«

»

tra. 19 2018

Ladislav Babić: „Religija i ljevica“ – pogled ispod tribine (Prvi dio)

Jasno je da religiju i ljevicu treba shvaćati kao dinamičke entitete u neprestanoj mijeni, kao i cijelo društvo. Religija i ljevica od jučer nisu isto što i danas. Svaka definicija jedne i druge je prema tome privremena, i to ne iz perspektiva ishodišta svjetskih ideologija (i religiju smatram ideologijom), već s percepcije aktualnih znanstvenih spoznaja. Ipak, da bi se vršila vrijednosna prosudba unutar i između njih, posebno u odnosu na kvalitativne pomake tijekom procesa, potrebno je dati neko okvirno određenje.

Religija, kao oblik društvene svijesti, predstavlja „sustav vjerovanja u kojem je središnje mjesto nadnaravno biće, duh ili svemoćna sila, u monoteističkim religijama Bog, u mnogobožačkim više raznih božanstava ili nadnaravnih sila; u većini religija Bog, odnosno bogovi, ujedno je i stvoritelj svijeta i onaj koji određuje opća zbivanja i sudbinu svijeta, sudi o granicama dobra i zla; religije su ob. povezane i s vlastitim moralnim kodeksom i čvrstim obrednim zakonima, kod nekih i kultnim obožavanjima o čijim pravilima i provođenjima brinu duhovni religijski vođe i njima podređeni svećenici“

Ovime možemo obuhvatiti sve povijesne – neinstitucionalizirane i institucionalizirane – oblike njene; od totemizama, preko politeizama i panteizama do monoteističkih religija današnjice. Antropolog Anthony F.C. Wallace procjenjuje u knjigi „Religion: An Anthropological View“ da je kroz ljudsku povijest bilo oko 100 tisuća religija, koje se sve mogu podvesti pod „sistem vjerovanja u nadnaravne entitete“. Važno je spomenuti da religija – prisutna uglavnom kao institucionalizirani oblik vjere – i vjera (shvaćena kao jedna od bogoslovnih kreposti) nisu jedno te isto. Prva se nastoji nametnuti masama kao obvezujući pravorijek, kojeg često tek stoljeća mogu promijeniti u bitnim svojim postavkama; sem one na čijim temeljima počiva. Kako god se religije mijenjale, pa bile i lijevo ustrojene (poput južnoameričke teologije oslobođenja, rukavca kršćanstva koji korespondira sa socijalizmom), one se ne odriču osnovnog stava – vjerovanja u nadprirodno božansko biće koje upravlja svemirom i svima nama, mada nam je – naizgled – dalo slobodnu volju, koju potom važe u čistilištima sviju vrsta, i prema ishodu mjerenja presuđuje o „daljnoj sudbini naših duša“. Religiji, u etičkim stvarima nikako ne treba prigovarati da ne može biti lijevo, ali prateći njen povijesni ideološki kontekst, ne možemo zanemariti prethodno rečeno.

