Ladislav Babić: Sretna Nova – miljokaz u vremenu

Blagdani su miljokazi u vremenu, reče netko. Pokazuju nam dokle su dospjeli pojedinačni životi, doklem je općeljudska civilizacija koje smo dio, napredovala – ne u formalnom, uglavnom tehničkom i tehnološkom smislu, već u humanističkom i spoznajnom našeg položaja u svijetu. Svega je par takvih blagdana u različitim kulturama svijeta, tijekom kojih si čovjek ma i nesvijesno, implicitno postavlja slična pitanja, analizira razočaranja i iz učinjenih pogrešaka – vlastitih i svoje vrste – nastoji izvući naravoučenja. Nova godina predstavlja rotor koji nas pokušava preusmjeriti na nove etape naših života – mada se ona periodično, kao mjera i saldo naših postignuća, ponavlja – kad sebi i drugima poželimo da preostatak autoceste bitisanja ne bude zakrčen nezgodama. Gajimo nadu, uvjereni(?) u svoje sposobnosti, a nešto manje u onih drugih, koji nam sumarnom djelatnošću preoravaju tlo na kojem smo prisiljeni prebivati. Nada je vjerojatnosna kategorija koja izmiče matematičkom definiranju nekom kvantitativnom mjerom, brojem između 0 i 1. Zar nisu to znali i naši daleki preci, smjestivši je na dno Pandorine vreće ili kutije, gdje je vjerojatno nitko i nije našao, prije svega jer pojma nema gdje se krije skalamerija iz koje bi samozatajnu damu trebao izvući na svijetlo dana. Pojedinci, ostvarujući svoja očekivanja možda je ipak tu i tamo sretnu, ne znajući ostalima predočiti zemljovid gdje da je traže i kako da je nađu. Većina čovječanstva, poviješću poučena (tko kaže da od nje ne učimo, više instinktivno negoli svijesno) u bezizglednost potrage za vrećom koja skriva uzdanje u bolje sutra, okrenula se očekivanju Spasitelja imenovanoj, antropomorfnoj nadi koja bi se iznebuha, iznekuda trebala samoinicijativno pojaviti namjesto da je bezuspješno tražimo širom prostranstava naših života. Povjerenje u Spasitelja iracionalnog je karaktera, mnogo više no u vlastite sposobnosti da svojom djelatnošću možemo sebi izboriti bolje sutra, još manje uvjereni (ako nas je uopće briga) u sličnu sposobnost vrste kojoj pripadamo. Uostalom, nije li taj kojeg vjernici očekuju, jednom već uništio cijeli svijet, pa tko zna neće li mu to ponovno pasti na – ljudima nedokučivu – pamet. Nije li sasvim izvan uma izbavljenje očekivati od najgenocidnijeg stvorenja svih vremena:

„Ja ću, evo, pustiti potop – vode na zemlju – da izgine svako biće pod nebom, sve u čemu ima dah života: sve na zemlji mora poginuti.“, (Knjiga Postanka – Post 6,17),

koje je u kontekstu svog (zlo)čina(?) doživjelu sudbinu kakvu je zaslužilo, mada bi mu danas vjerojatno organizirali neko demokratskije suđenje. A nije da nam sličnu sudbinu i dalje ne obećava:

„Zato prokletstvo proždire zemlju,

okajavaju stanovnici njeni.

Zato su sažgani žitelji zemljini

i malo je ljudi preostalo.“, (Izaija – Iz 24,1)

Doduše, makar samo u mitu, tip se izvukao, što mnogi – poneseni uvjerenjem o nastanku na sliku i priliku Njegovu:

„Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih“, (Knjiga Postanka – Post 1,26)

smatraju da mogu i nakon vlastitih zločina.

Prisjećate li se dana zaljubljenosti, dogovaranja susreta pod gradskom urom, pa nakon petnaestak minuta, maksimalno pola sata uzaludnog zimskog zebenja ili ljetnog kupanja u znoju, shvaćanja da vaš dragi/draga ne može, ili uopće nema namjere doći? Za razliku od nestrpljivosti zaljubljenih koji se pokunjeni vratiše kućama, vjernici strpljivo, već tisućljećima očekuju zbiljski a nikad urečeni susret sa Spasiteljem, namjesto kreativnog korištenja vremena za izvlačenje iz kala u koji upadaju. No, jeli to moguće, znamo li da barun Münchhausen slijedom fizikalnih zakona ne može sam sebe za perčin izvući iz močvare koje ga guta?

