«

»

lip. 07 2016

Ladislav Babić: Nemoć

UtopijaEvidentna je nemoć ljevice na ovim prostorima u poslijednjih tridesetak godina. Od kad se SK iz ljevice premetnuo u najgore antirevolucionarno krdo u zbacivanju sebe sama sa vlasti (istinabog, tad je već zamrlo bratstvo-jedinstvo te svatko od “braće” bijaše uvjeren da zbacuje onog drugog), pa do potonjeg višestranačkog sistema u kojem se lijeva misao zadržala tek kod integralnih intelektualaca, nespremnih izdati svoj etički – prvenstveno na socijalnom polju – svjetonazor. Vladajuće valute su se promijenile, i tko zna koliko puta će to u povijesti još učiniti, no jedina respektabilna valuta tih ljudi uvijek je ista. Čast, poštenje i humanizam, ni na jednoj od valutnih listi banaka (političari trguju njima na crno, ispod stola), ali nikad u većoj upotrebi od ništarija najgore vrste. Političari, izrođeni u politikante, su postali potrošna roba, odbacivana ili kupovana u skladu sa stupnjem vjernosti stranačkom vrhu ili potrebama izglasavanja koječega, ali se i sami – svijesni vlastite moralne i intelektualne “prilagodljivosti” boljem ponuđaču – samoreklamerski nude na tržištu kojim kolaju. Riječ mamon istisnula je je rječcu ideal. Ukratko, relevantne stranačke ljevice ni od korova, a ono što se tim imenom diči u privlačenju glasača, služi istim interesima kao i desnica, u malo “mekšem” pakiranju. Upravo takvo, nešto prihvatljivije od tvrdo ukoričenog desničarskog, održava dio glasača uz njih, svijesnih konstelacije snaga i nužnosti da se od dva zla bira manje. Birač implicitno biva prisiljen izdavati vlastite ideale i uvjerenja, ima li ih uopće izvan onih koje se mjere hrpom valuta s valutnog spiska. Kako je u nas praktički jedino SDP relevantan kao kvazilijeva stranka – makar prema rasporedu sjedenja u Saboru, što je jedino i zadržao od ljevičarenja – samo jednostavnosti radi zvat ćemo je lijevom. Postavlja se intrigantno pitanje, zašto ta i takva ljevica nije uspjela od 1990-tih do danas ostvariti više no dva izborna mandata, s kojih je sišla gotovo brže no ih je osvojila? Što je nagnalo glasače da im uz evidentne sitne pomake (o kojima govore relevantni statistički pokazatelji), ali ipak pomake – koje će si pripisati desnica – ne daju šansu bar za još jedan mandat u kontinuitetu kako bi svoja obećanja pokušali do kraja realizirati na korist društva i svojih birača?

Prosječni je glasač s centralnog dijela krivulje inteligencije. Takav u prosjeku drži do svojih stavova onoliko koliko mu diktira vlastita ekonomska situacija. Koji postotak na bolje, on će glasati i za samog vraga – podjednak sunovrat dovoljan mu je razlog za otkazivanje potpore i dragom bogu. Osnovna je pretpostavka egzistencije ljudskih bića sažeta u tri magične riječi koje većini određuju ponašanje i tome prilagođenu etiku: “u se, na se, poda se” (ponašanje zrelih ljudi je vođeno etikom!). Sve van toga je nadgradnja ličnosti izazvana socijalnom evolucijom (djelovanjem obrazovanja i općedrušvenih kulturalnih standarda mučno uspostavljanih desetljećima i stoljećima), a baš kao što uspjeh učenja u razredu slijedi Gaussovu krivulju tako je i s ukorjenjivanjem tih evolucijskih postignuća u ljudima. U nekih su korjeni duboki, kod drugih tek površinski, a neke promjena ni ne takne izuzev sticanja sposobnosti mimikrije u svakom društvenom okolišu, sve dok im situacija ne omogući ukazivanje u pravom svjetlu. Ljudsko biće je čovjek ne po spomenute tri potrebe (pripadajuće svakom živom stvoru!) već upravo po nadgradnji koja je njime ovladala. Pojednostavljeno rečeno, po onome što nijedno drugo biće ne posjeduje – svjetonazoru. Svjetonazor pokazuje koliko se Homo sapiens zaista humanizirao, od čisto biološkog storenja stekao navade koje drugim bićima nisu karakteristične ili su tek u povojima (nažalost, mnoga ljudska bića ih ni u takvom obimu ne posjeduju.). Svjetonazor nije ideologija, on je mnogo kompleksniji – sukus pogleda koji vode čovjeka u interakciji sa društvom i prirodom, među kojima etika zauzima najznačajnije mjesto. Naravno, kad ma kojem čovjeku budu nasilno uskraćena tri aksiomatska egzistencijalna uslova, i najmoralniji među nama mogu zabaciti svoju etičku nadgradnju.

