«

»

svi. 10 2017

Ladislav Babić: Upravljanja ljudskim društvima

Dugoročna nestabilnost svojstvena je “višestranačkoj demokraciji”. Ne može biti stabilan sustav koja se namah uzbudi čim narodom počnu prevladavati drukčije opcije od “dozvoljenih“, počev od populizama, do fašizama, a socijalističke i nedajbože komunističke da ni ne spominjemo. Ako pojam demokracija išta doslovno znači, u smislu „vladavine naroda“, onda se treba slušati njegova volja, pretezala ona ka Marxu ili Hitleru – u protivnom se radi o praznoslovlju! U praksi, tu su „elite“ da filtriraju i korigiraju – prema svojim interesima – s humanističkog gledišta naizmjence opravdano ili ne, navodno neprikosnovenu narodnu demokratsku „volju“! Jasno je da demokracije nigdje nema, jer ona sadrži tri ili četiri komponente: političku, ekonomsku i socijalnu, plus onu globalističku. Ne može se o demokraciji u vrijednosnom smislu uopće govoriti, ako je njeni nositelji upražnjavaju tek unutar sebe, protiv drugih naroda intervenirajući vojnom silom. No, daleko je ta spoznaja od umova ljudi. Kako može biti stabilan sustav koji u kratkim vremenskim razmacima (reda veličine jednog ili par izbornih perioda) naizmjence nastoji graditi međusobno proturječne sustave – kapitalizam, odnosno socijalizam?

Prigovor na jednostranački sustav, koji odmah leti iz ustiju privrženika višestranačja, kako on omogućuje nadvladu uske grupe nad većinom koja potom nema mogućnost mirne smjene vlasti, leži u njihovom rigidnom shvaćanju jednostranačja. Državni, vojni udari u niz zemalja navodne „zapadne demokracije“ (uključujući onaj u domovini demokracije, ili Čileu – primjerice), govore da ni toliko hvaljene kapitalističke demokracije nisu imune od te boljke. Gdje je daklem izlaz? Kao što su nacionalizam i domoljublje fetiši koji su dogmatski i u sasvim krivom doživljavanju zarobili umove ljudi, pa izvan ograda kojima su im ograđeni nisu sposobni razmišljati, slično je s pojmom strančarenja. Jednostranačje ili višestranačje – vrzma im se glavama dilema, koju zamišljaju da su riješili vlastitim umom, prihvaćajući stoljećima direktno ili indirektno naturanu percepciju stvarnosti.

Razmotrimo na tren osnovu višestranačkog sustava po mjeri zapadne, kapitalističke demokracije. U parlamentima sjede predstavnici naroda, čak ne ni njega i njegovih zahtjeva, već vlastitih ideja koje su na izborima podastrli narodu, a on ih izabrao misleći da glasa za vlastite zamisli. To se zove predstavnička, a ne zastupnička demokracija, jer parlamentarci predstavljalu vlastite ideje a ne zastupaju stav birača, bez obzira što su od njih izabrani. Čest je termin od parlamentarnih demagoga, kako su oni samo „sluge naroda“, no kao što valjda znamo, sluge služe svom gospodaru, a to je za svaki zdravi um – isključivo narod. Daklem je i red da zastupaju njegove a ne svoje stavove, želje i očekivanja, koje pod izgovorom demokratskog odlučivanja uvaljuju biračima. Većinska opcija (ako, nedajbože nije komunistička!) potom samostalno ili koalirajući – već razvodnjavajući obećanja koja su ponudili na izborima – formira vladu. Bitno je u tome da većina (čak ne mora biti biračka, već samo parlamentarna) prisvaja vlast, tjerajući ostale (ma bilo ih samo i postotak manje) na igru definiranu usvojenim pravilima. Ključna je tu riječ „većina“, kao i isrpljujuće borbe između vladajućih i opozicije koje otupljuju, usporavaju ili sprečavaju napredak cjeline – društva. Pa, može li se većina postići i na drugi način sem višestranačjem? Naravno, čak i u jednostranačkom sustavu – pretpostavimo li da su u njega ugrađeni mehanizmi koji onemogućuju nadvladu pojedinaca i birokratsko ekonomskih klika – ona se može postići sasvim slobodno, bez prisile. No, ostavimo postrani i višestranačje i jednostranačje, kao opcije koje se do sada u povijesti nisu pretjerano iskazale. To što se jedno smatra većim a drugo manjim zlom, pritom ne igra veću ulogu od priklanjanja zlu, ma kakvo ono bilo.

