizanske (komunističke) zločine, nigdje u tom smislu upotrijebio riječ pravdati (u smislu – braniti), ali jesam riječ razumjeti, što sam uvijek naglašavao.“
    Nije istina. Evo, argumentum ad hominem.
    Uživljen u lik partizana-osvetnika, autor “priče“ etiketira stradalnike Križnoga puta 1945. (pokolj na Bleiburgu izvršen, to je “post festum“): “Upitate li se ikada o strahu svinjčeta koje mora završiti tamo gdje ga je sudbina namijenila?“ Nakon opisa scene pune krvi, autor piše: “Metak koji bi nakon par stotina metara zujanja prostorom pao na tlo da nije bio začaran – jer nije letio prostorom već se kretao kroz vrijeme – našao je svoju metu… lutaju virtualni meci tražeći predodređene ciljeve na kojima će realizirati svoj smisao. Pitanje je samo, što će potencijalnim metama prije ući u glavu; pamet ili sudbinski plumbum! Tako je bilo širom evropskih prostora… Negdje malo viška šljivovice u slavljenju konačnog mira, drugdje nešto više bum, buma u lovljenju zvjeradi. Ako nije bilo suđenja, ne znači da nije bilo pravde… (Beštija, SBPeriskop, 8. 2. 2017.) “Pa nek’ razmisle o pravednom gnjevu partizana… te pokušaju razumjeti… njihov poriv za osvetom“ (Stazić je u pravu, SBPeriskop, 18. 6. 2018.) Sapienti sat.
    A istovremeno tvrdi: “Smatram se, poslije Isusa u čije postojanje duboko sumnjam, u osnovi najmoralnijim stvorom kojeg je evolucija iznjedrila na planeti.“ Ali: “Tko me lično poznaje… da tko zna za što sam sve odgovoran zvao bi me Sotonom… nitko sa mnom ne povezuje autorstvo niže opisanih djela.“ Uz “mesijanski“ i narcisoidni poremećaj, destruktivne naravi. “Ne rekoh li vam da sam humanist, paradigma humanističke etike.“ Ali: “Moj neprijatelj, protivnik, možda ispravnije rečeno, bijaše i jeste cijelo čovječanstvo.“ Contradictio in adjecto.
    Pitanje je li autor svjestan da ga odaje vlastiti rukopis kojim, u stvari, vivisecira samoga sebe?

    Na kraju, Sitna (izbor nicka govori sa čime se ona “poistovjećuje“), koja me je upozorila da razmislim kakav su kraj imali Križari (kad se već “postovjećujem“ s njima), očito misli na križare (gerilu 1945-1950.), dakle pogled joj seže do Stazićeve ’45. A moj 1000 godina dublje (za izbor nicka). Treba li prijevod?
    Savjet za Sitnu: Ako već nije sposobna za tako zahtjevno “putovanje“ (1000 godina unazad, kada su vitezovi Templari, kasnije Križari-Crusaderi oslobađali zemlje od osmanskog terora), neka se otisne 15-ak godina dalje (do 1929. kada su, proglašenjem Šestosiječanjske diktature, zabranjena sva narodna obilježja i aktivnosti, dakle i HOS – Hrvatski orlovski savez, ali se već 1930. Orlovi opet okupljaju i nastavljaju rad pod novim imenom – Križari.). Ili se osvrne oko sebe: Križari postoje (djeluju) i danas (geslo: ŽEA) i znaju razlikovati “vrijednosti koje su nastale kao rezultat duha vremena od vrijednosti koje su plod duhovnosti.“ Informirati se…
    Poruka za kraj: “Aquila non capit muscas.“ Orao ne lovi muhe. Čak ih ne vidi jer su pre-Sitne.

    Babić piše da zatvara jedan dio windowsa uma, natprosječni “učitelj“ prosječnim “prkačima“.
    A ja, evo, otvaram cijeli prozor… Toliko od (kako piše Ubetroller) “neiskusnog“ Crusadera…
    Zbogom.

  11. Mrsunja

    Misliš da smo mazohisti da čitamo tvoje kobasice?!

  12. Mrsunja, budi siguran da će to Babić čitati. I ipak je dovoljno “pošten” da prizna da je sve napisano istina.
    Ako ti ne poročitaš, nema šanse da ti se 2upali lampica”, pogotovo onaj dio gdje piše kako kolege pamte šamar nakon kojeg slijedi otkaz s posla u prosveti autora koji brani Istambulsku konvenciju.
    Mrsunja,”istina će te osloboditi.”

  13. Ovaj moj komentar – zbog Isusovih riječi “Istina će vas osloboditi” – je iznimka, jer rekoh zbogom.

Odgovori