Ljevicu možemo definirati kao „političare koji se zalažu za političke i društvene promjene u korist radnozavisnih slojeva pučanstva [umjerena ljevica] ili kao lijevu stranu u parlamentarnim klupama“. Sveobuhvatnije možemo proširiti ovu ograničenu definiciju, obuhvativši sve napredne intelektualce, znanstvenike, umjetnike, kulturne radnike, novinare,…, koji se aktivno i javno, svojim djelom i djelovanjem zalažu za spomenute društvene promjene, uključujući i osnovna ljudska prava, ekološku problematiku i slično. Pošto ljevica djeluje u određenom povijesnom, civilizacijskom i socijalnom okruženju – kako globalnom tako i lokalnom – postojeći uvjeti utječu na načine i domete njezina djelovanja. Ljevica u jednoj, nije isto što i ljevica u drugoj zemlji. Prihvaćajući spomenuto određenje, u nju bi spadali i svi oblici lijevih religioznih stremljenja. To postaje upitno kad usporedimo dvije osnovne razdjelnice religije i ljevice, koje olakšavaju njihovo smještanje u ideološki spektar. To su teologija i znanost. Teologija nije znanost, jer se nauka bavi proučavanjem realno opstojećih i dokazivih a ne, u osnovi nedokazivih stvari i koncepata. Zadržavamo li se isključivo na etičkim i socijalnim stavovima, možemo ove discipline zanemariti, no onda ne obuhvaćamo u cjelosti pojmove religije i ljevice. U odnosu spram dvije spomenute stvari, one su na suprotnim polovima ideološkog spektra. Teologija je izrazito ideološki konotirana, dok je nauka u osnovi ideološki neutralna, odnosno nadideološka. Većina današnjih znanstvenika, smatramo li povijesne primjere nadiđenima – kao što su Teorija relativnosti i Kvantna fizika prevazišle klasičnu fiziku – danas nema potrebu za Tvorcem, niti poseže za njime u objašnjenju stvarnosti. U znanstvenim knjigama nema boga (ali ga se, naizgled paradoksalno, masovno uvodi u obrazanje) a nauka tako sjajno funkcionira već stoljećima, dok u vjerskim priručnicima nema gotovo ni tragova znanosti. Jeli stoga čudno, kako navodi Edward O. Wilson u knjizi „Pomirenje – jedinstvenost znanja“, da se prema jednom istraživanju 46% američkih naučnika deklariralo ateistima, a 14% agnosticima? Tu ne pomažu podmetanja kako je tijekom povijesti većina naučnika bila religiozna, jer mi živimo u aktuelnom trenutku koji je prevazišao prošlost. Jednako bi se mogli pozvati na tvrdnju kako su nam daleki preci jeli jedni druge, pa – izvolte ako ste gladni! Dapače, pokazuje se prilagođavanje religije znanstvenim spoznajama (poput priznanja evolucije, astronomskih i fizikalnih činjenica) a ne obrnuto, uz ustrajavanje na metafizičkoj strukturi svoje osnove. Slično bi se moglo prigovoriti i ljevici (dobro je pitanje kojoj, s obzirom da smo u termin utrpali i lijevo orijentirane vjernike) u pogledu povijesnog ustrajanja na materijalističkoj stvarnosti. No, činjenica je da su nas sva istraživanja, praćena mjerenjima, eksperimentima i promatranjima, približila upravo tom konceptu, bez i trunka dokaza postojanja nadprirodne egzistencije. To su područja u kojima se religija i ljevica nikada neće susresti, ne desi li se neko objedinjenje tipa valno-čestičnog dualizma, koji je danas u osnovi napušten. Pretpostavljam da mnogima taj aspekt razlikovanja lijevog i religioznog nije interesantan, već se zadržavaju na socijalnim i etičkim pitanjima. Autorov je stav slijedeći: bespoštedna kritika religijskih dogmi (crkveni mlinovi melju suviše sporo!), što se ne smije odražavati na ravnopravni društveni status vjernika. U sekularnoj državi religija ne smije imati direktni politički utjecaj, izuzev pojedinačnog vjerničkog glasa na izborima, uz sasvim normalno i neometano javno postojanje institucija (bogomolja, privatnih vjerskih škola, karitativnih ustanova,…). Obrazovanje ne smije izazivati napetosti, ali javne škole moraju programe zasnivati na aktuelnim naučnim spoznajama, a ne na teološkim spekulacijama. Koje se kao takve svakako smiju kritički izučavati u okviru prirodoznanstvenih i filozofskih predmeta i nesmetano javno ispoljavati, bez posljedica po vjernike i vjerske institucije.

