«

»

pro. 10 2016

Ladislav Babić: Radnik (Drugi dio)

radnici

Ladislav Babić: Radnik (Prvi dio)

Naravno da bi bilo ograničavajuće sljepilo zanemariti i nijekati aktualno stanje društva, radnih i općih međuljudskih odnosa. No, nije stvar – niti je ikada u povijesti bila – u sadašnjosti, već o njenom prevazilaženju. Da nije tako, stanje bi – od kada “nas je Bog stvorio” do dana današnjega – ostalo neizmjenjeno. Postoji dinamika društvenih odnosa, i kao što su kočnice čovjekovog oslobađanja bivale historijski prevazilažene (u moru krvi), tako će i suvremeni odnosi biti zamjenjeni humanijima. Netko to ne shvaća, drugi će se fizički usprotiviti, treći nazivati utopijom (možda, ali ne i utopizmom!), četvrti reći da mi to nećemo doživjeti, što ne govori da tako neće biti. Uvjerenje u promjenu neizmjerno je vrijednija od iracionalne vjere u bogove. Interesantno bi bilo zapitati oko 86% hrvatskih kršćana, kako to da im je socijalizam utopistička ideja – a već je bilo (zasad neuspjelih) pokušaja njegove implementacije, svijet je prepun socijalističkih i komunističkih stranaka – dok dolazak Spasitelja, zalud očekivanog tisućljećima, to nije? Kritičari socijalističkog društva, temeljem propalih “realsocijalizama”, naprosto su smiješni u osudi društva koje u povijesti nikada i nigdje nije ostvareno. Kad unaprijed cijeloga sebe ulažeš u opanjkavanje nepostojećeg, dobar je znak da ni ne želiš da se ostvari. Dakako da nužne promjene ne znače barbarsko uništavanje svega progresivnog što je kapitalizam donio ljudskom rodu, bila bi to budalaština. Put revolucionarnih promjena uglavnom ovisi o tome u kojoj mjeri su ekonomske elite spremne braniti povlastice, a to povijesno rade uglavnom na krvavi način. Sumanuti eksploatatori ne vode računa o nakupljenom bijesu naroda, gomilanom godina pod njihovom torturom, rađajući postkonfliktne zbjegove i osvete (SSSR, NDH, Kuba, Sirija,…) koje je teško kontrolirati i osuđivati ako se zna kakvim su nepravdama inicirane. Nitko, tko zabacuje ljudskost i vapaje za humanizacijom društva, nema logičkih argumenata da sam očekuje humani odnos. Sve ovisi o „pobjedniku“ i njegovoj čovječnosti, što mu se može o glavu obiti. Trebamo se upitati, jeli od socijalizma gora neravnomjernost razvoja svijeta, klimatske i ine ekološke promjene, i etički neprihvatljiva raspodjela svjetskog bogatstva među ljudima. Snebivanja elita i privrženih im ekonomista: “Kako smanjiti ekonomsku nejednakost u svijetu?” su floskule kojima se nastoji prikriti nebriga oko rješavanja tog pitanja, stvaranjem utiska da se o tome naporno razmišlja i radi. Dakako, bezuspješno, dok postoji načelno (ne i praktično, upravo zbog protivnika) sasvim jednostavno rješenje – promjena ekonomske paradigme.

Većini manjka ispravna percepcija stanja, povijesnog vremena, a fali im objektivo sagledavanje i sebe sama. Tako primjerice govore o “krizi bankarskog sektora” a ne kapitalizma, kao da banke nisu dio kapitalističkog svijeta koji ih je od propasti (rad njihovih špekulacija) spasio novcem poreznih obveznika, našto su iste odmah počele isplaćivati bonuse menadžerima koji su ih i doveli do propasti.

