«

»

kol. 11 2017

Ladislav Babić: Orijentacija

Siguran sam da se većina zna snalaziti u lokalnom prostoru; odrediti strane svijeta – sjever, jug, istok, zapad. Manje sam uvjeren da shvaćaju kako su te odrednice tek produkti ljudskog uma pridjeljene određenim prirodnim stanjima – konkretno, presjecištu sjeverne osi zemljine s nebeskim svodom (ili, nešto drukčije ali približno isto – pokazivanju igle kompasa spram magnetskog pola), a sve drugo se izvodi iz toga. Nema juga, istoka niti zapada, ako prvo proizvoljno ne definiramo sjever! Zašto čovjek, ostavljen nasred pustinje uglavnom umire, ukoliko ga stjecaj magičnog slučaja ne izbavi od zagrljaja smrti? Pa, jednostavno zato, što okružen pijeskom ili hrpom golog kamenja nema u odnosu na što da se orijentira, posebno ako je nesnalažljiv u odnosu na zvjezdane konfiguracije. Netko je rekao kako su „blagdani – orijentiri u vremenu“. I zaista, u trinaest i nešto milijardi godina starosti svemira, kako bismo se snalazili u tijeku vremena ako nismo (sasvim proizvoljno) definirali ishodišnu točku njegova računanja. Pa je 2017-ta, sasvim ravnopravna činjenica spram židovske 5777-e, islamske 1438-e ili kurdske 1396-e godine. Radi se samo o tome da smo mi, spram europocentrične percepcije povijesti, naučili na zapadnjačko računanje vremena. Drugim riječima, u navedenim slučajevima radi se naprosto o orijentaciji u prostoru i vremenu, bez ishodišne točke koje se ljudski rod nalazi u kaotičnom nesnalaženju unutar četverodimenzionalnog kontinuuma prostor-vrijeme. Nikakav izbor ishodišta nije ni gori ni lošiji od nekog drugog izbora; radi se samo o tome koji nam je „nametnut“ kao posljedica trenutne socijalno-ekonomske prevlasti određenog tipa civilizacije. Antagonizam koji se javlja u odnosu na neki drugi odabir, logički je jednak mržnji prema susjedu jer voli crnke, dok ja volim plavuše!

Orijentacija u društvenom okruženju podjednako je važna kao ona u prirodnom. Bez odabira referentnih točaka, mi smo slijepi i gluhi, a ponašanje nam se svodi na slučajni odabir etičkih i moralnih ishodišta svakog pojedinca. U globalu, ishodišne točke spram kojih se moral definira dana su religioznim ili filozofskim (za ovaj vremenski segment, najprihvatljivije – što nikako ne znači i najrasprostranjenije – humanističkim) „pravilima“ koja bismo trebali slijediti. Opet, u skladu ekonomske, znanstvene, tehničke i socijalne prevlasti zapadne civilizacije poslijednih stoljeća, ona se uglavnom baziraju na kršćanskim „objavama“, točnije 10 božjih zapovjedi, dok su zakoni samo pragmatične i prilično licemjerne modifikacije istih, kompatibilne s interesima vladajućih elita. Kako katolici, pravoslavci, evangelici, adventisti i ini kršćani prilično slobodno tumače „božje preporuke“, jasno je da se naprosto radi o slobodnom preinačavanju, ne apsolutne božje riječi (kakva bi valjda trebala biti spram sveopćeg shvaćanja božjih prerogativa), koliko o slobodnom izboru ljudi i jednako tako – proizvoljnom (diktiranom interesima) tumačenju davnašnjeg izbora pravila od strane dalekih nam predaka. O drugim vjerama i kulturama koje ne poznaju apsolutizirane preporuke ljudskog vladanja u tom obliku, da ne pričamo.

No, već iz spomenutog proizlazi kako čovjek vlastitom voljom (slijedeći nametnute interese vladajućih) relativizira apsolutnu božju riječ, istovremeno nesposoban shvatiti relativnost vlastitih definicija koje – upravo nasuprot prethodnoj tvrdnji – nastoji apsolutizirati. Ponajbolje se to može vidjeti, možda ne toliko praćenjem povijesnog razvoja morala (ne toliko etike koja govori „kako bi trebalo biti“, što je donekle kompatibilno sa božjim naredbama), već promatrajući definicije orijentacionih točaka u prostoru i vremenu. Primjerice, sjever nije uvijek bio – niti će biti – onaj sjever kakvim ga danas smatramo, a koji je astronomski otprilike definiran zvijezdom Sjevernjačom, a geofizički – položajem sjevernog magnetskog pola. Naime, kako rotaciona zemljina (a i magnetska) os nije nepomična – lijepo nas tako upozoravajući na dinamiku svega u svemiru, pa tako i međuljudskih odnosa – što je rigidnim zastupnicima vječnog morala i klasnih odnosa neprihvatljivije od pomicanja presjeka tamo nekih osi i nebeskog svoda. Uslijed pomicanja te točke (precesije) s periodom od otprilike 26000 godina (tzv. Platonova godina),