Povijest ukazuje na nesumnjivi društveni, civilizacijski napredak (ironičniji bi tome suprotstavili krvave ratove, porast ekonomske nejednakosti, hrpu izbjeglica, ekološku problematiku, klimatske promjene,…), u što spada i sekularizacija društva, počevši od Francuske revolucije, preko epohe prosvjetiteljstva sve do danas. Barem u zapadnim društvima, a ni u svima njima ne suštinski. U fizici postoji pojam ravnoteže sila: djeluju li na tijelo istovremeno dvije antagonističke (suprotnih smjerova) i jednake sile, ono će zauvijek, statički i stoički zauzimati isti položaj. Društvo je evidentno dinamička pojava, daklem mora postojati preteg na stranu koja ga pokreće u smjeru napretka. U pojednostavljenoj slici stvarnosti to je znanost, kojoj se prilagođavaju tehnika, tehnologija, svjetonazori i etika koja nije zamrznuta u 10 božjih zapovjedi (religije nemaju ekskluzivno pravo na etiku, ona je od davnina nezavisna filozofska disciplina), ali daleko kaska za naučnim dostignućima. Voltaire je – po shvaćanju svog vremena intelektualni ljevičar – izjavio „uništite bestidnicu“, misleći pritom na crkvenu strukturu a ne vjernike kojima je i sam pripadao. Samo nekoliko godina prije njegova rođenja u Francuskoj je ediktom (1687.) kralja Luja XIV zabranjeno procesuiranje vještičarenja, a tek 1740. godine Marija Terezija izdaje opću odredbu za sve austrijske »nasljedne zemlje« da joj se u svakom procesu zbog čarobnjaštva izrečena presuda mora podnijeti na potvrdu (zajedno sa cijelim spisom predmeta)“. Daklem, ne radi se o ukidanju inkvizicijskih procesa, već o premještanju uloge vrhovnog arbitra u njene ruke. Tek je Napoleon ukinuo inkviziciju 1808. godine, da bi bila obnovljena šest godina kasnije, dok je konačno 1834. godine, na intervenciju pape, ugašena. O odnosu lijevih, naprednih ideja, i religijskih konzervativizama, ne smije se suditi samo temeljem uvida u njihove partikularne sfere (etiku i socijalni nauk), kao ni ograničiti se samo na aktualno, za nas doduše najznačajnije vrijeme. Inkvizicija i Indeks zabranjenih knjiga (ukinut tek 1966.g.) tek su ilustracije kočnica kojima je religija (u spomenutim slučajevima, katoličanstvo) zatirala društveni napredak. Do dana današnjeg.