Ivica Račan, unatoč marksističkom obrazovanju u kumrovečkoj političkoj školi, bio je prilično manjkav u pogledu humanističkog svjetonazora, što se nekima ukazalo već pri prepuštanju (umjesto kvalitativnim promjenama u smjeru samoupravljanja) društva višestranačju, a napose kad je zasjeo svoj jedini četverogodišnji mandat u okruženju čijem kreiranju je i sam doprinjeo. Marksizam optužuju za sve i sva, prvenstveno ljudi koji to čine više rad’ neobrazovanosti ili zadovoljenja koristoljublja, nego urođene gluposti. No, nikad se neće usuditi osuditi biblijska socijalna načela u velikoj mjeri korespondirana sa socijalističkima, s obzirom da je sirova vjera humus na kojem grade karijere vođene sintagmom “imati, a ne biti”. Korijeni etičkog rastakanja ljevice potiču još iz vremena kad su se komunisti – “avangarda radničke klase” – počeli intelektualno rastakati, primajući među svoje redove 2.5 milijuna “avangarde mediokritetstva i karijerizma”. Njima su, umjesto da uvide, shvate i pokušaju promijeniti negativnosti namnožene u Partiji i društvu, učas prevladale prikrivene biološke karakteristike ksenofobnog straha i ličnog samoodržanja, neglede na cijenu pljuvanja vlastitog svjetonazora. Korištenjem metode gordijskog čvora (koju naizmjence, prema potrebi hvale ili kude, ali nikad ne bi dopustili da se primijeni protiv njih) promijenili su ga brže no to čine sa prljavim gaćama. Stotinjak hiljada „vjernih“ članova SKH prekonoć je postalo vjerno nacionalšovinističo članstvo HDZ-a, a koketiranje stranke (u najnovije doba i direktna sprega) sa (neo)ustaštvom bijaše sasvim prihvatljivo ukoliko ne dira u nešto kod njih beskrajno čvršće od svjetonazora. U čuvenu “hrvatsku lisnicu u hrvatskom džepu”, napose ako nije postala praznom kao što je većina to prekasno ustanovila. Otvoreno rečeno, nisu ni preko ni ovodrinski Srbi opljačkali Hrvatsku, već je to učinila vrhuška HDZ-a s jatacima pripuštenima formiranju čuvenih “200 obitelji” koje će upravljati ovcama. U tome su im što otvoreno, što prikriveno a što nečinjenjem, asistirali i iz SDP-a i inih stranaka te strančica, pa sad po principu „znamo se, pa ne talasajmo suviše“, upravljaju tragikomedijom zvanom hrvatska politika. Sirovim riječima, besprimjerni banditizam praćen rasprodajom društevnog i prirodnog bogatstva, u svrhu punjenja vlastitih džepova. U tom razvodnjavanju lijevog svjetonazora, pristajući (ili makar žmireći, iz navodnog nacionalnog interesa) uz najgore oblike kršenja ljudskih prava (što je eufemizam za skup najgorih ratnih zločina te pljački i vlastitih građana), leži početak nemoći ljevice. Kako ćeš optuživati krvave ruke kad krv i sa tvojih kaplje, kako će se društvance uzajamno prozivati, kad poštenjačina među njima skoro ni nema? Svaka vlast da bi se održala, najprije proglašava nedodirljive svetinje: državu, jezik, ustav, himnu, zastavu, grb, branitelje,…, pa i sebe samu – kao da to nisu naprosto nesavršeni ljudi, njihovi simboli i tvorevine, s prirodnim pravom skeptičnog i kritičnog propitivanja. Kako su najbolji “sinovi i kćeri” svih posvađanih i zaraćenih naroda bivše države radili na sprječavanju rata, pa i za samog klanja među mediokritetima čuvali vlastiti obraz i humane odnose prema onima koji su to recipročno zasluživali, jasno je da među bojovničkom populacijom prevladavaju najsugestibilniji, najdresurabilniji, pa i karakterno najekstremniji dijelovi populacije, koja se potom – kad je rat završen – samoprikazuje njenim najetičnijim segmentom. Propitivanje čijih “ekscesa” (naročito ratnih) postaje prilično opasna rabota. Oni koji u to vrijeme još ne bijahu ni spermići, ne sjećaju se plakata širom zemlje na kojima se nabrajaju “privilegije” Srba i pripadnika JNA, s jasnom porukom da “mi” nećemo ratovati zbog istih već radi “blablabla i tralala”. Jer kad je većina pokopala mrtve, pomolila im se za spas duša, vratila se porušenim domovima, naišla na popljačkane fabrike iz kojih je upućena među nezaposlene, pa potom zbrojila pluseve i minuse, mogla je uvidjeti da se upravo za to i bojevala. Danas već i poodrasle zigote vide kako branitelji nastoje unovčiti vlastito učešće u ratu, uz rijetke izuzetke koji imaju toliko dostojanstva da mimo onoga za što su se borili iz uvjerenja ne traže ništa. Što su i dobili.