„Zahtijevaju spas državnim novcem i uopće ih ne zanima gdje će se taj novac pronaći. Razumljivo s njihove strane – žele da ih društvo štiti u teškim trenucima, ali kad stvari idu kako treba za njih, odbijaju prihvatiti obaveze prema istom tom društvu. Štoviše, intelektualno sposobniji među njima izlažu i filozofska mišljenja po kojima ‘pojam društva nije definiran kako treba’, dok oni koji su još ‘potkovaniji’ tvrde da ‘ne postoji nešto što bismo mogli nazvati društvom’… Bez državne sile moćni pojedinci se ne bi mogli obogatiti… Što misliš kako su uspjeli održati ‘društveni mir’ u vrijeme kad je, s jedne strane, mala manjina uživala u bogatstvu i udobnosti, dok je, s druge, velika većina umirala u straćarama Manchestera, Birminghama i Londona? Samo pod prijetnjom oružja policije i vojske. Jednostavnije rečeno, bez državne sile ne bi bilo moguće postojanje privatne dobiti i ekonomije.“, (Yanis Varoufakis, „Što sam rekao kćeri o ekonomiji“)

U dobra vremena, svi se zaklinju u kapital(izam) i nepoželjnost miješanja države u njegove transkacije, a kad „odnesu gaće na štapu“ upravo od nje traže spas, točnije – poreznih obveznika koje su svojom djelatnošću upropastili. Tako da ovi gube dvaput: prvi put propale štedne uloge, potom pak novac od poreza koji – umjesto ulaganja u svima korisne projekte – ide na spašavanje modernih baraba. One koji ne vide niz parametara (uključujući susjeda koji kopa po kontejneru), a napose koji ih ne priznaju kao markere stanja nepravednog društva, teško je zvati “Homo sapiensima” – više im odgovara ime “Homo šćapiensi” (šćapiti – zgrabiti), jer grabe sve i sva i posvuda, od moralnog djelovanja imajući tek ljepljive prste.

Činjenica je da današnji svijet ne živi od realnih prihoda nego na dug (čak i kamate otplaćujući novim zaduživanjima), prepuštajući vraćanje rastuće glavnice budućim generacijama. Uradi li to radnik, zadužujući se od prijatelja do prijatelja – u osnovi nikome ne vraćajući dug, već to čine sve noviji vjerovnici – tretiraju ga kao neodgovornu osobu i/ili kriminalca koji kad tad završava iza rešetaka. Poduzetnik, eufemizam suvremenog kapitalista – sa svrhom verbalnog ublažavanja napetosti između rada i kapitala (naivci rado padaju na lijepe riječi) – i država to mogu, uz posrednike koji im omogućavaju – banaka. Poduzetnik se i može splesti te posrnuti, ali podjednako kriminalne države „časni“ su članovi svjetskog društva (jednako kriminalnih) država. Kaže Varoufakis:

“…bankar, umjesto da bude poduzetnička ruka koja se puni već postojećom vrijednošću vjerovničkih štednji, funkcionira kao alegorijska poduzetnikova “ruka” koja probija liniju vremena uzimajući iz budućnosti još nestvorenu vrijednost, prenoseći je u sadašnjst i posuđujući je poduzetniku da bi on mogao pokrenuti proizvodnju i proizvesti vrijednost da bi se bankar isplatio i da bi se vrijednost “ukradena” od budućnosti vratila u – budućnost.”