Ne treba gajiti iluzije: da je papa Franjo isto što i katolička crkva, jer – do jučer je bio neki drugi, a pitanje je tko će naslijediti „Petrovu stolicu“ (institucije ne karakteriziraju pojedinačna stremljenja, već koliko uspješno i trajno ona mijenjaju stvari); da unutar islama na postoje turbulencije – rivalstvo između šiita i sunita koje gotovo prerasta u vjerske ratove nalik evropskima početkom 17. vijeka, u ekstremnom primjeru se ispoljavajući netrpeljivošću prema drugim vjeroispovjestima i ateistima (islam je oduvijek bio poznat po snošljivosti spram drugih vjera); da ortodoksni Židovi pred Zidom plača predstavljaju karikaturu razumnog ponašanja;… Treba li spomenuti da, ako već govorimo o toleranciji u smislu istovremenog beskonfliktnog postojanja različitih praksi i svjetonazora (što ne mora značiti da oni nisu logički, istinosno ili vrijednosno konfliktni sami po sebi, već da se ne iniciraju sukobi radi razlika), onda pokreti pod vjerskim utjecajima nastoje na cijelo društvo primijeniti vlastite etičke standarde. Nastoje prizivanjem prigovora savjesti, osoblju koje je obavezano Hipokratovom zakletvom, zabraniti – na štetu pacijenata – primjene nekih medicinskih zahvata; kriminaliziraju abortuse i umjetna začeća; kriminaliziraju homoseksualnost – da ne nabrajamo dalje. Spomenimo i nedostojni odnos religija prema ženama i muškarcima koji se začinje već unutar njihovih struktura, višeženstvu, preljubu, rastavi braka, zločinačko povijesno sudjelovanje u kolonijalnim projektima,… Istovremeno, Hrvatska biskupska konferencija Iustitia et pax, u ime 86% građana katolika tvrdi kako su u formalno sekularnoj Hrvatskoj – a posebnim ugovorima, kojima se napredna javnost protivi, povezanoj s Vatikanomkatolici diskriminirani i ugroženi! Sjećanja na nagnuća, osobito dviju velikih vjerskih zajednica regije, nacionalističkim i šovinističkim strujanjima, sa blagoslovom oružja u nedavnim ratovima i povijesnom revizionizmu,…, tjeraju na oprez – radi se o dva različita svjetonazora. Institucionaliziranom religijskom koji je rigidan i konzervativan, i mnogo širem od institucionalnoga a otvorenog društvenim promjenama – lijevom. Jedini mogući tip pomirenja je snošljivost, no ne onako kakvim ga shvaćaju poraženi fašisti (sjetimo se povezanosti religije sa njima): kao pomirenje političkih (u slučaju religije, svjetonazorskih) opcija. Kako to ne dolazi u obzir na institucionalnim razinama – mada je u tome najveća opasnost – prikladnije od ispitivanja odnosa religije i ljevice je propitivanje veza ljevice (lijevih ideja) i vjernika. Tu se već s obje strane mogu zauzeti mnogo fleksibilniji stavovi. Stvarno pomirenje ujedno znači i priznavanje vlastitih povijesnih zločina, u čemu bi – uzmu li se u obzir trajanje i povijesne uloge monoteističkih religija – trebalo biti jasno (bez predbacivanja, ali niti zataškavanja povijesnih istina) tko je više opterećen. Ne valja prenebregnuti da unatoč visokom moralnim načelima na koja se pozivaju institucionalizirane religije, u praksi ih upravo vjernici – s obzirom da su najzastupljeniji u populaciji i kreatorima politike – najčešće krše svojim sudjelovanjem u lopovlucima, ubojstvima, preljubima, nacionalizmima, šovinizmima, ratovima,…, i svemu onome što im je Bog najstrože zabranio. Nisu ovdje u pitanju načela sama, koliko njihovi kršitelji i “korisnici”, sasvim svejedno jesu li vjernici ili ne. Samo, u tom slučaju ni vjere ni religiozni se ničim izuzetnim ne ističu od ostalog dijela populacije, sem vjere čiju potvrdu nalaze u njoj samoj. U svim ostalim, zaista životnim stvarima, oni su sumnjičavci, skeptici, istažitelji, traže neovisne potvrde i dokaze,…, jednom riječju – nevjernici. Logički posve svejedno što nevjerovanje ispoljavaju u međusobnim, i interakcijama sa stvarima i pojavama, a ne u odnosu na metafizički entitet. Ovo samo potvrđuje da nije toliko stvar u suradnji među institucionaliziranim religijama i ljevicom, koliko između “ljudi dobre volje” s obje strane, kojima će od vjere u Boga ili njegovo nepostojanje biti značajnije njegovanje humanih međuljudskih odnosa. Bratstvo (i po religijskim i po znanstvenim načelima, svi su ljudi “braća”) se kali u neformalnim, ličnim, a ne u institucionalnim odnosima, što implicira da se odozdo mora vršiti pritisak na promjene okoštalih struktura. Na žalost, među katolicima promjene su opet inicirane sa samog vrha; stado i dalje tek prihvaća ili odbacuje inicijative, uspjeh čega uopće ne zavisi od njih.