Razlika između onih koje žele spriječiti rat i bojovnika, je bitna za shvaćanje nemoći ljevice. Sociološka istraživanja ukazuju da se lijevim svjetonazorima i strankama priklanjaju obrazovaniji ljudi – oni koji su i socijalnoevolucijski napredniji dio zajednice. Takvi daju prednost snazi argumenata umjesto argumentima snage, uz naivni previd koji ih i čini nemoćnima. Ne shvaćaju da u prevladavajućem, evolucijski uprosječenom okruženju batina uvijek pobjeđuje! Nema “um caruje, snaga klade valja”, već je um podvrgnut služenju snazi – fizičkoj ili ekonomskoj. Za uvjeravanja i argumentiranja treba imati obrazovanje i etički temelj; za tabanja i ratovanja dovoljno je biti biološko biće s ograničenim ili čak i nikakvim moralnim osobinama, sem sugestibilnosti (da te natjeraju u pakao) i dresurabilnosti (da na komandu gineš, šeniš i zadovoljiš se bačenim mrvicama). Jednom rječju, prvi su teoretičari, a drugi praktičari! Nisam još čuo da je nečija slatkorječivost spriječila pljačku naoružanih protuha koje se manje libe upotrijebiti metke no prvospomenuti svoje riječi. “Dok oružje govori, muze šute”, pa i njihovi štovatelji, a kasnije su vrlo oprezni prisjećajući se kako su prošli oni odveć glasni. Gotovo paradigmatska ilustracija nemoći ljevice je kapitulacija pred “problemom” više od 500 tisuća (kvazi)branitelja, fiktivno riješenim objavom čuvenog “spiska branitelja”, impotentnog koliko i njegovi sastavljači, s obzirom da ničemu nije poslužio sem zavađanju javnosti i prikrivanju vlastitog straha. Jer, među tih petsto tisuća bilo je 350 tisuća nepatvorenih ratnika, koji baš i nisu rekli zbogom oružju (krijući ga po podrumima, šupama, tavanima i inim skrovištima), ne jednom dokazujući kako se u obranu svojih “prava” (primjerice, mjesečnog prihoda od 25000Kn) ne libe izravno suprotstaviti zakonu i ustrajati u protuzakonitim akcijama mjesecima, uz drhturenje “lijeve” vlasti poput pruta na vodi. Iznošenje plinskih boca na ulice Zagreba, razbijanje ćirilićnih natpisa ustavom zajamčenih i niz sličnih akcija ukazuje kako se ljevica usrala od straha, te nema namjere provoditi zakone ukoliko im to desni implicitno ili eksplicitno ne dozvole. Ljevica desnici ide niz dlaku, bojeći se da se ova ne nakostriješi i prekine igrokaz prividne demokracije u zemlji. Svijesni da u opoziciji smiju galamiti po volji – jer koga brige za njihovo drečanje – ali osvoje li vlast, sve što je drečano i obećano isti čas se prevrće poput vrućeg krumpira u rukama. Netko reče da nema bolje prakse od dobe teorije; floskula koja to i ostaje ako zaista nije praćena djelatnom praksom, a ona se