Nema pokrivanja koliko je guber dug, ne planiraju se projekti koji se mogu izvršiti bez zaduživanja, već se iz ničega grade temelji nečega (jeli onda čudno kad neki kozmolozi tvrde da je svemir nastao iz ničega?), očekujući da će to nešto pokriti zaduživanja. Što funkcionira dok se ne uruši, a dug umjesto špekulanata, novcima poreznih obveznika namiruje država koja je dozvolila cijelu rabotu. Jer se i ona sama finacira istovrsnim špekulacijama (1, 2). Pitanje što bi se, primjerice, desilo da svi povjerioci odjednom zatraže povrat duga SAD, jedne od najzaduženijih država svijeta? Bi li se ponovio scenario Grčke, ili bankrota Argentine, ili bi ekonomski i vojno najrazvijenija zemlja svijeta izlaz potražila u ratu svjetskih razmjera? Brojač ukupne svjetske zaduženosti država pokazuje dug od oko 62*10^12 dolara; svi su svima nešto dužni; države kupcima državnih obveznica – bankama, drugim državama, mirovinskim fondovima…, doduše, postoje i potraživanja, ali je jasno – svijet živi na dug koji će otplaćivati buduće generacije. O tome, u ime radnika koji stvaraju realnu vrijednost, odlučuju sistemske elite i kapitalistički poslodavci (i država, kao jedan od njih), u konačnici bacajući radničku klasu iz relativno sigurnog bitisanja na ulicu. Smirujući radničko nezadovoljstvo socijalom, koja sistemski ne rješava ništa, osim mizernog bitisanja iz dana u dan. Usput im prodajući bajke da ništa pod kapom nebeskom nije sigurno (sem njihova bogatstva koje su osigurali svim mogućim zaštitinim mjerama). Uz prirodne pojave, požare, poplave, potrese, najezde insekata, epidemije, udare aseroida, tajfune,…, na koje je apriori nemoguće ili teško utjecati, sad im se uvaljuje i prekarijat – povremeno i nepouzdano radno mjesto – kao još jedan faktor nesigurnosti njihova života, uzrokovan čovjekovom djelatnošću koje se može dovesti pod kontrolu. Kad se ne bi ponavljala vjekovna mantra o „nevidljivoj ruci tržišta“, koja navodno svime upravlja. Bogaćenjem ogromne manjine, i životom na rubu ponora groa ljudskog roda.

Na postojećem stupnju društvenog razvoja, radnici mogu izvojevati poboljšanje svojeg stanja tek štrajkovima, koji praktički nikada ne dovode do potpunih (često i nikakvih) ispunjenja njihovih zahtjeva. Rascjep među radništvom je očit i uslijed narasle oholosti subjekata, koji sebe precjenjuju temeljem stručne spreme i ulaganja u svoj razvoj. Ponos da, ali sve što izdiže čovjeka nad drugim ljudskim bićem je i u religiji smrtni grijeh. Uslijed puste sujete, mnogi se više ne osjećaju radnicima, jer posve krivo taj pojam poistovjećuju sa šljakerima – fizičkim radnicima – smatrajući ih manje vrijednom kategorijom ljudi. Oblici umnog i fizičkog rada potpadaju pod istu kategoriju. Svakako da se alati kojima se u obje vrste rada služimo tehnološki razvijaju. Nije stvar u alatu, kompjuteru ili lopati (pa tko se prvim služi je navodno intelektualac, dok drugoga prezrivo smještamo u šljakere), već u položaju čovjeka u kontekstu proizvodnih odnosa, koji se nisu promijenili previše, mada je današnji radnik prosječno obrazovaniji od svojih preteča. Ako netko s diplomom i jeste šef, koliko sutra – kad kapitalu zatreba – dobit će “fus u guz” baš kao i onaj bez stručne spreme. Druga je stvar da će se prvi vjerojatno lakše snaći, ali to u principu ne mijenja njegov klasni status. Što ćemo ga svrstati u srednji ili srednji viši sloj, ne znači ništa; gdje piše da radnik mora biti sirotinja? Možda netko to bolje shvati usporedbom filmova “Željezničari” (vrlo aktuelnog za regiju), koji govori o položaju britanske radničke klase, i “Direktori na cesti”, storiji o sudbini upravljačkog, pa ipak radničkog sloja društva, koji odjednom dijeli sudbinu šljakera – pitanje jel’ shvaćajući da su tek dijelovi iste klase, zajedničkih interesa. Mnogi nikako ne prihvaćaju istinu, servira li im se na revolucionarni, umjetnički, filozofski ili ma koji način, osim ako ih lično pogodi i drastično promijeni sudbinu. Solidarnosti među radništvom je sve manje, dijelom uzrokovano razočaranošću u realsocijalizam koji im je ograničavao lične slobode, a što zbog djelovanja kapitala koji nastoji produbiti nebitne razlike među njima, a ogromnu ulogu igra i sve izraženija ljudska sebičnost, rastuća s pogoršavanjem vlastitog ekonomskog stanja. Umjesto da skupno stanu u zaštitu radnih mjesta, trenutno zaposleni samo promatraju – dok i njih ne zahvati – nesretnije drugove i drugarice koji poput maškara protestiraju po ulicama, bez ikakve nade u ishod protesta. Štrajkaju li piloti, željezničari i slični profili radnika, putnici kao “razumiju” njihove zahtjeve, ali eto – svojim su im štrajkom poremetili ovakve ili onakve planove; nisu li se mogli izboriti na drukčiji način (moguće dekapitiranjem uprave?)?