Više od odnosa religije i ljevice u širokom povijesnom okviru nas zanimaju suvremene religije i suvremena ljevica. Povijest njihovih uzajamnih odnosa je većma materijal za učenje, stjecanje iskustava i korekcije ponašanja. Govoreći o njihovim odnosima unutar demokratskih društava (barem se takvima deklariraju), odmah nailazimo na još jedan ograničavajući faktor čvršćem povezivanju ljevice i religije. Demokratski sustavi u osnovi svoje odluke donose nakon široke institucionalne i javne rasprave, uključujući i referendume kao najdemokratskiji i najširi oblik odlučivanja (zanemarit ćemo samoupravljanje, demokraciju na radnom mjestu). Oni uvažavaju znanost kao pokretača materijalnog a djelomice i duhovnog napretka, ali i religiju kao realnost kojoj naginje još uvijek većina glasača. U važnim ekonomskim pitanjima s utjecajem na standard građana, religija teško može reći nešto suvislo mimo znanosti. Sem etičkog osvrta na primjenu nauke u tehnologiji, utjecaju na okoliš, promjenu klime te ljudsko zdravlje i položaja radnika u okviru sistema. Znanost – baš kao i religija – nije demokratska, ali se razlikuje od nje po verifikaciji rezultata. Nema u njoj, kao u religijama, vrhovnog maga – božjeg poslanika na Zemlji – čija je prva i poslijednja. Nema pape Einsteina za razliku od papa Franje, a svaki znanstveni iskaz (za razliku od autoritativnog religijskog) prolazi provjeru jedinog vrhovnog arbitra: prakse! Svatko je u prilici oboriti najautoritativnije tvrdnje, s obzirom da su znanstveni rezultati široko otvoreni javnosti i provjeri od strane iste. Za razliku od vjerskih dogmi, koje tek starčad koja diskriminira homo i transseksualce – istovremeno se oblačeći u duge haljine – svojim dementnim mozgovima smije dovesti u pitanje. Ako Biblija, Kur’an i druge svete knjige, uz blagoslov aktualnog božjeg poslanika među vjernicima, nemaju ništa protiv. Daklem, znanost po svojoj strukturiranosti i metodama usvajanja rezultata mnogo više korespondira s demokratskim oblicima društava, negoli je to slučaj s religijom. I demokrate i nauka daju ih na usvajanje glasanjem: prvi, većini svoje izborne baze ili parlamenta, drugi – prirodi, najopćenitije shvaćenoj kao sve postojeće. Nitko ne može stopirati rezultat „glasanja“ u znanosti, sem u slučajevima krajnje totalitarnih režima (poput nacističke Njemačke ili staljinističkog SSSR-a), ali i ekstremno klerikalno uređenih država – čemu svjedoče povijesne lomače i ponižavanja naučnika s nepodobnim idejama – mada se i u demokratskim državama volja naroda često izigrava.

Svoju dugovječnost, autoritet i njegovo širenje pride, religije uvelike duguju slizanosti sa vladajućim elitama. Obje savršeno u vlastiti prid oduvijek koriste tu povezanost. Zadržimo li se na kršćanstvu, još tamo od Konstantinovog priznanja i brzog prerastanja u državnu religiju, preko Francuske revolucije čiji su akteri nakon prvobitnog pokolja svećenstva i pljenidbe crkvenih posjeda, sklopili sa njom prećutni pakt o nenapadanju (jeste li ikada čuli Crkvu spominjati te zločine?), sve do danas. Uz jednu iznimku (jasno, radilo se o „komunističkim“, tj. „socijalističkim“ državama), s obzirom da je ona protjerala vjeru u lični habitus čovjeka, smanjujući njen javni utjecaj, protiveći se njenim temeljima (bog, kao metafizički uzrok svega) kao nenaučnima. Što u osnovi i jesu, jer nikakve znanstvene potvrde o njegovoj opstojnosti ne postoje, a religije – kao vrući krumpir – obavezu dokazivanja vlastitih tvrdnji prebacuju na teren znanosti. Zato i je u temeljima prihvaćanja religijskih stavova nekritička vjera, a znanosti – sumnja, skepsa, istraživanje i dokaz. Stoga prva nudi bezgranično povjerenje u nedokazani vrhovni autoritet i njegovog „predstavnika“ na Zemlji (njegov je svakako dokaziv!), a druga samo u striktni dokaz vlastitih tvrdnji, koje su svakome otvorene za ponovljeno dokazivanje ili obaranje.

 

tacno

 

 

16 comments

Skip to comment form

  1. Bruno

    Još jedan kobasičarsko-prosvjetiteljski babićev tekst. Pogled ispred i nužno osvrtanje za one koji žele shvatiti nemoć ljevice. I ovako impotentn u praktičnom smislu, ljevica je sjajnija od desničarskog prigušenog osvjetljenja. A religija je alat za sastvaljanje i demontiranje ljudskih robota.