zasniva na mišićima, rukama i nogama – udovima proširenim snagom strojeva – nužnima da se teorija provede u djelo. U jedanaestoj tezi o Feuerbachu, Marx kaže da su filozofi do sada samo tumačili svijet, a stvar je uz tome da se promijeni. Zaista je tako, uz dva bitna dodatka. Za stvarnu promjenu (teorijska) konstatacija mora biti popraćena djelatnom praksom, i drugo – važno je imati makar provizornu viziju u kojem smjeru ga želimo mijenjati. Desnica posjeduje „ruke“ (vojsku, policiju, batine, skriveno oružje,… – zavisno jeli legalna ili samo parasnaga), a vizija joj je liberalni kapitalizam za koji su najinteligentniji i najetičniji pripadnici ljudskog roda utvrdili da uzrokuje najbitnije probleme čovječanstva (glad, zagađivanje, manjak prirodnih resursa, eksploatacija, neravnomjerna raspodjela društvenog i prirodnog bogatstva,…). Kad ljevica i dobije formalnu vlast nad tim “rukama”, vlada se kao da je kljasta – boji ih se upotrijebiti u svrhu usmjeravanja svijeta prema humanijim vidicima. Primjerice, “domoljubna koalicija” vrši masovne smjene na svim područjima od društvenog interesa, uz proteste ljevice tipa “psi laju, karavana prolazi”. Mislite li da će se usuditi, ako dođe na vlast formalnodemokratskim izborima, zakonito a jednako masovno kao što su ih desni protuzakonito instalirali, maknuti te ljude? Hej, provjerite jeste li zdravi i gdje živite! Pa, još od Tuđmanovih vremena i masovnih čistki po redakcijama i državnim službama, one su prepune ustoličenih hadezeovskih kadrova koje se nitko ne usuđuje micati i vratiti ljude odstranjene zbog „krivih“ krvnih zrnaca. Naravno, kad tad u povijesti dođe do toga da i lijevi bivaju prinuđeni upotrijebiti ruke, kako bi suprotstavili humanizam izrođenom i neljudskom desničarenju. Pogrešno je mišljenje da su teoretičari u svemu nedjelatni; oni se uglavnom zgražavaju nasilja i oružja, upravo onoga što bi ih ponekad i moglo osloboditi robovanja zlu, no kad bivaju prisiljeni povijesnim uvjetima zaista ga se i prihvaćaju. Nije zalud njihova zvijezda vodilja i barjak crvene boje; previše im je znano (čega se baš i ne prisjećaju tako često) iz kojeg razloga. Nažalost, institucionalna ljevica kao i mnogi naprednjaci imaju kasno paljenje. Puno još danas živućih ističe kako su u “onom mraku” – (za koji skoro 79% anketiranih na portalu indeks.hr kažu da su bolje živjeli! U poslijednjih četvrt stoljeća nije to jedina anketa koja daje isti rezultat, a ima ih dosta takvih širom regije) – branili nacionaliste tipa Šešelja, Šeksa i ine ljudske tvorove, s prekasnim žaljenjem uvidjevši kud su nas njihovi branjenici odveli!