„prije 5000 godina zabilježena je kao Sjevernjača zvijezda Tuban (α Zmaja). Oko godine 14000. kao Sjevernjača će služiti zvijezda Vega, iako sjevernom nebeskom polu neće prići bliže od 5°“

Na isti način, uslijed promjene društveno ekonomskih odnosa, ni moral prije pet tisućljeća nije bio, kao što ni onaj za 14 tisućljeća neće biti adekvatan današnjem, ma se zastupnici apsolutnih pravila međuljudskih odnosa postavili naglavce. Ljudi uglavnom posjeduju evolucijom još neprevladan, ali sasvim razumljiv, antropocentrični stav spram tumačenja pojava u svemiru, baziran na još užem egocentričnom psihološkom stavu, porijeklo kojeg možemo najlakše shvatiti pogledamo li sred vedre noći prema nebeskom svodu. Svakome od nas se učini da je upravo on u centru svemira, a psihološki – u praktičnom vladanju i djelovanju – to je mnogima neprelazna iluzija. Čovjek je kao vrsta društveno biće (Aristotelov „zoon politikon“) i stoga nema mjesta kako apsolutnom individualizmu – jačanom nagonom biološkog samoodržanja svake pojedinačne manifestacije roda; čovjeka jedinke – tako ni apsolutnom podređivanju kolektivitetu. Jer ipak smo svi mi samo statistički jednaki, intelektualno se krećući u rasponu od idiota do genija, s različitim – na nivou vrste samo uprosječenim – emocionalnim i psihološkim osobinama. Radi se o nalaženju ravnoteže među tim krajnostima koje razapinju ljudski rod, i priznanju da su naše definicije i pravila samo privremeni u dinamičkom svemiru i društvu, te kao takvi uvijek podložni preispitivanjima, mijenjanjima i prilagodbama, želimo li sa što manje konflikata uopće preživjeti. Orijentacija u prostoru, vremenu i društvu, stoga su neosporno važne vještine (prisutnije u odnosu na prostor negoli na vrijeme i društvo – gdje se najčešće realiziraju pragmatičnim licemjerjem) u životu čovjeka, po čemu nerijetko i određujemo i njegov općeljudski integritet.

 

 

6 comments

Skip to comment form

  1. Lara

    Teško se orijentiraju ljudi koji namjerno zatvaraju oči pred zločinima autoriteta.

  2. Maki

    Riječ božj, riječ crkve. Riječ crkve, riječ nadzornika stada. Riječ nadzornika stada, riječ izrabljivača.

  3. Edo Bare

    Orijentacija u odnosu na što? Što je to ljudski Sjever?

  4. dron

    Za razliku od predkršćanskog poganskog društva danas imamo pogano društvo, a fakat je pogano da poganije ne može biti, s moralnim vertikalama da ti se zavrti u glavi, koliko laži, licemjerja i drpanja love. Što je crkva bogatija, to je mafija razularenija, a narod siromašniju Kod Voltairove bestidnice možeš sve kupti ako imaš para, veći grijeh – skuplji oprost, sirotinja si ni grijeh ne može otkupiti. Veliki srednjovjekovni problem imamo u suvremenoj Hrvatskoj: bogati crkveni stališ, kmetove i mafiju. A da joj epitet “suvremena” nikako ne pristaje, jasno je čim izgovoriš sintagmu “suvremena Hrvatska”. Zaostala da, ali suvremena nikako. Suvremeniji smo bili prije 30 godina. To je zato što mafija i inkvizicija troše lovu na svoju žderačinu, pijačinu i tjelesne užitke, a ne na knjigu i obrazovanje. Tu ide popljačkani novac, u njihova crijeva. Ljubav naroda ide kroz njihov želudac.

    “Suvremenost” je orijentir. Suvremen znači napredan, moderan, koji ide u korak sa dostignućima. A bili smo suvremeni, rekli su nam da smo od 1945. do 1975. postigli i sagradili za 30 godina ono za što drugima treba 100, baš kao što smo se za ovih tridesetak godina srušili 300 unazad.

  5. idemija

    Evo dobra majica za orijentaciju, kad ti svakavi bolesnici i trovači s pozicija vlasti i autoriteta isperu mozak, da se podsjetiš bitnog

    https://plus.google.com/u/0/photos/photo/111615656216507570968/6452965754170284962?icm=false

  6. Sonja

    Ljudi se orijentiraju baš kao na ilustraciji- prema objektivno nevažnijem.

Odgovori