Ipak, kao što je Engels vrednovao ulogu rada pri pretvaranju majmuna u čovjeka (u istoimenom spisu), daklem radnika sa svojom ingenioznošću i žuljevitim rukama a ne vlasnika, sličnu će ulogu odigrati radnik u transformaciji čovjeka u humanizirano ljudsko biće višeg etičkog stupnja od postojećeg. Što je neizostavno povezano s promjenom općih, ali i ljudskih odnosa u procesu proizvodnje. To potvrđuju i duboko uvjereni poznati ekonomisti, u sjećanju na jednog od naših najpoznatijih, Branka Horvata. Posjedovanje svakako nije etička kategorija, tim ju je teže svrstavati u svetinju. To nije ni rad, ali je uspostavljanje tzv. protestantske radne etike (prema Maxu Weberu) bilo u temelju kapitalističkog sustava. Ne ulazeći u njeno razmatranje, u osnovi je možemo svesti na kršćanski moto svetog Benedikta“Ora et labora” (moli i radi) – s obzirom da propisuje pravila koja radnik mora poštivati, ne razmatrajući njegov suštinski položaj u radnom procesu.

“Marksisti, i neki ne-marksistički sociolozi, ne smatraju ‘radnu etiku’ korisnim sociološkim konceptom. Tvrde da postojanje ‘radne etike’ koja bi se razlikovala od najobičnije kontrole rukovodstva, nije racionalno opravdano u bilo kojoj zreloj industriji, u kojoj se radnik ne može nadati da će postati više od upravitelja, čija sudbina još uvijek ovisi o odlukama vlasnika.”

Drugim riječima, nemogućnost radnika da ravnopravno učestvuje u donošenju odluka tijekom procesa rada, već u startu dovodi u pitanje ma kakvu etiku tijekom aprirono neetičkih proizvodnih odnosa.

Očito, interesi radnika i kapitala se razlikuju, jer je prvi u podređenom položaju u odnosu na drugoga. Zašto su onda jugoslavenski radnici skoro listom izabrali nacinalnu optiku promatranja, te zavedeni („Komunisti su nam lagali o komunizmu, ali su istinito zborili o kapitalizmmu!“) njome, rušili državu koja se predstavljala kao „zemlja samoupravnog socijalizma“, u kojoj su svi akti i pokušaji realizacije radničke države išli njemu u prilog? Zbog čega se nije odozdo prionulo korjenitijem popravljanju svega što nije valjalo, namjesto što su se mase radnika upregle u ostvarenje promotora nacionalnih kapitalizama, zavedeni nacionalističkim tiradama o eksploataciji jednih od strane drugih, da bi došli u stanje u kojem su praktički svi eksploatirani? Odgovor se nazire na prvim stranicama Horvatove knjige „Radna teorija cijena“, na kojima kritički analizira neke Marxove stavove:

„Čovjek je za Marxa prvenstveno klasni čovjek i kao takav čovjek interesa. Da interesi igraju neobično važnu ulogu u racionalnim akcijama ljudi – to je nesumnjivo. Ističući značenje interesa – koje, na primjer Durheim ili suvremeni funkcionalisti ne zapažaju – Marx je učinio značajan doprinos objašnjenju ljudskog ponašanja. Međutim, interesi ne iscrpljuju ponašanje. Čovjek ima jednu duboku psihološku potrebu koju Fromm naziva potrebom za ukorjenjenošću, a Cohen potrebom za samoidentifikacijom. Interesi vode do identifikacije s klasom. Kulturna ukorjenjenost izaziva identifikaciju s nacijom, s rasom, s religijom. Samo socijalno-psihološka analiza može otkriti kakvo će biti stvarno ponašanje radničke klase u nekoj konkretnoj situaciji ili u čitavim historijskim epohama. Kad analizira konkretne događaje svog vremena, Marx je toga potpuno svjestan. Kad se upusti u analizu epohalnih kretanja, on psihologiju supstituira logikom. Zato on svojim analitičkim aparatom ne bi mogao objasniti ponašanje njemačke radničke klase za vrijeme fašizma, apartheid južnoafričkih radnika, konzervativizam američke radničke klase ili bezrezervnu podršku koju su u oba svjetska rata radnici dali svojim nacionalnim vladama u očiglednoj suprotnosti sa svojim interesima.“

Eto savršeno razumnog objašnjenja, zbog čega su radnici Jugoslavije u ime svojih nacionalnih identifikacija (degeneriranih u nacionalšovinizam) izdali svoje ključne egzistencijalne interese. Kapital je naprosto našao sinergiju između nacionalne identifikacije i svojih interesa, koju je vješto iskoristio protiv zavedenih radnika, dovevši ih u položaj gdje u okviru nacionalnih entiteta (ispočetka) moraju nastavljati borbu za svoja prava! Kritičari Marxa i marksizma kao navodno preživjele teorije, nesposobni su je shvatiti u kontekstu vremena nastanka, niti imaju uvide u potonje spoznaje koje je tijekom razvoja ljudske spoznaje modificiraju i osuvremenjuju.

„Marx nije mogao koristiti nikakvu ozbiljnu psihološku literaturu – naučna psihologija još nije postojala – a još manje je mogao upotrijebiti empirijska psihološka istra:ž:ivanja kojih nije bilo. Stoga, mada je sam došao do značajnih intuitivnih uvida u psihologiji, posebno socijalnoj psihologiji – potencijale ovih potonjih eksploatirao je tek sredinom ovog stoljeća Erich Fromm – Marx je u suštini ostao produktom prosvjetiteljskog racionalizma. Taj racionalizam blokira njegove psihološke uvide kad ih pokuša primijeniti na ponašanje društva koje analizira. Stvarni efekti socijalizacije, iracionalnosti masovnih pokreta, nacionalizam – izmiču njegovoj analizi. U Marxovom velikom opusu nema adekvatne analize motiviranja privrednih i drugih subjekata. Radnička klasa nije za njega skup konkretnih ličnosti, već historijskim shematizmom uvjetovana kategorija konstruirana na tipično racionalistički način njegova vremena: ako su historijski determinirani interesi ovakvi ili ovakvi, onda ponašanje mora biti takvo i takvo. Nije uočeno da su interesi posredovani psihologijom (npr. socijalizacijom) prije no što se stigne do ponašanja.“

Njihova kritika, proizišla iz neznanja kombiniranog sa sirovim egoizmom, analogna je odbacivanju i nipodoštavanju Newtona, jer nije otkrio – teoriju relativnosti!