  2. Popac

    Majakovski: Lijevi marš

    (Mornarima)

    Širite se u maršu!
    Otjerajte spletaka zolju!
    A vi, govornici, lakše.
    Riječ
    imate,
    druže pištolju!
    Dosta nam je života po tragu
    što ostaviše Adam i Eva.
    Ošinimo istorije ragu!
    Lijeva!
    Lijeva!
    Lijeva!
    Hej, bluzo plava!
    Krstari daleko!
    Okeanu sagledaj rubove!
    Zar
    bojnom brodovlju neko
    zatupi u lukama kljunove?
    Nek se kezi
    i riče kroz krunu
    Britanije lav, pun gnjeva.
    Pobijediti neće komunu.
    Lijeva!
    Lijeva!
    Lijeva!
    Onamo,
    za brdima tuge,
    sunčani kraj izobilja.
    Preko gladi,
    preko mora kuge,
    milionskim korakom silnim!
    Nek je okolo plaćena banda
    i nek čelik u mlazu sijeva.
    Neće Rusijom vladat Antanta.
    Lijeva!
    Lijeva!
    Lijeva!
    Oči orla zar da se smrače
    i za staro vid da se hvata?
    Grlo svijeta
    stegni još jače
    rukom proletarijata!
    Grudi istur’te svi skupa!
    Nek se nebom ruj stijega razlijeva!
    A ko li to desnom stupa?
    Lijeva!
    Lijeva!
    Lijeva!

  3. Edo Bare

    E, moj Ladislave Babiću, ljevica ti je postala pouzdana kao vrbov klin.

  4. Zeitgeist

    Bre Edo,ti progledo.Mnogo ti je trebalo.

    1. Edo Bare

      Zetgeist izgleda da ti je netko, verovatno s ćaletove strane, bio, ne Prečanin, nego Srbijanac kad tako dobro govoriš ekavicu. Ako, nije greh. Ti podsećaš na skinjare koje u sebi imaju crnačke krvi, pa zato najviše mlate nigere. Mene mnogo osvežavaš svojim skinjarlukom. Samo nastavi. Ako imaš švesterku njoj je mnogo lakše nego tebi čistom Hrvatu, kakvim se pokazuješ.

  5. Smith

    Evo, malo ću zlorabiti prostor ispod ove meni nerazumljive ljevičarske fantazmagorije i prigodno se osvrnuti na malu nezgodu naših parlamentaraca u Beogradu. Dakle, groteskno izaslanstvo hrvatskog Sabora sastavljeno od predstavnika nacionalnih i seksualnih manjina te članova rubnih stranaka ispod 1%, (cijelo to izaslanstvo je vjerojatno dobilo sve skupa manje od 1.000 preferencijalnih glasova na izborima) otišlo je u Beograd. Ne znamo zašto, vjerojatno zato da bi iskazali „punu podršku naporima prijateljske susjedne zemlje za uključenje u euroatlantske integracije“, pri čemu će Hrvatska, naravno, „nesebično pružiti svekoliku stručnu, savjetodavnu i logističku podršku“. Tamo su jasno dobili ono što su i zaslužili: pljuvačku u lice. I umjesto da smjesta odlučno krenu na drugu etapu svog puta – naime u posjet Hrvatima u Subotici – oni jadni bježe natrag u Zagreb. Da su otišli u Suboticu time bi pokazali da – usprkos četničkom teroru – Hrvatska ne odustaje od svojih sunarodnjaka, a osim toga poslali bi jasnu poruku: možda nismo dobrodošli u Srbiji, ali jesmo u Vojvodini. Jer, Vojvodina nije Srbija. Ali, znamo da centralni komitet u Zagrebu nema kapacitete, a niti interes za takvu politiku.