U dilemi između dva jednaka stoga sijena, Bouridanov magarac sasvim je iz vida smetnuo treći, mnogo izdašniji od ona dva rad’ kojih može umrijeti od gladi. Nestranačje! Nestranačko odlučivanje prisutno je povremeno i u parlamentarnim demokracijama, u kojima se odluke donose referendumom. U tom smislu najdalje je otišla Švicarska, koja godišnje ima više referenduma (kojima se može oboriti svaki zakon donesen u parlamentu kao i ustav) negoli sve zemlje bivše države zajedno, tijekom svoje „nezavisnosti“. Kao prijelazni oblik između predstavničke – kapitalističke demokracije – i neposredne demokracije socijalizma – ova zemlja, unatoč prigovorima na njihov sustav odlučivanja, ima trenutno najsavršeniji sustav građanskog odlučivanja na svijetu. Mješavinu parlamentarne i neposredne demokracije. Razvoj digitalizacije, u ne tako dalekoj budućnosti dovest će do mogućnosti prevlade ove poslijednje; na neki način to će biti široka implementacija samoupravljanja (ne lokalne samouprave koja s tim nema veze!) u političkoj sferi, što će dovesti i do regulacije istoga na ekonomskom području. Jasno, ukoliko se tome ne opru ekonomske „elite“ (a hoće!), što će trebati ovako ili onako slamati.

Nijedan sustav nije savršen, a prigovarateljima kako se navodno ne zna kakav bi socijalizam trebao biti u detalje, jedini je odgovor da nijedna revolucija ne zna detalje društva koje uspostavlja. Da je tako, ne bi društvo bilo dinamičko već statičko, a kapitalizam bi od početka funkcionirao po današnjim (neljudskim) zauvijek zaleđenim standardima, a ne razvijajući se od otimačina prvobitne akumulacije kapitala. Svakako da ogromna većina želi ne samo novu raspodjelu karata, već i novi špil za „igru“. To je jasno posjednicima ma i zrna humanizma, ali je nemalo onih koji ne shvaćaju ni što je eksploatacija (u materijalnoj, bankarskoj, digitalnoj, biološkoj i inim sferama, što se očituje i u otimanju zemlje siromašnima, u privatizaciji svega – od voda do genoma živih bića, itd; 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8,…) – u kapitalizmu prisutna od najranijih početaka kao prisvajanje rezultata rada djece, žena i muškaraca. U očima nadobudneža demokracija se shvaća kao (karikaturalna) sposobnost ravnopravnog javnog nošenja i s ponajvećim autoritetima. Treba li iznova objašnjavati razliku između koristi i eksploatacije, uz minornu nadu da je moralno insuficijentni shvate?:

„I Jobs te Wozniak, dok su u garaži sklapali kompjutere i pisali programe, nisu bili nego pripadnici radničke klase, da se osnivajući „Apple“ transformiraju u kapitaliste koji eksploatiraju radnu snagu širom svijeta. Kapitalista se ne rađa, već postaje. Čak i vlasnici sredstava za proizvodnju mogu spadati u radničku klasu, pod uvjetom da ne vrše eksploataciju zaposlenika. Posjedovanje čekića ili kompjutera, u suštini se po ničemu ne razlikuje. Osnovni kriterij svrstavanja u radničku klasu postaje odsustvo eksploatacije i sudjelovanja u upravljanju, a ne više toliko neposjedovanje sredstava za proizvodnju. Misli li netko da je evolucija od radnika do kapitaliste napredak, onda stvar procjenjuje isključivo materijalnim a ne moralnim mjerilima. To, što se obrazovaniji slojevi radništva (liječnici, službenici, prosvjetni radnici!,…) opiru svrstavanju u rečenu klasu, rezulat je taštine i neshvaćanja vlastitog položaja, a ne objektivno stanje stvari.