Nemoć ljevice postaje čestom metom sprdnji s desna, naročito njenim mrziteljima koji se ni ne trude razumjeti o čemu se radi. Denis Kuljiš, zakačivši se za prisustvo Antonio Negrija (bivšeg člana talijanskih “Crvenih brigada”) na listi potpisnika Liberationovog apela za smjenom Hasanbegovića (zahtjev koji prati peticiju domaćih “kulturnjaka”) govori o “socijalističkom eksperimentu”, njemu se na Balkanu “prtlja s ljevičarskim idejama”, “I bezazlena ‘Korčulanska ljetna škola’, koju su organizirali ‘praxisovci’, završila je 1968. demonstracijama studenata u Beogradu koji su tražili više komunizma, i to žešćeg, izvornog”, a nama se možda smiješi “diktatura lumpenproletarijata”. Intelektualni habitus, etičku i svjetonazorsku doslijednost, te novinarsku “veličinu” glasnogovornika suvremenih eksperimentatora s narodom, secira Aleksandar Stanković svojim ironično satiričkim tekstom. Praxisa i Korčulanske ljetne škole, kao i svega živog u prirodi i u društvu što se tiče, moj je jedini savjet mladima da se na ništa ne oslanjaju više negoli na sebe sama, svoju znatiželju i iskrenu želju za dokučivanjem istine. Ukoliko gaje te karakterne osobine, dalje će dogurati no što ih može lansirati bilo kakva obrazovna reforma. Milan Kangrga, primjerice, kaže (navedeni citat i još neki dijelovi, volšebno su iščezli iz intervjua kojeg autor čuva na svom kompjuteru):