Tko shvaća da fair play ne može postojati u okviru igre koja već po definiciji nije fer, lako će pronaći relevantne podatke o položaju radnika Hrvatske, regije, kontinenta i svijeta – stoga je izlišno ponavljati svima pristupne podatke s interneta ili vlastitog života. Tko, zaslijepljen nacionalističkom galamom ili bljeskom bogatstva koje je popljačkao, ne razumije, ili to ne želi, ako mu je domoljuble/“domoljublje“ važnije od života dostojna čovjeka, eto mu – ima(mo) Hrvatsku! No, zašto ih sve više kupuje kartu za Zapad a ne koprca se u blatu države koju toliko ljubi, pa radije bira manje glibav teren za nastavak života? Zašto ne ostaju ovdje, po preporuci pjesnika i zaklinjanju baraba koje su ih obrlatile? Jeli im došlo iz dupeta u glavu, ili im je želudac najpametniji dio ličnosti? Imamo Hrvatsku, danke Ausland – zahvaljujemo na minimumu, ovdje izgubljenog, ljudskog dostojanstva koje smo pronašli u vas. Pjevajmo o ljepoti domovine, plačimo slušajući himne, erektirajmo pod zastavama, slinimo pred grbovima, ali živimo od posla u tuđini. A jednog dana, možda, vratit ćemo se, i s nanovo zaboravljenim dostojanstvom u tuđini, cvrkutati budalaštine, u domaji za koju mislimo da je naša.

 

 

10 comments

1 ping

Skip to comment form

  1. Lara

    Rukavica u lice u posljednjem pasusu, a naročito ovaj dio: “Pjevajmo o ljepoti domovine, plačimo slušajući himne, erektirajmo pod zastavama, slinimo pred grbovima, ali živimo od posla u tuđini. A jednog dana, možda, vratit ćemo se, i s nanovo zaboravljenim dostojanstvom u tuđini, cvrkutati budalaštine, u domaji za koju mislimo da je naša.”

  2. Jagma

    Uz ovakve sindikate,bez povezanosti sa studentima, miješajući se s nazi-aktivistima- radnnici nemaju šanse oslobodit se profit-jarma. Kapitalist, poduzetnik to zna i sisa im krv. E, radnici nekada ste bili netko i nešto, a sada ste nitko i ništa.

    1. Ispravak netočnog navoda.
      Radnici su uvijek imali isti status, kao i sada.

  3. Popac

    Poanta je crna da crnja biti ne može.

  4. milenijum

    lamza bijelo popušta prijeđi na iglu manje češ gluposti valjati

  5. milenijum

    lamza da je to tako ti se ne bi ni rodio brižna tvoja majka bi radila na badnjak u trgovačkom lancu u devetom mjescu trudnoće do 23,59 i jadnica ne bi mogla otiči i bolnicu dok ne zaključi blagajnu i morala bi te abortirati za kasom

    1. Kao što je tebe tvoja abortirala, ali joj nije potpuno uspjelo.

  6. milenijum

    blaženi kapitalizam i prava radnika

  7. milenijum

    lamza ipak pod bijelim smisli nešto originalnije

  8. klopec

    Ako rad definiramo kao svrsishodnu i svjesno organiziranu djelatnost ljudi radi postizanja nekog KORISNOG učinka, onda je jasno da je ovo društvo beskorisnika jer propada. Uzori i vođe društva su totalno beskorisni, dapače, štetni. Hiperprodukcija i nagrađivanje ništkoristi potpuno su istisnuli iz svijesti ljudi plemenitu svrhu rada, posla, napora i djelovanja s konkretnim i korisnim učinkom i adekvatnim financijskim protuučinkom. Složit ćemo se da visoko plaćeno sjedenje po uredima, pljačka, otimačina, korupcija, prevare, beskorisno bajanje i malverzacije nisu rad. A to je ono čime se svi žele baviti u nakaradnom društvu potpunog obezvrijeđivanja radnika i korisnog rada.
    “Politika koja se oslanja na radnika, ali podupire i nagrađuje neradnika, ne može ne osjetiti miris koji dopire iz groba koji čeka.” – Lav Trocki

  1. Elite i javnost – Visoko.ba

    […] – ni krive ni dužne – prebacujemo svoje dugove. Ne jedan vrhunski ekonomist je objasnio pogubnostovakve ekonomske politike po društvo, što potvrđuju i primjeri (Argentina, Grčka itd). […]

Odgovori