O svemu je sijaset domaćih i svjetskih intelektualaca dovoljno pisalo, pa je gubitak vremena osvrt na komentare kukavelja da se potpišu imenom i prezimenom. Ne radi se samo o iskorištavanju radne snage, već istovremenoj ekspolataciji nerazvijenih zemalja i njihovom političkom podčinjavanju od strane razvijenih država (za koje treba znati kako su do takvog stanja uopće došli), odnosno multinacionalki sa sjedištima u njima. Nazaobilazne su pritom knjige Naomi Klein„Doktrina šoka“, kao i Chomskog„Mediji, propaganda, sistem“, a o tome se dosta nalazi u radu Soraje Mešić Multinacionalne korporacije u procesu globalizacije – koji završava s Oxfam-ovom (međunarodan organizacija koja se bavi rješavanjem problema siromaštva u svijetu) konstatacijom:

„Ukoliko se dobro rukovodi svjetskim trgovinskim sistemom, milioni ljudi se mogu izvući iz bijede. U obrnutom slučaju čitave privrede biti će još više potisnute na margine svjetske ekonomije…..Zato nam je potreban novi svjetski trgovinski poredak, utemeljen na drugačijem pristupu pravima i odgovornostima, i koji bi se obvezao na ostvarenje globalizacije u korist siromašnih.“

Prema tome, mnogi vide potrebu promjene društveno-ekonomske konstelacije, sem onih kojima vlastiti interes zastire vid! Na stotine tekstova, sa tisućama linkova na citate, članke i knjige domaćih i stranih intelektualaca koji uviđaju da je „svijet zaobljen“, objavljeno je od ovog autora, no neki se kritičari radije oslanjanju na vakuum svoju anonimne glave (boje li se biti prepoznati kad „bijes siromašnih eksplodira“?). Što govore Einstein, Marx, papa i ma koji ljudi od moralnog i/ili stručnog integriteta, za njih su gluposti, čime najbolje legitimiraju vlastitu. Lincolnova sjajna tvrdnja da “Sve ljude možete varati neko vrijeme. Neke ljude možete varati sve vrijeme. Ali ne možete sve ljude varati sve vrijeme”, nezgodna je sa stajališta prosječnog ljudskog života, jer gotovo sve ljude možete varati predugo vremena. S obzirom da vrlo teško shvaćaju kako ništa nije u božjim, već u ljudskim rukama, i da će jednog dana „plesati“ kako to odluči onih 99% ljudskog roda!

Svakako da promjena ekonomskog sustava ište i promjenu načina upravljanja u cjelini. Uza sve primjedbe na neposrednu demokraciju, ne jedan je primjer da ona može djelovati u različitim uvjetima, sve dok je „elite“ ne uzurpiraju i skrenu na svoj mlin. Razjasnimo odmah da demokracija i društveno-ekonomski sistem nisu istoznačnice, pa tako ne valja izjednačavati kapitalizam s demokracijom (uostalom, ideja je rođena još u antičkoj Grčkoj). Možda dođe do konvergencije demokracije i sistema, tek kad se istovremeno ostvare ranije spomenuta njena četiri vida. Neposredna demokracija, kao jedan od vidova upravljanja društava vlastitim interesima, u centru je pažnje anarhista, s čijim se stavovima može upoznati na prethodnom linku kao i u tekstu „Anarhija je moguća“ – ne kao „svetoj knjizi“ već poticaju na razmišljanje i vlastito istraživanje. Valja upozoriti kako često apriorno negativan odjek izaziva uobičajeno shvaćanje riječi anarhija, kao totalnog kaosa i konfuzije, te njene identifikacije s političkim pokretom – anarhizmom. Bilo kako bilo, kao alternativa kapitalizmu, ali i upravljanju društvima, nudi se niz prijedloga od kojih će vjerojatno kombinaciju njih – kad sazrije vrijeme – praksa izabrati kao izvedive. „Slabovidni“ ih svakako, radi vlastitog interesa ili nedostatka humanizma i pameti, automatski odbacuju kao nepoštene, besmislene i neizvedive. Uostalom, kao što će povijest i njih odbaciti! Da ljudi teže što potpunijem samoizražavanju cjelovite ljudskosti ne samo da dokazuju komentatori koji vrlo plastično izražavaju vlastitu ličnost, nego je to suštinska ljudska (od „elita“, kad im ne ide u prilog, namjerno potiskivana) osobina. Zar se članice EU ne bune sve više protiv briselske birokracije, jer da se odluke donose negdje drugdje a ne među neposredno zainteresiranima? A za što pak će pojedinci biti zainteresiraniji no za participaciju odlučivanja na radnom mjestu, umjesto da ih drugi tretiraju kao suvremeno roblje. Nažalost, čovjek je još uvijek pod evolutivno neprevladanim robovanjima alfa jedinkama, „očevima“ ovoga i onoga, što elitama savršeno odgovara, jer takva percepcija – namjerno jačana tijekom tisućljeća – i potiče od njih.