Jesmo li zbiljski bespomoćni, bez intervencije nekog nadmoćnog bića sami stati na čvrsto tlo s kojega smo skrenuli? Nije li skaska o sretnom i snalažljivom barunu tek zavodnička slika koja nas skreće s vlastitih pokušaja na mit o Spasitelju koji nikako da se pojavi, dok generacije i generacije njegovih stvorenja eonima marširaju autocestom života pravo u smrt? Čini se da je, ne baš pretjerano blistava kolektivna pamet čovječanstva – zaglibjelog u etičko blato i nesposobnog se minhauzenovski izvući – bila prinuđena mit o nepostojećim skrivalištima nade, zamijeniti onim o Supermenu, izbavitelju iz govana koja sve više gomilamo po sebi, nikako ne dosežući stupanj samopouzdanja za prepoznavanje spasitelja u nama samima.

Neki dan su vjernici slavili Njegovo rođenje, za koji mjesec će i uskrsnuće (nakon što su ga ti isti jednoglasno razapeli), tek kao da je sjećanje na iščeznuće mu u mit, nepovratno iščilelo zajedno s Njim. Nisam vjernik, a poput velikog broja meni sličnih, Božić mi – ne svojom voljom rođenom u kršćanskom okruženju – predstavlja najljepši blagdan (pripadnici drugih naroda imat će drukčiji izbor), ne zbog povjerenja u mitos, već što u njemu nazirem tragičnu, iskonsku težnju tisućljećima napaćenog ljudskog roda za stvarnim oslobođenjem, koje je nesposobno poduzeti vlastitim snagama. U tom smislu sam – za razliku od vjerničkih licemjera što svakodnevnim životima prkose vjeri u koju se zaklinju – pravi čuvar tradicije. Tradicije iščekivanja realne nade koja negdje čami u još nedovoljno uznapredovalim genima čovječanstva, za razliku od čuvara mitova kojima se isti klanjaju, da ih već dan iza blagdana zaobilaze nekim vlastitim putanjama. U tom smislu, neznaboštvo nije neprijatelj vjernicima, već samo nagovještaj puta kojim će jednog dana svi krenuti, u odbacivanju okova kojima se uzajamno okivaju. Nova godina je nekima stepenica bliže Spasiteljevom dolasku, kojeg će ionako idućih tisućljeća jednako zalud očekivati, dok je drugima korak bliže rađanju vlastite odlučnosti da se izvuku iz mraka koji sami stvaraju, nesposobni razgorjeti iskru skrivenu negdje duboko u njima – pravim kutijama koje kriju vjekovima neotkrivenu nadu. Ova, i još bezbroj narednih generacija ni jedno ni drugo neće dočekati, ali će se potomstvo naše, udaljavajući se od iracionalne sve više bližiti realnoj opciji. Tada će, kao što danas djeci prepričavaju antičke mitove (ne sluteći kako su na njima neprepoznatljiv način utkani u one biblijske), pričati oduševljenim klincima pričicu u koju su daleki preci – dok još bijahu pripadnici nedorasle vrste – vjerovali. Do tada, svim ljudima koji zaslužuju, sretna dolazeća i sve naredne nove godine, a državama karikaturama – u jednoj od kojih živim – što prije iščeznuće iz sjećanja njenih nesretnih stanovnika. Posebno one malene, bolesne, nemoćne dječice za čije ozdravljenje su roditelji i dobronamjerni prinuđeni skupljati milostinju, umjesto da država brine o njima. Da su mališani sposobni u jadu svojemu shvatiti što ova aždaja radi, ne samo njima već majkama i očevima, pretpostavljam da bi – uspiju li zalaganjem dobrih ljudi pobijediti boljku (što im od srca želim) kojom se „božanstvo nabacilo“ na njih – s većim entuzijazmom rušili „ovu“ i ovakvu, no što su im roditelji rušili „onu“ i onakvu.

 

 

5 comments

Skip to comment form

  1. Možemo li išta učiniti sami za sebe?

  2. Susret sa Spasiteljem? Babiću, Babiću, pa suština je u čekanju, u nadi o kojoj piše kad o Pandorinoj kutiji pišeš? Odveć je to ljudski da bi se ismijavalo. To što Spasitelj ne dolazi, znak je da čovjek nije zaslužio prihvatiti samog sebe boljeg.

  3. “Nisam vjernik …” – ma nemoj jebat. Mene bi prevario 🙂

    1. Što znači biti vjernik? Što znači ne biti vjernik? Što znači biti, pa ne biti vjernik? Nije li nazivnik vjere relativizam?

  4. Iz Pandorine kutije izletjela su sva zla, osim varave nade, kao najvećeg zla.
    Tu ljudi žive i umiru u bijedi i siromaštvu, zavođeni lažnim pričama i obećanjima političara i lažnom nadom kojom ih zavode opsjenari.

    “… svim ljudima koji zaslužuju, sretna dolazeća i sve naredne nove godine, a državama karikaturama – u jednoj od kojih živim – što prije iščeznuće iz sjećanja njenih nesretnih stanovnika.”

    Babić pali svjetlo u mraku.

    Progresivno nazadujemo, “ne u formalnom, uglavnom tehničkom i tehnološkom smislu, već u humanističkom i spoznajnom”, pod upravom zlih prodavača magle i varavih nada.

Odgovori