“Ako ništa drugo, praksisovci su već 1971. godine signalizirali što se sprema i javno (jedini javno, pod svim pritiscima i prijetnjama) protestirali protiv provale desničarsko-populističko-nacionalističkog – danas se to jasno vidi – šljama, koji je poharao sve do čega je dospio, uz svesrdne talambase tih takozvanih »naroda«. Možda je Njegoš ipak imao pravo sa svojim uzvikom: Pučina je stoka jedna grdna!. A praksisovci nikad nisu bili pripadnici te »stoke«!”

Pripadnik čega je pravomoćno (o)suđeni novinar, koji u nedostatku činjenica i dokumenata krivotvori iste, bilo bi zgodno da sam preispita radije no se bavi pripadnošću drugih stvorova na uštrb kojih gradi svoju “karijeru”. Uostalom, koliko god i bile točne biografske crtice pojedinih potpisnika, iznesene s perfidnom namjerom da se difamira cjelina njih a ne pojedinci, one su posve beznačajne u odnosu na činjeničnu konstataciju: hrvatski ministar je (neo)ustaša, k tome još u vrhovima vlade koja bi se vjerojatno mogla opisati tim atributom, i svaka priča o potpisnicima blijedi pred time.

Iznenadila me posjećenost skupova podrške reformi obrazovanja, vjerojatno od ljudi koji spadaju u lijevi dio hrvatskog političkog spektra (što ne znači da se mogu svesti na zajednički nazivnik), mada lično mislim da to nije bilo u smjeru podrške njenim ciljevima koliko nemiješanju politike (koja je već svima dopi……) u sam proces. S obzirom na posjećenost dosadašnjih javnih skupova (s izuzetkom podrške „radiju 101“) masovno su bili posjećivani oni domoljubno ili desno orijentirani (na splitskoj rivi, u čast generala oslobođenih političkom odlukom, nekrofilsko čašćenje trupla katoličkog sveca, te oni iz vremena kad je još ‘Ćaća’ – izbjegavši suđenje bijegom na „onaj“ svijet – cvrkutao zemljom). Što li sam drugo trebao očekivati od društva koje je šutke pretrpjelo uništenje antifašističkih spomenika, čišćenje knjižnica od nepoćudnih knjiga, egzodus hrvatskih Srba, a masovnije posjećuje bleiburšku nego jasenovačku komemoraciju? Sve to rađa pesimizam. Za razliku od većine stručnjaka, smatram kako bi najbitniji dio reforme školskih kurikuluma moralo biti ispravno pozicioniranje svjetonazora u okviru kojeg će se on odvijati. Inzistiranje na reformi pojedinačnih predmeta samo ide na ruku kapitalu u potrazi za dobrim bravarima, strojarima, informatičarima i učiteljima koji će ih obrazovati po njihovim očekivanjima, ali ljudima bez izgrađenog općeg pogleda na svijet potrebnog da omogući ispravnu kordinatizaciju vlastitog radnog i duhovnog položaja u njemu. Kapital je to učinio umjesto njega, i u takvoj slici većini je tek mjesto na radnom mjestu, uz dužnosti, prava, učešće u odlučivanju i raspodjeli zarađenoga kakvo mu je kapital unaprijed predodredio. U društvu u kojem povišica ili smanjenje plaće od par postotaka može dijametralno promijeniti poglede ljudi na dobro i na zlo ovoga svijeta. Reforma u polariziranom društvu poput hrvatskog, u društvu koje nije kadro – kao jedan od preduvjeta uspjeha – uložiti novac, u društvu koje rasprodaje obiteljsko srebro da bi se pretvorilo u sluge njegovih kupaca, društvo koje reformira obrazovanje na tragu potreba kapitala a ne humanizma, ona će teško uspjeti. Posebno ako iz pozadine njome dirigiraju mantijaški relikti prošlosti. Društvo koje nije ispravno odredilo odnos prema vlasništvu, radu, pravima radnika i raspodjeli bogatstava, može reformu vršiti samo u pravcu koji diktiraju oni kojima ovakvo stanje odgovara. Ova reforma bit će samo prilagodba raspadajućem okviru, a njenom neuspjehu doprinjet će slabo materijalno ulaganje, te nedostatak kontinuiteta istoga tijekom vremena. Stoga sam vrlo skeptičan prema uspjehu reforme, posebno u društvu sukobljenih svjetonazora, a koje nastoji tenzije prevazići tolerancijom netolerantnog! Kome je novac zamutio sposobnost razmišljanja, teško je shvatljivo da će se odnos prema vlasništvu (1, 2) morati promijeniti, jer u svojoj osnovi on ni nije oduvijek bio takav kakav je danas – zakon nad svim zakonima i ustavima, u ime kojega se ne susteže od ubijanja, osvajanja i otimačine. Ne navještaju li se već danas ratovi oko vodnih resursa (kad oni zarad energenata mnogima izgledaju prihvatljivima!) koji su se ubrzano počeli privatizirati, u skladu s izrođenim viđenjima prava na vlasništvo nad prirodnim bogatstvima! Sve to današnja kvaziljevica, u svojoj službi liberalnom kapitalu ne želi, a i nesposobna je vidjeti. Otuda i njena slabost, jer se u društvu desnih koji mu odavno služe, osjeća kao ranjivi pridošlica koji se pridružio maherima, uz istovremeno foliranje izborne baze kako se bori u njenu korist. Tu je nemoć najlakše shvatiti simboličkom alegorijom s pojavama darvinizma, teorije relativnosti ili kvantne mehanike. Sva klimavost starih znanstvenih spoznaja bila je nevidljiva cijeloj plejadi vrhunskih biologa i fizičara ušančenih u „dobro provjerene“ teorije i filozofske poglede, razbijanje kojih je tražilo nove, nesputane duhove dogmatizmima prošlosti. Ljudsko se društvo još teže i mnogo bolnije mijenja negoli znanost, ali – mijenja se! Reforma bilo čega, koja je na tragu ne samo socijalne pravednosti već mnogo više od toga, uklanjanja prijetnje po opstanak ljudskog roda, mora biti na tragu promjene cjelokupne svjetonazorske paradigme.