Da ne spominjemo uobičajene primjere zadrugarstva, radničkih kooperativa i samuopravljanja u nekim svjetskim koncernima – od EU, preko SAD, do Južne Amerike, od kojih je napoznatiji primjer baskijske kompanije Mondragon – kojih se primjeri baš često ne kritiziraju, a još manje izraelski kibuci kao oblici egalitarnih zajednica s obzirom na ekonomiju i upravljanje. Jer ljudi ni ne znaju za njih, a mržnja koja vodi njihovu kritiku kontrolirano je usmjeravana na zemlje „realsocijalizma“ i Jugoslaviju – koja ni nije izumila samoupravljanje kao oblik upravljanja ekonomijom. Stvari su nadasve jednostavne; kao što čovjek na bira svojevoljno niti jedan društveno-ekonomski sistem, već mu se nameće kombinacijom razvoja proizvodnih snaga i društvenog sloja koji od toga ima najviše koristi, tako je i s raspadima sustava. Ukoliko u parlamentarizmu čovjek ne smatra diktaturom kad stranka ili koalicija vlada samo glasom viška u parlamentu, ili stotinama hiljada glasova manje u izbornoj bazi – nije jasno zašto bi u nestranačkom sustavu podvrgavanje volji iskonske većine punoljetnog stanovništva smatrao diktaturom? Jeli možda referendumska odluka donijeta s tijesnom natpolovičnom većinom diktatura nad onima koji je nisu prihvatili? Kao što pojedinac ne odlučuje o visini poreza, o maksimalnoj brzini vožnje autoputom, o minimalnoj plaći ili duljini godišnjeg odmora, o izdvajanju za naoružanje i socijalnu skrb ili pridruživanju vojnom savezu, pa to prihvaća ni ne pomišljajući da se radi o odlukama o kojima nije konzultiran, tako će prihvatiti humaniji te pravedniji oblik upravljanja zajednicom i ekonomskim sistemom, za koji će se odlučiti ogromna većina svjetskog stanovništva. Milom ili silom – a u potonjem slučaju se opet neće raditi o diktaturi! Naravno, takvi sustavi morat će biti formalno ustrojeni na način da narod ima sposobnost neposrednog utjecaja na njihove promjene. Uostalom, nije li građanski neposluh danas jedna od prihvaćenih praktičnih artikulacija nezadovoljstva naroda, a on u izvjesnim trenucima lako preraste u revoluciju ukoliko „elite“ nemaju osjetljive uši za zahtjeve građana? Nije li još Thoreau – davno prije Marxa – rekao, kako Svi ljudi priznaju pravo na revoluciju, to jest pravo da se otkaže poslušnost vladi i da joj se pruži otpor kad njena tiranija ili efikasnost postanu neizdrživi.“, („O dužnosti građanina da bude neposlušan“). Pritom dakako nije mislio na apsolutno sve ljude, ali svakako na ogromnu većinu, smatra li da su uvjeti pod kojima živi neizdrživi!

 

 

6 comments

Skip to comment form

  1. Stalker

    “O svemu je sijaset domaćih i svjetskih intelektualaca dovoljno pisalo, pa je gubitak vremena osvrt na komentare kukavelja da se potpišu imenom i prezimenom.”

    Misli li to Babić na neke komentatore na ovom portalu?

    Babić nastavlja u prosvjetiteljskom tonu. Nešto znamo (ponavljanje je majka učenja), a nešto i ne, pa su njegovi tekstovi prave lekcije.

    1. Anonimni

      Da.

      Nije sporno shvaćanje da sustav treba mijenjati – jer će ga uvijek trebati mijenjati – no neki govore o realnim problemima sadašnjeg sustava, mjerama koje bi trebalo poduzimati da se smanje ekstremi, kao i o neizvodivostima i ograničenjima nekih ideja o alternativnim sustavima sa primjerima; dok Babić filozofira, natrusi svega i svačega u jednom članku, snagu svom stavu nastoji dati skrivajući se iza tuđih radova i stavova, a u konačnici ne daje nikakav konkretan VLASTITI stav, ideju ni opipljivo mišljenje o tome što poduzeti. Skriva li ih kao zmija noge jer se boji da još nije sazrijelo vrijeme, ili jednostavno ideje i predodžbe jednostavno, kao ni zmija noge, nema.

      Uz to, rasprava napreduje izrazito sporim tempom, brzinom rasta nokta. Bilo bi bolje da dijalog opet ide preko Darka.

  2. Vitrina

    Razložno s očekivanom poantom. Pa koje je drugo rješenje?