    Bilo je mučno i otužno gledati dva hadezeovska tuntlavca, srbojugoslavenskog ateistu i baba-gunju kako potpuno nepripremljeni i nedorasli „brane dignitet hrvatskog državnog znakovlja“ u beogradskoj skupštini. A onda sam se sjetio braće Radić i ostalih koji su na tom istom mjestu životima platili stvarno zalaganje za hrvatske nacionalne interese. Ukleta je ovo zemlja…

    Nakon što nam se Vučić narugao u Zagrebu, Hrvatska je potpuno zasluženo uletjela u drugo poniženje. Tako će se i nastaviti. Ovih dana Juncker, sav zabrinut zbog mogućeg rata na Balkanu, traži ubrzan prijem novih članica u EU. Pri tome naravno misli na Srbiju koja će tada postati glavni partner u „regionu“, a Hrvatska će opet stići tamo gdje je bila 1989. Sjetimo se, kad je Hrvatska krvarila i gorila onda se Juncker i njegovi nisu baš nešto brinuli zbog rata. E, moj narode…

    1. Edo Bare

      Smith, da smo barem gospodarski na razini 1989. godine. Koliko bi nas više bilo tj, koliko bi ljudi manje odlazilo iz domovine. Sve je to posljedica mudre politike HDZ-a. Uništili su, uništavaju i uništit će sve i svakoga kako bi njima uvijek bilo za pljačku. Imamo mi svoje Šešelje, koji su, kao i u Srbiji, heroji a ne nitkovi, ološ i zločinci.

      1. Boki

        Ti bi opet četveroznamenkastu inflaciju, štrajkove zbog sveprisutnih neisplata plaća, i sveopću nelikvidnost? Neka hvala…

        1. du auch

          A što sada imaš?Propalu industriju, Vatikanske ugovore, noseve okrenute prema nebu i dobrom vremenu kao uvjetima za turističku sezonu, dramatičn bijeg mladih u EU, uništeno stočarstvo, probleme sa svim susjedima, dolazak likvidacije rafinerije u Sisku, zagađen zrak i vodu, parazite s ogromnim mirovinama, uhljebništvo, partitokraciju, opasno bulažnjenje crkve, sjeban sport, ispražnjene otoke…

  6. sex pistol

    Smith, Hrvatska je avers, a Srbija revers, različite strane istog jadnog, prljavog novčića. Obje zemlje su civilizacijska sramota.

    Objektivno, bez osvratanja na prošlost, Vučić je kod nas dočekan kao bijesno pseto. Jandroković i ostali koje zaista ružno opisuješ, naletili su na još žešći scenario. Ne pomaže zveckanje oružjem.

  7. Zeitgeist

    Hrvatska nema svoje Šešelje,jer hrvati nisu bili ratni huškaći.Uostalom Velikosrbin Šešelj je porijeklom Hrvat,sa Popova polja,kažeš da si i ti takav Hrvat.

    1. sex pistol

      Srbijanac, dobro ti je gore odgovorio Edo. Nešto kriš, kad glumiš napaljenog Hrvata.

      1. Zeitgeist

        Pa idi u Srbiju tamo je mnogo lepo.Ratnu odštetu kada platite bit će lepo i ovde.razorili ste nas.

        1. Jagma

          Ne mogu si oprostiti što te ja nisam prvi provalio. Ti si bre provokator. Javljaš se ili iz Bosanski Brod ili Ćupriju, a predstaaljaš se ki Hrvat. E, nećeš ti nama više klanfe srati.

  8. Zeitgeist

    Ali ,ajde pošteno,zašto si ti protiv toga da RH naplati ratnu odštetu od Srbije,no bez muljanja,jer svi znamo da si protiv.Ne odgovoriš li,znamo,odgovorio si.

  9. Zeitgeist

    Dobro,odgovorio si sve glede odštete i puno prije.Inače,da ne pogađaš,ja sam ti Piročanac.Kad trgnemo,ima celu istočnu Srbiju ne samo Pirot,da vrnemo Bulgariji i jebemo Titi kevu u Beograd.Sićko, i Niš je Bulgaria.

    Srbi dobro znaju da su im svi susjedi nemili susjedi,ali samo Bugari su im istinski neprijatelji.I vazda ih unakažavali.

Odgovori