„A pruža li nam politička profesija ikakvu nadu da će ukloniti prijetne opstojnosti čovječanstva? Teško, jer ako su se u borbi za opstanak prirodnim odabirom održavali najsposobniji, „selekcija“ u borbi za vlast imala je posve suprotan učinak. Današnji stranački parlamentarizam prožet je (pa i kupljen) financijskim kapitalom i neće, a i ne može, promijeniti današnje potrošačko društvo. Kad i prihvatimo parlamente kao najviše demokratske (kvazidemokratske, jer stvarna demokarcija obuhvaća tri nigdje na svijetu obuhvaćena vida: političku, ekonomsku i socijalnu demokraciju; opaska autora) ustanove svake države, očito ti parlamenti pod dominacijom stranaka ne djeluju na dobrobit naroda. Ne samo da partitokracija ukida volju građana, nego i priječi rješavanje glavnih problema.“, (Ivan Supek, „Trinitas“, str. 294)

Djelomična nada je u djelovanju nevladinih organizacija, neposluhu građana i uvođenju samoupravljanja kao neophodnog sadržaja bilo kakve stvarne demokracije. Supek svakako nije bio samo vrhunski teoretičar (fizičar, filozof, literat i humanist) već je imao i djelatno praktično iskustvo (osnivač „Instituta Ruđer Bošković“, rektor Zagrebačkog sveučilišta, predsjednik HAZU, a bio je bome i u partizanima). Hrvatski građani, uključivo i one regionalne, imaju svojstvo da svoje najbolje sinove (Supek, Šuvar – zaslužan za izgradnju zagrebačke koncertne dvorane kao i Muzeja Mimara; jedan od rijetkih koji se nije okoristio svojim položajem, Kangrga – vrhunski etičar, Krleža – kojem nastoje izbrisati ljevičarenje inzistirajući na nacionalnoj orjentaciji, itd…) tek paradno, povremeno ističu kao svoje duhovne perjanice, nastavljajući robovati političkim, ekonomskim, vjerskim i sportskim idolima. Čak je i Tesla – nasuprot svijetu – za prošlog rata prilično odiozno gledan, kao što i danas usprkos zgražanju istoga premnogi podržavaju profašističkog ministra.

Srednji dio krivulje inteligencije, uspavana većina čovječanstva koja iz povijesti ne izvlači nikakve ili sasvim krive zaključke, dresurabilna za eksploataciju, sugestibilna za pristanak na topovsko meso, s tek povremenom empatijom za ljudsku braću, ksenofobijom, rasizmom i egoizmom ispod maskirnog plašta svoje osobnosti,…, postaje svjesna svojim postupcima izazvanih tragedija tek nakon njih, a onda – prepuni osobina sličnih pobrojanima – gledaju krivnju prebaciti na druge, po mogućnosti nikako iz vlastitog čopora. Put prema paklu popločan je dobrim namjerama, barem toliko vješto maskiranima da tako izgledaju. Pogledajmo video, prekrasni insert iz predivnog filma, pa onda na internetu nađimo posljedice (bilo je toga u nas na pretek) koje iz takvog idiličnog, pastoralnog ponašanja proizlaze i upitajmo se: Želimo li zaista da budućnost pripada njima, ili nam je draža opisana ovim videom? Između tih triju “vrpci”, koje možda i većini sa spominjane krivulje ne predstavljaju više od filmskih zapisa – dok, ne daj bože, i sami ne dožive nešto slično – nalazi se ne samo naš, već izbor svih ljudi planete.

 

4 comments

Skip to comment form

  1. Lara

    Ovaj esej, sa svim linkovima, čitala sam duže od 45 minuta. Isplatilo se. Moć “nemoći” u hrvatskom društvu i politici odredila nam je sudbine.

  2. Jagma

    Ja sam odustao od otvaranja linkova. Za sada.

    Istaknuo bih Babićevu nadu: “Djelomična nada je u djelovanju nevladinih organizacija, neposluhu građana i uvođenju samoupravljanja kao neophodnog sadržaja bilo kakve stvarne demokracije.”

    No, to nije dovoljno. Tko bi odreživao brzinu i smjer promjena?

  3. grey

    Moć… nemoć… o revolucijo kad ćeš doć?!

  4. Vitrina

    Izvanredna analiza slabljenja ljevice. Mnoge teze inspiriraju za daljnje istraživanje. Babić je mjestimično dubok.

Odgovori