  3. Anonimni

    Zanimljiva je pojava što kritičari kapitalističkog uređenja često se pozivaju na ‘primjere zadrugarstva, radničkih kooperativa i samuopravljanja u nekim svjetskim koncernima’ (Mondragon, JLP, Organic Valley i ostali primjeri što je dao autor) i upravo se time sami sebi poseru u usta – jer baš ti primjeri pokazuju kako se u sadašnjem sustavu radnici mogu biti i vlasnici sredstava za proizvodnju, i samoupravljači, i dionici u podjeli dobiti. Ali, ima ‘caka’ – ljudi moraju biti pošteni, vrijedni i korisni.

    Jedina realna zapreka stvaranju većeg broja takvih poduzeća-kooperacija-zadruga je nedostatna količina ljudi koji imaju znanja, sposobnosti i volje za takvo što.

    Dakle, kao što sam već rekao – nije problem toliko u sustavu, koliko u ljudima.

    1. Ivan Marić

      Naravno, tko gradi sustav, ako ne ljudi? Sustav je prvenstveno ljudska mjera, a ne obratno, sve dok sustav ne preraste ljude. O tome Babić piše. Rješenje je revolucija, prekid scenarija, neposlušnost ljudi onim ljudima koju nameću sustav kao mjeru ljudima.

  4. Anonimni

    Da bi razmišljali o rješenjima, prvo treba znati realno razmotriti trenutnu situaciju.

    Babiću, parafrazirat ću te – ti si toliko udubljeni u (po vlastitom mišljenju) „duboku teoriju“, da nisi sposoban odgovoriti na najjednostavnija životna pitanja. Ustvari, ti (vjerojatno) pojma nemaš kako da suvislo (kratko i jasno) odgovoriš na niže im postavljene upite:

    1) da li je problem u sadašnjem društveno-ekonomskom uređenju ili načinu kako ga ljudi ‘koriste i zlorabe’? Kakav novo uređenje predlažeš?

    2) Stalno ponavljaš floskule o ‘društvenom vlasništvu nad proizvodnim sredstavima’, ‘svakom prema njegovom radu’, ‘nema ekploatacije tuđeg rada’ i sl – da li znaš da je rad samo jedan segment proizvodnog procesa? I što s onima koji neće da rade, ili ne znaju ništa? Neće li onda oni imati manje, pa eto opet nejednakosti?

    3) Ako su društveno vlasništvo nad sredstvima nad proizvodnju i samoupravljanje ključ uspješne i pravedne ekonomije, kako to da je real-socijalizam ‘pao’ upravo na tim poljima?

    4) Ideja -> znanje potrebno za pretvaranje ideje u stvarnost -> proizvodnja. Ako u ovom procesu ja odradim prvi i drugi korak, a za treći (sam rad) angažiram nekog drugog, i platim ga prema njegovom radu, a ostatak zarade ostaje meni – da li sam ja eksploator? S tim da može biti i ortačko-zadrugarski odnos, ali meni ide znatno veći dio profita nego radniku ovome što obavlja sam rad, jer sam obavio 2/3 sveukupnog posla.

    5) vezano uz prethodnu točku – spomenute 2/3 posla su: mozak proizvodi ideju a intelektualni kapital iznalazi način realizacije te ideje – kako su ideja i znanje u vlasništvu te osobe, a ne društveno vlasništvo, onda i dobit od tog segmenta procesa treba pripasti njima, zar ne? Ako nema adekvatne nagrade za ideju, neće biti ni ideja – upotrebljivi i realizirani novi izumi iz zemalja realsocijalizma se mogu nabrojati na prste jedne ruke…

    6) Ideje su malobrojne, znanja je nešto više, a rada ima u velikim količinama – što misliš, čemu je vrijednost veća, a čemu manja? I što ćemo sa činjenicom da rad sve više prelazi u domenu automatizacije?

    7) Primjer: Apple se basnoslovno bogati na temelju svojih uređaja – s time da oni imaju ideju i znanje kako ideju provesti u djelo. Za samu proizvodnju (rad) angažiraju firmu Foxconn, i plaćaju je prema dogovoru. Foxconn, kažu, maksimalno izrabljuje radnike. Tko je bezobrazni eksploator, Apple ili Foxconn? I da li treba kriviti Apple koji svoje radnike izdašno plaća, ili Foxconn čiji se vlasnici bogate izrabljivanjem, ali i kinesku vladu koja ne štiti svoje građane?

Odgovori